Court dismisses criminal offense appeal where fines fall below statutory threshold for judicial protection eligibility.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's request for judicial protection against a traffic violation decision. The defendant argued that police officers failed to properly assess blood alcohol levels and should have revoked his license, but the court found the administrative organs correctly applied the law. The appeal was rejected because the imposed fines were below the minimum monetary threshold required to grant access to judicial review under the relevant administrative procedure laws.
Legislator headnote
AI generatedčl. 134. ZP; čl. 30. st. 1. toč. 5. ZUS: A request for judicial protection against a traffic violation decision is inadmissible if the imposed fine is below the statutory minimum threshold for monetary penalties.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Psz-110/1991-4
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Borisa Guttmanna kao predsjednika vijeća, Jakoba Miletića i Gordane Gasparini kao članova vijeća te višeg stručnog suradnika Branke Papeš kao zapisničara, u postupku o zahtjevu za sudsku zaštitu kažnjenog A.V. iz S., protiv rješenja Republičkog vijeća za prekršaje Republike Hrvatske, Zagreb, od 9. svibnja 1991. godine br. S-2047/91, radi prekršaja iz čl. 226. st. 1. toč. 28. te toč. 35. te čl. 230. st. 1. toč. 26. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj dana 19. travnja 1993. godine,
p r e s u d i o j e :
Zahtjev kažnjenog u odnosu na djelo prekršaja iz čl. 226. st. 1. toč. 28. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama se odbija.
r i j e š i o j e :
Zahtjev kažnjenog u odnosu na djelo prekršaja iz čl. 226. st. 1. toč. 35. i čl. 230. st. 1. toč. 26. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama se odbacuje.
O b r a z l o ž e n j e
Pobijanim rješenjem Republičkog vijeća za prekršaje Republike Hrvatske djelomično je uvažena žalba kažnjenog A.V. i u odluci o zaštitnoj mjeri preinačeno rješenje Suca za prekršaje općine Hvar od 9. travnja 1991. br. S-6/81 tako da je kažnjenom, koji je rješenjem suca za prekršaje proglašen krivim zbog prekršaja iz čl. 226. st. 1. toč. 28. te toč. 35. i čl. 230. st. 1. toč. 26. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama izvršenih na način pobliže označen u izreci rješenja kažnjen novčanim kaznama od 1.500 HRD, 600 HRD i 100 HRD (ukupno 2.200 HRD) te mu izrečena zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilima "B" kategorije u trajanju od tri mjeseca, izrečena zaštitna mjera zabrane upravljanja osobnim automobilom u trajanju od tri mjeseca.
Protiv ovog rješenja kažnjeni je podnio pravovremen i potpun zahtjev za sudsku zaštitu u kojem je naveo da je predlagao saslušanje svjedoka Z.G. djelatnika policije na okolnost da alkotest nije pokazivao toliku mjeru alkohola u krvi, ovo posebno zato jer mu isti nije oduzeo vozačku dozvolu već je dozvolio kažnjenom nastavak vožnje iako ga je trebao u takvom slučaju isključiti iz prometa.
Kažnjeni navodi da je, doduše, potpisao zapisnik o kontroli alkoholiziranosti jer je mislio da radnik policijske postaje neće podnijeti sucu za prekršaje zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka obzirom da mu je rekao da može nastaviti s vožnjom. Kažnjeni zahtijeva da se predloženi svjedok sasluša i provede suočenje svjedoka sa kažnjenim.
Nadalje, kažnjeni je naveo da djelatnik policije nije zaustavio kažnjenog u vožnji radi alkoholiziranosti već da je to bila rutinska kontrola pa kad nije našao da kažnjeni nema kod sebe prometnu dozvolu, da je tražio i alkotest. U zahtjevu je kažnjeni predložio da sud zahtjev uvaži, pobijano rješenje ukine bilo u pogledu kazne, bilo u pogledu zaštitne mjere, a podredno, da predmet vrati sucu za prekršaje na ponovni postupak i odlučivanje te da mu ukine izrečenu zaštitnu mjeru.
Republičko vijeće za prekršaje Republike Hrvatske dostavilo je ovome sudu spise prekršajnog postupka bez odgovora na zahtjev.
Zahtjev u odnosu na djelo prekršaja iz čl. 226. st. 1. toč. 28. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama koji je preuzet na temelju čl. 1. st. 1. toč. 4. Zakona o preuzimanju saveznih zakona iz oblasti unutarnjih poslova ("Narodne novine", br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (dalje: ZOSPC) nije osnovan, a u odnosu na djela iz čl. 226. st. 1. toč. 35. i čl. 230. st. 1. toč. 26. ZOSPC nije dopušten. U odnosu na djelo prekršaja iz čl. 226. st. 1. toč. 28. ZOSPC
Razmotrivši spise prekršajnog postupka kao i navode zahtjeva za sudsku zaštitu ovaj je sud ocijenio da u ovoj pravnoj stvari ne postoje razlozi za sudsku zaštitu propisani čl. 135. Zakona o prekršajima ("Narodne novine", br. 2/73, 5/73, 9/80, 25/84, 52/87, 43/89, 8/90, 30/90, 41/90 i 59/90 - dalje: ZP) ni u pogledu utvrđene prekršajne odgovornosti kažnjenog, niti u pogledu izrečene kazne i zaštitne mjere.
