I Kž-416/1997-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 416/1997-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Milana Petranovića, Senke Klarić-Baranović, Ane Garačić i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. M. zbog kaznenog djela iz čl. 161. st. 2. KZRH u svezi čl. 156. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika izjavljenim protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 21. siječnja 1997. godine br. K-33/95, u sjednici održanoj 5. ožujka 1998. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Ivana Maračića,

p r e s u d i o j e :

I. Povodom podnesenih žalbi državnog odvjetnika i optuženika a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela i izriče da je optuženik djelom opisanim u izreci te presude počinio kazneno djelo izazivanje prometne nesreće iz čl. 272. st. 3. Kaznenog zakona.

II. Uslijed odluke pod toč. I. opt. M.M. se, na temelju čl. 272. st. 3. KZ, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci.

III. Odbijaju se žalbe opt. M.M. i državnog odvjetnika kao neosnovane, te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. M.M. proglašen je krivim da je na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude počinio kazneno djelo iz čl. 161. st. 2. KZRH u svezi čl. 156. st. 1. KZRH, pa je za to djelo, uz primjenu propisa o ublažavanju kazne osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci.

Ujedno mu je po čl. 63. OKZRH izrečena sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije za vrijeme od jedne godine. Po čl. 90. st. 1. ZKP obvezan je da nadoknadi troškove kaznenog postupka u iznosima pobliže označenim u izreci.

Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženik. Optuženik se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, odluke o krivičnoj sankciji i troškovima kaznenog postupka te predlaže, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili podredno, da se preinači u odluci o kazni i izrekne mu blaža kazna.

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači izricanjem strože kazne.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske vraćajući spis stavio je u smislu čl. 360. st. 2. ZKP/93 pismeni prijedlog, da se žalba optuženika odbije kao neosnovana, a žalba državnog odvjetnika uvaži i postupi sukladno tom žalbenom prijedlogu.

Žalbe nisu osnovane.

Nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Nasuprot toga, sud prvog stupnja je temeljem kritičke i sveobuhvatne analize svih provedenih dokaza, uključujući tu i obranu optuženika koju on zapravo ponavlja u žalbi, neprijeporno utvrdio, da je do prometne nesreće u kojoj su smrtno stradale dvije osobe došlo upravo na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude i za takovo svoje utvrđenje dao je iznimno argumentirane i opširne razloge koje kao pravilne u svemu prihvaća i ovaj sud.

Naime, prigovore na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj nalazi u činjeničnom zaključku suda o uzroku prometne nesreće inzistirajući na utvrđenju, da je do gubitka kontrole u upravljanju vozilom od strane optuženika došlo uslijed iznenadne i jake boli koju je optuženik osjetio u prsima. Međutim, sud prvog stupnja je s pravom takove prigovore optuženika otklonio, oslanjajući se na nalaz i mišljenje vještaka prometne struke, a prema kojem se, s obzirom na brzinu kretanja optuženika pri savladavanju oštrog desnog zavoja koja je iznosila 107 km i koja je prelazila graničnu brzinu za taj zavoj od 92 km, nezgoda ni u kojem slučaju nije mogla izbjeći.

Dakle, upravo se prevelika brzina kretanja optuženika pri ulasku u oštri desni zavoj ukazala presudnom i ona je uzrokovala da vozilo optuženika lijevim kotačima siđe preko lijevog ruba kolnika i da se tim kotačima kreće po lijevoj bankini uz sam rub kolnika (o čemu svjedoči sviježi trag za koji je pouzdano utvrđeno da potječe od vozila optuženika, a ne da to nije utvrđeno), kada ni prosječni vozač pri takovoj brzini ne bi izbjegao prelaženje vozila na lijevu kolovoznu traku i njegovo izlijetanje s kolnika, pa to onda poglavito nije moglo uspjeti alkoholiziranom vozaču kao što je to bio optuženik i koji bi k tomu još dodatno bio opterećen i ograničen osobnim svojstvima, kako to on tvrdi.

Već i iz tih razloga, a s obzirom na utvrđenu brzinu optuženikova kretanja pri ulasku u oštri desni zavoj, njegova obrana o iznenadnoj boli oko srca i u prsima, sve da je i istinita, ukazuje se potpuno irelevantnom, a da je ona i neistinita, osim iz razloga koje je u obrazloženju svoje presude iznio sud prvog stupnja, oslanjajući se na nalaz medicinskog vještaka, proizlazi upravo iz onih radnji koje je optuženik, našavši se na lijevoj kolovoznoj traci, poduzeo.

Utvrđeno je naime, da je optuženik - da već tada ne dođe do potpunog izlijetanja vozila u lijevo - u svrhu vraćanja vozila s lijeve kolovozne bankine na kojoj se dakle našao na izlasku iz desnog zavoja zbog brzine kojom je u njega ušao, poduzeo manevar u desno a odmah zatim radi stabilizacije vozila u lijevo, ali da unatoč tih poduzetih manevri i upravo zbog istih i brzine konačno slijetanje preko lijeve kolovozne trake na livadu izvan iste ipak nije uspio izbjeći, nego dakle, poduzetim manevrima, samo odgoditi, što opet, ne samo da potvrđuje temeljni zaključak suda prvog stupnja da je prevelika brzina kretanja optuženika pri ulasku u oštri desni zavoj isključivi uzrok prometne nesreće pri kojoj je izlijetanje vozilom u lijevo neminovno, nego i pokazuje, da navedene radnje optuženik ni u kojem slučaju ne bi mogao poduzeti da je on bio u onakovom zdravstvenom stanju kakvim ga to želi prikazati.

