Revt-16/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revt 16/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća, Ivana Mikšića člana vijeća i suca izvjestitelja i mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. T. iz R., koju zastupaju D. R. i M. A., odvjetnici u R., protiv tuženika B. d.d., Š., zastupanog po N. V.-G., odvjetnici u R., radi utvrđenja tražbine, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj 43. Pž- 5041/10-4 od 4. kolovoza 2010., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1528/08-27 od 23. lipnja 2010., u sjednici održanoj 17. srpnja 2012.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tužiteljice te je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje postojanja tražbine tužiteljice prema tuženiku u iznosu od 131.602,66 kn kao tražbine drugog višeg isplatnog reda, a tužiteljici je naloženo naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 17.745,50 kn.

Protiv te drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP), a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud prihvati reviziju i pobijanu presudu preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, a podredno da presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Predmet ovog spora je zahtjev za utvrđenje postojanja osporene tražbine tužiteljice prema tuženiku po osnovi razlike plaće, regresa za godišnji odmor i otpremnine, u ukupnom iznosu od 131.602,66 kn, a koja tražbina se odnosi na razdoblje od 1995. do 1999.

Tužbeni zahtjev sudovi su ocijenili neosnovanim uz obrazloženje prvostupanjskog suda da tužiteljica nije dokazala odlučne činjenice iz kojih bi proizlazila osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, a osim toga da je tužbeni zahtjev neosnovan zbog zastare, dok je drugostupanjski sud tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim samo zbog zastare.

Postojanje zastare sudovi temelje na nespornim činjenicama da se sporna tražbina iz radnog odnosa odnosi na razdoblje od 1995. do 1999. i da je tu tražbinu tužiteljica prijavila u stečaju prijavom od 19. siječnja 2003., dakle po proteku zastarnog roka od tri godine iz čl. 131. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95).

U odnosu na tuženikov prigovor zastare tužiteljica je u postupku pred nižestupanjskim sudovima isticala tvrdnju da je tuženik ispravom – izlistom njezine tražbine od 21. rujna 2000. priznao spornu tražbinu i da je time prekinut tijek zastare.

Tu tvrdnju, koju ponavlja i u reviziji, sudovi su ocijenili neosnovanom zaključivši da iz spomenute isprave nije vidljivo da se u njoj utvrđuje postojanje sporne tražbine, a niti da bi tom ispravom tuženik priznao tražbinu.

Priznanje duga kao razlog za prekid zastarijevanja u smislu odredbe čl. 387. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99) je očitovanje volje dužnika da priznaje dug, koje može biti učinjeno izravno izjavom vjerovniku ili na posredan način kao što su davanje otplate, plaćanje kamate, davanje osiguranja.

U konkretnom slučaju ne postoji tuženikova izjava o priznanju spornog duga, koju je mogla dati samo osoba ovlaštena za zastupanje tuženika, niti je tuženik na posredan način očitovao svoju volju da priznaje svoju obvezu namirenja tražbine. Izvadak iz poslovnih knjiga tuženika koje se nalazi u spisu, s obzirom na svoj sadržaj nema značenje isprave kojom tuženik očituje svoju volju da priznaje dug.

Slijedom iznesenog proizlazi da su ocjenjujući pitanje zastare nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da nije došlo do prekida zastare i da zbog toga zastara nije nastupila i kada su slijedom toga tužbeni zahtjev ocijenili neosnovanim.

U odnosu na istaknutu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP u reviziji se neosnovano navodi da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju naprijed spomenute isprave – izvatku iz poslovnih knjiga od 21. rujna 2000. i same te isprave, jer da je u toj ispravi specificirano potraživanje tužiteljice prema tuženiku po osnovi razlike plaće u ukupnom iznosu od 67.932,68 kn, i da je tom ispravom tužiteljica dokazala priznanje duga i prekid zastarijevanja barem za taj iznos.

Okolnost da je u izvatku iz poslovnih knjiga specificirano potraživanje tužiteljice nije od značaja jer ta isprava nema značenje priznanja duga, kako je to naprijed navedeno, pa u odnosu na navedenu činjenicu bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP nije niti mogla biti počinjena.

Budući da ne postoje revizijski razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ne postoji ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, na temelju odredbe čl. 393. ZPP revizija je odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 17. srpnja 2012.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.