U prekršajnom postupku je utvrđeno, a to kažnjeni ni ne poriče, da je provedeno ispitivanje kažnjenog alkoskopom, da je kažnjeni potpisao bez primjedbi zapisnik o ispitivanju vozača alkoskopom u kojem je utvrđeno da je reagentna supstanca alkoskopa u cijelosti pozelenjela. Sam kažnjeni priznaje da je popio navedene večeri šest gemišta time da je ispitivanje alkoholiziranosti kažnjenog izvršeno u 0,027 h. Kraj takvih utvrđenja prekršajnih organa ovaj sud ocjenjuje suvišnim provođenje dokaza saslušanjem djelatnika policije i njegovim suočenjem s kažnjenim. Naime, u situaciji kad sam kažnjeni priznaje da je konzumirao alkohol, a ispitivanjem vozača alkoskopom potvrdi se alkoholiziranost vozača te vozač ne traži da se provede analiza krvi ili urina u smislu čl. 209. st. 3. ZOSPC nema potrebe da se iste okolnosti utvrđuju saslušanjem djelatnika policije.
Službena osoba ovlaštena je podvrći ispitivanju pomoću alkoskopa vozača bez obzira na to je li svojim načinom vožnje dao povod za to ispitivanje ili se radi o rutinskoj kontroli koja ima značaj preventive.
Za postojanje prekršaja iz primijenjenog propisa dovoljno je da vozač upravlja vozilom u prometu pod utjecajem alkohola (čl. 164. st. 1. i 2. ZOSPC) pa nije potrebno za postojanje prekršajne odgovornosti da se utvrdi da li je vozač u takvom stupnju alkoholiziranosti da predstavlja opasnost za ugrožavanje svog ili tuđeg života.
Na navode zahtjeva valja odgovoriti da sve kad bi se i dokazalo da je u konkretnom slučaju bilo mjesta primjeni odredbe čl. 212. st. 2. ZOSPC privremenom oduzimanju vozačke dozvole i isključenju kažnjenog iz prometa, time što prekršajni organi nisu primijenili odredbu čl. 212. st. 2. ZOSPC nisu povrijedili materijalno pravo na štetu kažnjenog.
Zbog navedenih je razloga ovaj sud ocijenio da su prekršajni organi pravilno primijenili materijalno pravo kad su utvrdili da je kažnjeni prekršajno odgovoran za prekršaj koji mu se u toč. 1. izreke pobijanog rješenja suca za prekršaje stavlja na teret.
Izrečena kazna odmjerena je u granicama zakona uz uzimanje u obzir svih odlučnih okolnosti za odmjeru kazne te ovaj sud nije imao osnove da istu ocijeni nezakonitom.
Izrečena zaštitna mjera zabrane upravljanja osobnim motornim vozilom u trajanju od tri mjeseca nalazi svoj osnov u odredbi čl. 226. st. 2. ZOSPC. Kako je izricanje navedene zaštitne mjere propisano kao obligatorno, a izrečena zaštitna mjera je izrečena u najmanjem zakonskom trajanju, to nije bilo osnove da sud izrečenu mjeru ocijeni nezakonitom. Ovo timviše što nema mjesta ni odgodi izvršenja zaštitne mjere temeljem čl. 136. st. 1. ZOSPC. Izrečena zaštitna mjera odnosi se na upravljanje osobnim automobilom jer je i prekršaj iz primijenjenog propisa počinjen upravljanjem osobnim automobilom. Pritom valja navesti da u ovoj pravnoj stvari nije od značaja da li kažnjeni ima faktičnu mogućnost upravljati onim motornim vozilom na koja se ne odnosi izrečena zaštitna mjera.
Zbog navedenog, u dijelu koji se odnosi na prekršaj iz čl. 226. st. 1. toč. 28. ZOSPC pobijanim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu kažnjenog, te je temeljem čl. 136. i 137. ZP u svezi sa čl. 42. st. 2. Zakona o upravnim sporovima koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (dalje: ZUS) zahtjev kažnjenog u tom dijelu odbijen kao neosnovan.
U odnosu na djela prekršaja iz čl. 226. st. 1. toč. 35. i čl. 230. st. 1. toč. 26. ZOSPC Prema čl. 134. ZP zahtjev za sudsku zaštitu dopušten je protiv rješenja Republičkog vijeća za prekršaje Republike Hrvatske ako je za prekršaj izrečena kazna zatvora ili zaštitna mjera oduzimanja dozvole za bavljenje određenim zanimanjem ili djelatnošću (toč. 1.) ili ako je za prekršaj pojedincu izrečena novčana kazna u iznosu najmanje 1.000 HRD ili pravnoj osobi u iznosu od najmanje 1.500 HRD. Navedeni granični iznosi navedenih kazni primjenjuju se na zahtjeve za sudsku zaštitu podnesene nakon 24. veljače 1990. godine.
Iz zahtjeva za sudsku zaštitu, osporenog rješenja i podataka spisa prekršajnog postupka proizlazi da je kažnjenom u ovom predmetu za prekršaj iz čl. 226. st. 1. toč. 35. i čl. 230. st. 1. toč. 26. ZOSPC izrečena novčana kazna u iznosu od 600 HRD odnosno 100 HRD, dakle nižem od navedenog, te da je zahtjev podnesen nakon 24. veljače 1990. godine.
Zbog navedenog, zahtjev nije dopušten, te je temeljem čl. 136. i 137. ZP u svezi sa čl. 30. st. 1. toč. 5. ZUS zahtjev u tom dijelu odbačen kao nedopušten.
U Zagrebu, 19. travnja 1993.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Branka Papeš v.r.
Boris Guttmann v.r.
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude i rješenja žalba nije dopuštena.
Presuda i rješenje se dostavljaju:
1. A.V. iz S.,
2. Republičko vijeće za prekršaje Republike Hrvatske, Zagreb, sa spisom.