Rev-1693/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1693/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Gordane Jalšovečki članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika R. d.o.o. Z., kojeg zastupa punomoćnik E. V., odvjetnik u Z., protiv prvotuženice-protutužiteljice M. Š. iz Z., drugotuženika-protutužitelja J. Š. iz Z., i trećetuženika I. V. iz Z., koje zastupa punomoćnik I. D., odvjetnik u Odvjetničkom društvu V. & P. u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja-protutuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1647/10-2 od 13. prosinca 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-7883/07 od 26. listopada 2009., u sjednici održanoj 8. ožujka 2017.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja-protutuženika podnesena protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja-protutuženika podnesena protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odlučeno o protutužbenom zahtjevu odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Nalaže se tuženicima-protutužiteljima M. Š., J. Š. i I. V. da plate tužitelju iznos od 273.825,00 EUR u protuvrijednosti u kunama sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8 postotnih poena.

Nalaže se I, II i III-tuženicima da plate trošak parničnog postupka tužitelju po odmjeri suda.“

II. Nalaže se tužitelju-protutuženiku R. d.o.o. da plati tuženicima – protutužiteljima M. Š. i J. Š. iznos od 80.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju HNB na dan plaćanja sa zateznom kamatom po stopi koja se plaća na štedne uloge u EUR po viđenju u mjestu ispunjenja tekućom od 1.12.2006.g. do 31.12.2007.g., a od 1.1.2008.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tužitelju R. d.o.o. da u roku od 15 dana plati M. Š., J. Š. i I. V. parnični trošak od 114.279,30 kn.“

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

„I. Odbija se žalba tužitelja-protutuženika kao djelomično neosnovana i u dijelu kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva za iznos od 270.825,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti kao i u dijelu kojim je prihvaćen protutužbeni zahtjev za iznos od 53.333,33 EUR u kunskoj protuvrijednosti, sve s pripadajućom kamatom – potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7883/07 od 26. listopada 2009.

II. Preinačuje se ista presuda u dijelu kojim je prihvaćen protutužbeni zahtjev za iznos od 26.666,66 EUR u kunskoj protuvrijednosti i sudi:

Odbijaju se I. protutužiteljica M. Š. i II. protutužitelj J. Š. s dijelom protutužbenog zahtjeva za iznos od 26.666,66 EUR u kunskoj protuvrijednosti.“

Protiv drugostupanjske presude u dijelu pod točkom I. izreke reviziju je podnio tužitelj-protutuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je reviziju prihvatiti, ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija tužitelja-protutuženika nije osnovana u dijelu kojim pobija drugostupanjsku presudu u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu.

Pobijana drugostupanjska presuda je u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu, na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP), ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet tužbenog zahtjeva je zahtjev tužitelja-protutuženika za isplatu iznosa od ukupno 273.825,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućom zateznom kamatom, koji tužitelj-protutuženik temelji na ugovoru o osnivanju prava građenju od 6. prosinca 2004. (dalje: ugovor) sklopljenog između stranaka, pa zahtijeva isplatu iznosa od 23.640,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po osnovi razlike između obračunske cijene jednog od tri stana koji je po ugovoru pripao tuženicima i cijene za koju su ga prodali drugim osobama, iznos od 41.285,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po osnovi razlike cijene za veću kvadraturu dobivenih stanova, iznos od 2.500,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti koji se odnosi na veću cijenu stana kupljenog stanarki M. B., iznos od 3.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po osnovi najma stana za prvotuženika i drugotuženicu za razdoblje od 6 mjeseci (od 1. prosinca 2004. do 1. lipnja 2005.) te iznos od 203.400,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po osnovi naknade štete u vidu izgubljene dobiti jer tuženici nisu izvršili parcelaciju za 288 m2, zbog čega je tužitelj radi proteka vremena pretrpio štetu u vidu razlike u cijeni stanova koje je gradio za tržište.

Protutužbenim zahtjevom prvotuženik-protutužitelj i drugotuženica-protutužiteljica od tužitelja-protutuženika zahtijevaju isplatu iznosa od 80.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti na temelju ugovorom preuzete obveze od strane tužitelja-protutuženika iz čl. 5. Ugovora.