I Kž 416/1997-3

Zbog iznijetog, ne stoji prigovor optuženika da je sud prvog stupnja radi utvrđivanja iznenadne boli u prsim optuženika, bez obzira koji je uzrok te boli, trebao provoditi dodatno medicinsko vještačenje, jer da je provedeno nekritički prihvatio i postojanje boli otklonio, budući da se sud prvog stupnja utvrđivanjem (ne)opstojnosti te činjenice i previše bavio.

Konačno, pravilno je sud prvog stupnja postupio kada je razlog zbog kojeg je optuženik prevelikom brzinom ušao u desni zavoj koji mu je inače kao domaćinu bio dobro poznat, našao u njegovoj alkoholiziranosti i da je stupanj te alkoholiziranosti valjano utvrdio i to u korist optuženika.

Naime, naknadnu obranu optuženika da je on uz "veliko pivo" neposredno pred nesreću popio i votku od 0,5 dcl, ispravno je sud prvog stupnja odbacio kao neistinitu i za to iznio argumentirane razloge, koji se okolnošću istaknutom u žalbi - da je u zapisniku o liječničkom pregledu optuženika sačinjenom odmah nakon prometne nesreće (list 22 spisa) navedena izjava optuženika da je on uz tri piva popio i malu votku - ne mogu dovesti u pitanje, jer to, ni samo po sebi pa ni povezano sa iskazom svjedoka S.S. na glavnoj raspravi ne znači, da je optuženik tu votku doista i konzumirao neposredno pred nesreću, poglavito kada o toj činjenici nije ništa iskazivao istražnom sucu a imao je za to mogućnosti dva puta, već je iskazivao samo o velikom pivu, jednako kao i svjedok S.S. (list 36 i 42 spisa).

Zbog svega naprijed izloženog, a jer je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio sve činjenice koje su odlučne za donošenje zakonite odluke u ovom kaznenom predmetu, pa i one koje se žalbom osporavaju, i jer je na tako utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenio odgovarajući propis kaznenog zakona kada je optuženika oglasio krivim zbog kaznenog djela činjenično opisanog i pravno označenog u izreci pobijane presude, to se žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene kaznenog zakona ukazuje neosnovanom.

Međutim, kako je u međuvremenu došlo do izmjene u kaznenom zakonodavstvu Republike Hrvatske, tako da je 1. siječnja 1998. godine stupio na snagu novi Kazneni zakon ("Narodne novine", br. 110/97) prema kojem je optuženik počinio kazneno djelo izazivanja prometne nesreće iz čl. 272. st. 3. KZ, a koji je blaži za optuženika jer za počinjeno kazneno djelo propisuje i blažu kaznu (od jedne do deset godina), trebalo je iz tog razloga, sukladno čl. 3. st. 2. KZ povodom podnesenih žalbi po službenoj dužnosti, prvostupanjsku presudu preinačiti u pravnoj oznaci djela i optuženika za počinjeno djelo osuditi po tom propisu.

Međutim, unatoč toga što je optuženikovo djelo sada po zakonu blaže djelo i što se optuženik zalaže za izricanje blaže kazne a nasuprot toga državni odvjetnik za izricanje strože, ovaj sud je našao, da je kazna zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci koju je sud prvog stupnja izrekao optuženiku, adekvatna kazna, imajući u vidu stupanj kaznene odgovornosti optuženika, relativno visok stupanj njegove alkoholiziranosti koji je uz veliku brzinu i doveo do ove teške prometne nesreće u kojoj su dvije mlade osobe izgubile život, i da će ta kazna, i s obzirom na ličnost optuženika, njegove izmijenjene obiteljske prilike (zaposlio se i oženio) kao i u odnosu na druge počinitelje ovakovih i sličnih kaznenih djela, u svemu polučiti sve zakonske svrhe kažnjavanja.

Isto tako, ovaj sud prihvaća razloge kojima se sud prvog stupnja rukovodio kada je optuženiku izrekao sigurnosnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije u trajanju od jedne godine, koje vrijeme nije prestrogo i po ocjeni ovog suda primjereno je stupnju potencijalne opasnosti koju optuženik kao vozač "B" kategorije predstavlja u javnom prometu i kao takovo podobno za otklanjanje te opasnosti i stanja koje može utjecati da optuženik u buduće ne čini ovakova kaznena djela.

Konačno, sud prvog stupnja osnovano je optuženika obvezao da nadoknadi troškove kaznenog postupka, a sada je i zaposlen, pa plaćanje troškova kaznenog postupka neće dovesti u pitanje njegovo

I Kž 416/1997-3

uzdržavanje niti uzdržavanje osoba koje je dužan uzdržavati, radi čega su neosnovani zahtjevi žalbe da ga se oslobodi od plaćanja tih troškova.

Slijedom iznijetih razloga, sa žalbom optuženika i državnog odvjetnika na temelju čl. 387. i 390. st. 1. ZKP/97 postupljeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 5. ožujka 1998. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac v.r.

Katica Jelić v.r.