I Kž-678/2009-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 678/09-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda, Ane Garačić kao predsjednice vijeća te Ranka Marijana, Damira Kosa, Miroslava Šovanja i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Gordane Korotaj kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika R. M., zbog kaznenog djela iz čl. 90. u svezi čl. 33. KZ, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici od 18. svibnja 2009. broj K-9/09, u sjednici održanoj 8. rujna 2009., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drage Marincela,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba optuženika R. M. kao neosnovana, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom donijetom u ponovljenom postupku, opt. R. M. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 90. u svezi čl. 33. KZ, pa je temeljem citirane zakonske odredbe osuđen na kaznu zatvora u trajanju pet godina.

Temeljem čl. 63. st. 1. KZ, optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru od 19. ožujka 2009. pa nadalje.

Temeljem čl. 122. st. 4. ZKP-a, optuženik je u cijelosti oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka.

Protiv ove presude žalbu je podnio optuženik, putem braniteljice D. O., odvjetnice iz Z., zbog „… svih zakonom predviđenih razloga …“ sa prijedlogom pobijanu presudu preinačiti i optuženika osloboditi od optužbe, odnosno pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

I Kž 678/09-4

Temeljem čl. 373. st. 1. ZKP-a spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, koje je vratilo spis uz podnesak u kojem predlaže žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu, u čemu je na sjednici vijeća ustrajao i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske.

Žalba je neosnovana.

Premda je žalitelj istaknuo sve žalbene osnove, iz obrazloženja žalbe proizlazi kako osporava utvrđeno činjenično stanje i odluku o kazni odnosno odluku o uračunavanju pritvora.

Suprotno navodima žalitelja, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno. Zaključci suda prvog stupnja zasnovani na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i zaključci zasnovani na ocjeni svih ostalih izvedenih dokaza su logični, zakoniti i pravilni, pa su uslijed toga i zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica utemeljeni na izvedenim dokazima.

Nedvojbeno je utvrđeno kako se u vinu, koje je konzumirao oštećenik, nalazio rodenticid klorfacirona koje je antikoagulant otrovan za ljude i topiv u vodi. Sud prvog stupnja je, temeljem vještačkih nalaza i mišljenja, izveo pravilan zaključak kako se u organizmu ošt. V. K. nalazio isti taj otrov, koji je produljio protrombinsko vrijeme uslijed čega je kod oštećenika došlo do krvarenja iz probavnog sustava sa povraćanjem krvi i tamnom krvi u stolici.

Prvostupanjski sud je utvrdio zašto B. i V. K., unatoč konzumaciji zatrovanog vina, nisu imali nikakvih simptoma. To proizlazi, između ostaloga, iz razlike u godinama i razlike u zdravstvenom stanju tih osoba. Oštećenik je imao masno promijenjenu jetru, uslijed čega su čimbenici zgrušavanja krvi niže koncentracije nego u osoba iste životne dobi koje imaju zdravu jetru. Naravno, sud je pravilno zaključio kako je odlučujuća bila količina popijenog zatrovanog pića, a upravo je oštećenik V. K. popio najveću količinu.

Nasuprot tvrdnji žalitelja, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda kako je upravo optuženik ulio otrov u vino. Nesporno je optuženiku bilo dostupno vino za koje je dobro znao da će ga konzumirati oštećenik. Nadalje, nesporno je u prostorijama kuće koju je koristio isključivo optuženik i držao ih pod ključem, pronađena jedna originalna plastična bočica otrova za štakore Faciron (u kojoj je nedostajalo 2/3 sadržaja) koja je sadržavala uljni koncentrat rodenticid klorfaciron i jedna plastična boca djelomično ispunjena rodenticid klorfacironom i organofosfornim insekticidom fosalonom (list 117 spisa).

Optuženik je nedvojbeno bio nasilan prema svojoj baki, udario ju je, opsovao i bacio staklenu vazu u njenu glavu. Prijetio je i svom ujaku V. K., rekavši da će ga „…isprepikati nožem, odrubiti glavu i nabiti je na kolac…“. Optuženik je bio u stalnom sukobu i sa oštećenikom (o čemu su suglasno iskazivali ispitani svjedoci) pa je sud, imajući u vidu sve navedeno, zaključio da je upravo optuženik otrovao vino za koje je znao da će ga oštećenik konzumirati. Identičnost otrova pronađenog u vinu i u prostorijama kuće koje je koristio optuženik, dodatno ukazuje da je takav zaključak prvostupanjskog suda pravilan. Konzumacija zatrovanog vina je kod oštećenika uzrokovala tešku anemiju i koagulopatiju, a što predstavlja, kako je to utvrdio vještak prof. dr. D. S. (list 250 spisa) teško i za život opasno

I Kž 678/09-4

narušenje zdravlja koje, ukoliko se na vrijeme ne pruži liječnička pomoć, može dovesti do iskrvarenja i smrti.