Prvostupanjski sud je pozivom na odredbe čl. 99. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 – dalje: ZOO) i čl. 55. ZOO u vezi s čl. 17. ZOO i čl. 307. st. 1. ZOO odbio tužbeni zahtjev u iznosu od 273.825,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti ocijenivši da tužitelj-protutuženik nema pravo zahtijevati razliku između obračunske i prodajne cijene stana jer za to nema osnove niti u ugovoru niti u zakonu pa je odbio dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 23.460,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po tom osnovu. Nadalje, prvostupanjski sud je odbio dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 2.500,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti ocijenivši da stranke nisu ugovorile fiksnu cijenu za kupnju stana stanarki M. B. slijedom čega tužitelj-protutuženik nema pravo od tuženika zahtijevati isplatu tog iznosa. Tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 41.285,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prvostupanjski sud je odbio jer je ocijenio da je prema čl. 10. ugovora potraživanje tužitelja prema tuženicima po osnovi razlike u cijeni između ugovorene i dobivene veće kvadrature stanova izričito isključeno. Prvostupanjski sud je odbio dio tužbenog zahtjeva za isplatu naknade štete u iznosu od 203.400,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti ocijenivši da se tuženici odredbama čl. 5. i 6. ugovora nisu obvezali tužitelju-protutuženiku izvršiti parcelaciju dijela (od 288 m2 čk. br. 3567 k.o. T.) te da ta obveza tuženika ne proizlazi niti iz ranije suglasnosti za parcelaciju od 3. studenoga 2004., a da je tužitelj čl. 12. ugovora na svoj rizik preuzeo eventualne za njega štetne posljedice promjene GUP-a. Istom presudom prvostupanjski sud je na temelju čl. 230. st. 1. ZOO odbio dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 3.000,00 EUR po osnovi povrata najamnine koju je tužitelj plaćao za razdoblje dulje od ugovorenog ocijenivši osnovanim prigovor zastare koji su istakli tuženici.

Prvostupanjski sud je prihvatio protutužbeni zahtjev prvotuženika-protutužitelja i drugotuženice-protutužiteljice pa je tužitelju naložio da im isplati iznos od 80.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti sa pripadajućom zateznom kamatom kako je to pobliže navedeno u točki II. izreke prvostupanjske presude.

Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda suda prvog stupnja u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u iznosu od 270.825,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti i u dijelu kojim je prihvaćen protutužbeni zahtjev u iznosu od 53.333,33 EUR u kunskoj protuvrijednosti sa pripadajućom zateznom kamatom (točka I. izreke) Istom presudom je djelomično preinačena presuda suda prvog stupnja pa je odbijen dio protutužbenog zahtjeva u iznosu od 26.666,66 EUR u kunskoj protuvrijednosti (točka II. izreke).

Tužitelj-protutuženik je u reviziji naveo da reviziju protiv drugostupanjske presude podnosi zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP. Smatra da drugostupanjska presuda sadrži nedostatke zbog kojih se ne može ispitati jer je izreka točke I. te presude nerazumljiva i nije jasno na temelju čega je odbijen tužiteljev-protutuženikov tužbeni zahtjev u iznosu od 270.825,00 EUR jer je tužitelj- protutuženik od tuženika-protutužitelja tužbom zahtijevao isplatu glavnice u iznosu od 73.825,00 EUR. Također navodi da u drugostupanjskoj presudi postoje proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika i samih isprava i zapisnika.

Suprotno tvrdnji revidenta u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP. Prema ocjeni ovoga suda u pobijanoj drugostupanjskoj presudi su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje te presude nije proturječno i nerazumljivo kako to neosnovano revident tvrdi u reviziji. Razlozi o odlučnim činjenicama koje je sud naveo u obrazloženju pobijane drugostupanjske presude nisu proturječni sadržaju isprava i zapisnika koji se nalaze u spisu.

Neosnovan je i revidentov revizijski navod da iz obrazloženja drugostupanjske presude nije razvidno na temelju čega je taj sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika u iznosu od 270.825,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti jer je tužitelj-protutuženik tužbenim zahtjevom od tuženika zahtijevao isplatu iznosa od 73.825,00 EUR, kako to proizlazi iz tužbe.

Točno je da je tužitelj-protutuženik tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi od tuženika zahtijevao isplatu iznosa od 73.825,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti.

