Rev-1492/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1492/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Hautza, kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vlatke Potočnjak-Radej, Ivana Mikšića i Petra Milasa, kao članova vijeća u pravnoj stvari tužitelja M. B. iz S., koga zastupa punomoćnik V. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika Republike Hrvatske za Ministarstvo unutarnjih poslova, koju zastupa Državno pravobraniteljstvo Republike Hrvatske, radi poništenja odluka disciplinskih sudova Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, rješavajući reviziju izjavljenu po tužitelju protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu od 26. siječnja 1999. godine broj Gž-1675/98, kojom je potvrđena presuda Općinskog

suda

u

Zagrebu

od

07. studenog 1997. godine broj Pr-1554/1993, u sjednici održanoj dana 31. siječnja 2001. godine,

p r e s u d i o je:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

“Poništava se presuda disciplinskog suda Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske broj DS-II-150/93 od 01.07.1993. godine, te odluka displinskog suda Policijske uprave Zagreb broj 511-18-39/1-59/93 od 22.04.1993. godine, te se tužitelj M.B. iz S., ima vratiti na radu u MUP RH-a Policijska uprava Z., na radno mjesto operativnog radnika za regulaciju prometa u zvanju policajac, te se obvezuje tuženik da naknadi tužitelju parnični trošak, a sve to u roku od 8 dana pod prijetnjom izvršenja”.

Protiv navedene pravomoćne drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se pobijana presuda preinači u pravcu prihvaćanja tužbenog zahtjeva, odnosno podredno predlaže, da se obje ili samo drugostupanjska presuda ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje sudu prvog, odnosno drugog stupnja.

Na pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužitelja protivna stranka nije odgovorila, niti se o reviziji izjasnio državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija je neosnovana.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

To stoga, jer po nalaženju ovog Vrhovnog suda nije počinjena ona bitna postupovna povreda na koju ukazuje revident iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu ZPP), a to zato jer i ovaj sud nalazi da ne postoji proturječnost između sadržaja pobijanih disciplinskih odluka tuženika i utvrđenog stanja stvari u postupku pred nižim sudovima, a isto tako nije našao da bi postojala ona bitna procesna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP).

Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tužitelja radi poništenja presuda disciplinskih sudova tuženika kojima tužitelju zbog počinjene teže povrede radne discipline izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa, te radi povratka tužitelja na rad kod tuženika na radno mjesto operativnog radnika u regulaciji prometa, u zvanju policajca u Policijskoj upravi Z..

Niži sudovi u provedenom postupku u bitnom su utvrdili, da je tužitelj kao policajac Policijske uprave Z. - Stanica prometne policije, zbog dodatne potrebe angažiranja djelatnika na području Policijske uprave D., po zamjeniku zapovjednika, kao ovlaštenoj osobi upućen na izvršenje radnog zadatka u D., te takva odluka nije bila u suprotnosti s uputstvima u dopisu Policijske uprave Z., Sektor za operativne poslove od 26.03.1993. godine pri čemu je utvrđeno da je tužitelj odbio da s ostalim djelatnicima iz Policijske uprave Z. ode na izvršenja naloženog radnog zadatka u D., a utvrđeno je da zdravstveno stanje njegovo kao i njegove supruge nisu opravdavali odbijanje izvršenja spomenutog zadatka.

Iz navedenih razloga, temeljenih na opisanim utvrđenjima niži su sudovi zaključili, da pobijane disciplinske presude tuženika nisu nezakonite, jer su donesene u postupku koji je u cijelosti proveden u skladu sa zakonom.

Naime, za tužitelju u provedenom disciplinskom postupku kod tuženika utvrđeno da je dana 29.03.1993. godine odbio izvršiti nalog da obavi radni zadataka na području D., zajedno sa ostalim djelatnicima Policijske uprave Z. čime je počinio težu povredu radne discipline opisane u čl. 82. st. 1. toč. 11. Zakona o unutarnjim poslovima (“Narodne novine” br. 29/91 – dalje ZUP) zbog čega mu je izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa kod tuženika, temeljem čl. 87. st. 1. i 3. ZUP-a.

Prigovori tužitelja u biti se iscrpljuju u pobijanju pravilnosti činjeničnih utvrđenja nižih sudova napose u pravcu tvrdnje da osoba koja je u ime tuženika dala nalog tužitelju o izvršenju radnog zadatka u D. nije za to bila ovlaštena, jer se radi o zamjeniku, a ne o zapovjedniku policijske uprave, zatim da je tužitelju određeno izvršenje radnog zadatka u D. protivno uputstvo sadržanom u dopisu Policijske uprave Z. za Sektor za operativne poslove,

te da je zdravstveno stanje njegovo i njegove supruge opravdavalo njegov prijedlog da ostane na poslovima Policijske uprave u Z., odnosno da ga se ne šalje na izvršenje radnog zadatka izvan Z..

Takvi navodi revidenta u protivnosti su sa utvrđenjem nižih sudova o tome, da je B.T. kao zamjenik zapovjednika Policijske uprave imao ovlaštenje za izdavanje radnog zadatka o upućivanju radnika Policijske uprave Zagreb u D., da uputstvo sadržano u dopisu Policijske uprave Z., Sektor za operativne poslove od 26.03.1993. godine nije bilo obvezujućeg sadržaja nego je ukazivalo koje radnike tuženika prvenstveno treba odabrati izvršenje zadatka na području D., iz čega slijedi da je po potrebi bilo moguće koristiti i druge radnike Policijske uprave u Z., a niži sudovi utvrdili su da zdravstveno stanje tužitelja, kao i njegove supruge u kritično vrijeme nije bilo takvo da bi predstavljalo opravdani razlog za odbijanje naloga koji je tužitelju dat po ovlaštenoj osobi tuženika, jer je utvrđeno da u to vrijeme tužitelj nije bolovao od neke bolesti koja bi ga opravdano spriječavala da 29.03.1993. godine ide na radni zadatak u D., a utvrđeno je da se kod njegove supruge 04.03.1993. godine pojavila se upala pluća koja se prema stanju utvrđenom na pregledu 12.03.1993. godine povlačila, te je na dan 29.03.1993. godine po nalazu i mišljenju sudskog vještaka medicinske struke, koji su niži sudovi prihvatili, supruga tužitelja bila potpuno oporavljena i izliječena od upale pluća, iako joj je zbog posljedica bolesti još neko vrijeme bila potrebna pomoć u kućanstvu.

Takva utvrđenja nižih sudova po nalaženju ovog revizijskog suda upućuju, da su u disciplinskom postupku kod tuženika pravilno utvrđene sve važne činjenice na temelju kojih su donesene u skladu sa čl. 82. st. 1. toč. 11. i čl. 87. st. 1. ZUP-a, zakonite i pravilne disciplinske presude kojima za počinjenu težu disciplinsku povredu tužitelju izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa.

Oni revizijski navodi u kojima tužitelj pobija opisana činjenična utvrđenja nižih sudova, na kojima oni temelje svoju odluku nisu mogli biti razmatrani pri odlučivanju u reviziji, jer se takav razlog (u biti pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje) ne može s uspjehom iznositi u reviziji (čl. 385. st. 3. ZPP).

Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni oni na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 31. siječnja 2001. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Hautz, v.r.