Radi se, dakle, o nizu međusobno povezanih činjenica koje tvore nedjeljivu i logičnu cjelinu. Utvrđene su na nedvojben način, te sa punom sigurnošću upućuju na zaključak da je optuženik počinio kazneno djelo koje je predmet optužbe.

Sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je optuženik bio svjestan kako konzumiranje zatrovanog vina može dovesti do smrtnog ishoda, a to je i htio. Znajući da je oštećenik sklon prekomjernoj konzumaciji alkohola, zatrovao je vino otrovom koji se nalazio u originalnoj ambalaži (broj 15 i 16 fotografskog elaborata) na kojoj su se, pored notorne pogibeljnosti ovog tipa otrova za ljude, nalazila i sva potreba upozorenja.

Nasuprot stajalištu žalitelja, prvostupanjski sud je temeljem izvedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te je savjesnom ocjenom dokaza osnovano zaključio da je optuženik počinio odnosno kazneno djelo. Za svoja utvrđenja dao je valjano i logično obrazloženje, koje u svemu prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud i na koje se upućuje žalitelj.

Optuženik nije u pravu kada se žali zbog odluke o kazni.

Odluka o kazni mora uvijek izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela.

Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud mora uvijek uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela.

Prvostupanjski sud je, kao olakotno, cijenio optuženikovu mladost i neosuđivanost, a otegotnim da je djelo počinio prema svome djedu sa kojim je živio i koji ga je uzdržavao. Otegotnim je cijenio i način počinjenja djela, jer su vino konzumirale i druge osobe u odnosu na koje su teže posljedice izostale pukim slučajem a ne djelovanjem optuženika, dok je život oštećenika spašen liječničkom intervencijom.

Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima, nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i ispravno ocijenio sve okolnosti relevantne za zakonitu odluku o vrsti i mjeri kazne.

Vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne (čl. 56. KZ), te o svrsi kažnjavanja (čl. 50. KZ) kaznom zatvora u trajanju pet godina izraziti će se jasna društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, utjecati na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, ali utjecati i na sve ostale da ne čine kaznena djela kao i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenog djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

I Kž 678/09-4

Upravo odmjerenom kaznom optimalno će se ispuniti zahtjevi kako generalne, tako i specijalne prevencije.

Žalitelj nije u pravu kada osporava pravilnost uračunavanja pritvora u izrečenu kaznu zatvora.

Temeljem rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. II-Kž-98/09 od 17. veljače 2009. optuženik je 19. ožujka 2009. vraćen iz zatvora u pritvor, nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske, br. Kž-1152/08 od 17. veljače 2009. ukinuo u oslobađajućem dijelu, u odnosu na kazneno djelo koje je predmet ovog kaznenog postupka, presudu Županijskog suda u Velikoj Gorici, br. K-13/08 a preinačio je u odluci o kazni, u odnosu na kaznena djela iz čl. 215.a) i 129. st. 2. KZ. Optuženik je tom pravomoćnom presudom osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju jedne godine i četiri mjeseca, u koju kaznu je temeljem čl. 63. st. 1. KZ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 4. siječnja 2008. pa nadalje. Sukladno pravomoćnom rješenju Županijskog suda u Velikoj Gorici, broj IK-359/08 od 6. travnja 2009. optuženiku je u kaznu zatvora, izrečenu citiranom pravomoćnom presudom, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru do 22. prosinca 2008. kada je započeo s izdržavanjem kazne zatvora i vrijeme na izdržavanju kazne od 22. prosinca 2008. do 19. ožujka 2009. kada je vraćen u pritvor, zbog ovog kaznenog postupka.

Zato je pravilna odluka prvostupanjskog suda kada je u ovom kaznenom postupku, temeljem citirane zakonske odredbe, optuženiku u izrečenu kaznu zatvora uračunao vrijeme koje je proveo u pritvoru od 19. ožujka 2009. pa nadalje. Naime, ostalo vrijeme od 4. siječnja 2008. koje je optuženik proveo u pritvoru i na izdržavanju kazne, već je uračunato u kaznu zatvora u trajanju jedne godine i četiri mjeseca, na koju je bio osuđen ranijom pravomoćnom presudom.

Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija.

Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP-a, nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka, niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Stoga je, primjenom odredbe čl. 387. ZKP-a, trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 8. rujna 2009.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Gordana Korotaj, v.r.

Ana Garačić, v.r.