Rev-168/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 168/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Jasne Brežanski, kao predsjednice vijeća, te Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić, Nenada Perina i Željka Glušića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. P. iz S., zastupanog po punomoćnici K. M., odvjetnici u S., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-253/07 od 5. listopada 2007., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj P-940/02 od 15. veljače 2006., u sjednici održanoj 7. listopada 2008.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev prema kojem je tužitelj tražio da se tuženiku naloži isplatiti tužitelju štetu u iznosu od 200.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate, kao i sa zahtjevom za naknadu mu parničnog troška.

U toč. II. izreke tužitelju je naloženo naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 21.900,00 kn.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana, pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj, pozivajući se na sve zakonom određene razloga, što bi značilo da reviziju ističe zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

Predlaže da se pobijana presuda preinači tako što bi se prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti, a tuženici naložilo naknaditi parnični trošak tužitelju, s time da podredno predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Traži i troškove revizije.

Protivna strana na reviziju nije odgovorila.

Revizija nije osnovana.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev za naknadu štete tužitelju koji je pretrpio, kao djelatna vojna osoba tuženice u Domovinskom ratu, zbog oboljenja posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) i oboljenje srednjeg uha, koje da je u izravnoj vezi sa PTSP-om.

Između stranaka nije sporno da je tužitelj ... zaključio Ugovor s tuženicom o službi u Hrvatskoj vojsci, s time da je tužitelj u redove … G. brigade pristupio ... i po dolasku u postrojbu priključio se borbenim djelovanjima kao što su Z. 9., L. 9., O. M. i J. p., te na bojišnicama na D. te kninskom području.

U postupku je pred sudom prvog stupnja utvrđeno, a to je utvrđenje prihvatio i sud drugog stupnja, da je tužitelju nastao trajni gubitak radne sposobnosti dijelom uzrokovan bolešću kao neposrednoj posljedici sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, a dijelom bolešću izvan tih okolnosti, te da mu je od 1. studenog 2003. priznato pravo na invalidsku mirovinu te dodatak na mirovinu.

Nižestupanjski su sudovi odbili tužbeni zahtjev tužitelja jer u bitnome smatraju da šteta koju je pretrpio tužitelj uslijed bolesti PTSP i one vezane uz tu bolest, ima sve značajke ratne štete za koju nije propisana odgovornost ni države ni poslodavca.

Pravilan je takav zaključak nižestupanjskih sudova.

Naime, odgovornost za štetu države prosuđuje se prema prirodi štetne radnje.

Da je predmetna šteta ratna proizlazi iz odredbe Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika Hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata ("Narodne novine" broj 117/03), koji u čl. 1. propisuje da se tim zakonom određuje odgovornost Republike Hrvatske za štetu koju su tijekom Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. uzrokovali pripadnici Hrvatskih i oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u svezi s tom službom.

Nije sporno da je tužitelj bio raspoređen u djelatnu vojnu službu kod tuženika i da je štetni događaj, oboljenje tužitelja od PTSP-a, u vezi s tom službom.

U čl. 2. prije spomenutog Zakona izrijekom je propisano da Republike Hrvatske po općim pravilima o odgovornosti za štetu odgovara samo za onu štetu iz čl. 1. tog Zakona, koja nema karakter ratne štete, dok su u čl. 3. date odrednice što se sve može smatrati ratnom štetom, pa se tako određuje da je to, između ostaloga i štetna uzrokovana za vrijeme i na prostoru odvijanja vojnih akcija svim sredstvima i oblicima ratnih borbenih djelovanja (bombardiranje, granatiranje, mitraljiranje, eksplozije, miniranje, pokreti trupa i slično, dok je u st. 2. istog članka određeno da se pretpostavlja da je posljedica ratnog čina (ratna šteta) ona šteta koju su tijekom Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. uzrokovali pripadnici Hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u svezi s obavljanjem vojne ili redarstvene službe, a koja je počinjena u vrijeme i na prostoru odvijanja vojnih borbenih akcija, ali oštećenik može dokazivati suprotno.

Prema tome, u postupku je utvrđeno da je tužitelj obolio zbog posljedica sudjelovanja u borbenim akcijama za vrijeme Domovinskog rata, pa njegova šteta ima obilježja ratne štete, za koju Republika Hrvatska ne odgovara.

Niti drugim općim propisima obveznog prava koji su bili na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja, pa tako Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94 i 7/96), te Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" broj 19/83, 17/86, 47/89, 46/92 i 26/93), Zakona o utvrđivanju ratne štete ("Narodne novine" broj 61/91 i 70/91) te Zakonom o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Narodne novine" broj 34/91, 19/92 i 26/93) kao i Zakona o radnim odnosima ("Narodne novine" broj 19/92 – pročišćeni tekst i 25/92) nije propisana mogućnost naknade ratne štete, kao posebne vrste štete, niti od strane države niti drugih pravnih subjekata, pa tužitelj, suprotno reviziji, ne može ostvariti naknadu štete od tuženice niti kao poslodavca zbog posljedica obolijevanja koje ima karakter ratne štete, a ne štete uzrokovane radom.

Neosnovani su i revizijski navodi u pogledu odluke o troškovima postupka izneseni u pravcu da bi tuženica imala pravo na troškove samo za izdatke u slučaju vještačenja i tome slično, ali da nema pravo na nagradu prema odvjetničkoj tarifi.

Naime, odredbom iz čl. 162. ZPP-a propisano je da kada državni odvjetnik sudjeluje u postupku kao stranka, da on ima pravo na naknadu troškova prema odredbama ZPP-a, ali ne i pravo na nagradu.

Međutim, odredbom iz čl. 163. ZPP propisano je da se odredbe o troškovima primjenjuju i na stranke što ih zastupa Državno odvjetništvo. U tom slučaju troškovi postupka obuhvaćaju i iznos koji bi se stranci priznao u ime nagrade odvjetniku.

U konkretnom slučaju, stranka u ovome sporu je Republika Hrvatska, a Državno odvjetništvo je njen zastupnik na kojeg se, stoga, u pogledu troškova primjenjuje odredba čl. 163. ZPP-a, prema kojoj se troškovi zastupanja stranke po Državnom odvjetništvu obračunavaju kao i nagrada odvjetniku.

Stoga je sud pravilno priznao naknadu parničnog troška tuženici primjenom odvjetničke tarife, kao i što je pravilno obračunao parnični trošak za sve radnje u odgovarajuće dosuđenoj visini na koje tuženica ima pravo zbog zastupanja po Državnom odvjetništvu.

Valjalo je stoga u svemu reviziju tužitelja kao neosnovanu odbiti i tako odlučiti kao u izreci ovog rješenja, pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP, sukladno odredbi iz čl. 154. st. 1. ZPP.

U Zagrebu 7. listopada 2008.

Predsjednik vijeća:

Mr. sc. Jasna Brežanski, v.r.