Međutim, tužitelj-protutuženik je tužbenim zahtjevom, postavljenim u podnesku predanom sudu 2. travnja 2009. (list 85 - 88 spisa) zahtijevao da mu tuženici isplate iznos od ukupno 277.415,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, a na ročištu održanom 16. listopada 2009. tužitelju-protutuženiku nije dopuštena preinaka tužbenog zahtjeva u dijelu kojim je tužbenim zahtjevom od tuženika zahtijevao isplatu iznosa od 3.590,00 EUR preko zatraženog 41.285,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po osnovi razlike cijene za veću kvadraturu dobivenih stanova. Slijedom navedenog proizlazi da je pobijanom drugostupanjskom presudom odlučeno o tužiteljevom-protutuženikovom konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. Prema tome, revizijom pobijana drugostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

Revident je u uvodu revizije naveo da reviziju protiv drugostupanjske presude podnosi zbog revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava. Međutim, revident u reviziji nije određeno naveo niti obrazložio razloge zbog kojih je reviziju podnio zbog tog revizijskog razloga, odnosno u čemu se sastoji pogrešna primjena materijalnog prava, što je bio dužan učiniti sukladno izričitoj odredbi čl. 386. st. 1. ZPP.

Budući da revident u reviziji nije određeno naveo niti obrazložio razloge podnošenja revizije protiv drugostupanjske presude zbog revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava to revizijski sud, postupajući u smislu odredbe čl. 386. st. 2. ZPP neobrazložen revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava nije uzeo u obzir. Zbog navedenog je na temelju čl. 393. ZPP revizija tužitelja odbijena kao neosnovana pa je odlučeno kao u izreci ove presude.

Revizija tužitelja-protutuženika nije dopuštena u dijelu kojim pobija drugostupanjsku presudu u dijelu kojim je odlučeno o protutužbenom zahtjevu.

Odredbom čl. 382. st. 1. točka 1. ZPP propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna.

Protutužbenim zahtjevom, koji je po svom procesnom karakteru samostalna tužba pa se vrijednost predmeta spora za protutužbu samostalno utvrđuje, tuženici-protutužitelji M. Š. i J. Š. su od tužitelja-protutuženika zahtijevali isplatu iznosa od 80.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti sa pripadajućom zateznom kamatom.

Revizijom pobijanom drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je tužitelju-protutuženiku naloženo tuženicima-protutužiteljima isplatiti iznos od 53.333,33 EUR u kunskoj protuvrijednosti sa pripadajućom zateznom kamatom.

S obzirom da su tuženici-protutužitelji postavili protutužbeni zahtjev podneskom od 16. travnja 2008. (list 60 - 61 spisa) u protuvrijednosti strane valute kao vrijednost predmeta spora prema odredbi čl. 35. ZPP u ovom postupku uzima se protuvrijednost glavnog zahtjeva u stranoj valuti na dan podnošenja protutužbe.

Protuvrijednost iznosa od 53.333,33 EUR (koji predstavlja ukupnu vrijednost predmeta spora pobijanog dijela drugostupanjske presude u odnosu na oba tuženika- protutužitelja) na dan podnošenja konačno postavljenog tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari (16. travnja 2008.), računajući po tečaju 1 EUR = 7,263048 kuna, iznosila je 387.362,54 kune.

Odredbom čl. 37. st. 2. ZPP propisano je da ako zahtjevi u tužbi, odnosno protutužbi, proizlaze iz raznih osnova, ili pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, da se vrijednost predmeta spora određuje prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva.

Polazeći od citirane odredbe čl. 37. st. 2. ZPP, činjenice da su u ovoj pravnoj stvari tuženici-protutužitelji, kao obični suparničari, podnijeli protutužbu protiv tužitelja- protutuženika, vrijednost predmeta spora mjerodavna za odlučivanje o dopuštenosti revizije protiv drugostupanjske presude kojom je odlučeno o protutužbenom zahtjevu dobiva se dijeljenjem vrijednosti predmeta spora pobijanog dijela drugostupanjske presude (iznos od 387.362,54 kune) s brojem tuženika-protutužitelja (2). Slijedom navedenog proizlazi da vrijednost predmeta spora revizijom pobijanog dijela presude kojom je odlučeno o protutužbenom zahtjevu u odnosu na svakog protutužitelja iznosi 193.681,27 kuna.

Budući da vrijednost revizijom pobijanog dijela presude u dijelu kojim je odlučeno o protutužbi u odnosu na svakog od tuženika-protutužitelja u ovom postupku ne prelazi iznos od 200.000,00 kuna to revizija tužitelja-protutuženika protiv dijela drugostupanjske presude kojom je odlučeno o protutužbenom zahtjevu nije dopuštena prema vrijednosnom kriteriju iz čl. 382. st. 1. točka 1. ZPP.

Zbog navedenog je na temelju čl. 392. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 8. ožujka 2017.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.