Gž-351/2008-3 · Županijski sud u Varaždinu

Broj:Gž.351/08-3

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dubravke Vinceković, kao predsjednice vijeća, te Jadranke Majcen-Horvat i Ljiljane Levatić - Uskoković, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKE POŠTANSKE BANKE d.d. Z., zastupane po punomoćnicama J. F. i M. P., protiv tužene M. I. iz G. L., zastupane po punomoćniku D. C., odvjetniku iz V., radi isplate, povodom žalbe tužene izjavljene protiv presude Općinskog suda u Varaždinu br.P.958/07-8 od 27. studenog 2007. g., u sjednici vijeća održanoj 11. ožujka 2008. godine,

r i j e š i o j e :

Žalba tužene se prihvaća, te se presuda Općinskog suda u Varaždinu br.P.958/07-8 od 27. studenog 2007. g. ukida i odbacuje tužba tužitelja podnijeta tome sudu 04. rujna 2007. godine.

Tužitelj je dužan tuženoj naknaditi trošak žalbenog postupka u iznosu od 1.143,75 kn u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Pobijanom presudom naloženo je tuženoj da plati tužitelju iznos od 7.918,47 kn uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću na taj iznos od 20.05.04.g. do isplate po stopi od 15 % godišnje te daljnji iznos od 316,00 kn na ime troškova ovršnog postupka u predmetu toga suda br.Ovrv.1841/04. te da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 600,00 kn sve u roku od 15 dana.

Navedenu presudu, pravovremeno podnijetom žalbom, pobija tužena iz svih „zakonom dozvoljenih razloga, a pogotovo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava“ uz prijedlog da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz zahtjev za naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 1.143,75 kn.

Na žalbu tužene nije odgovoreno.

Žalba tužene je osnovana.

Kako tužena iznoseći u žalbi da istu pobija „iz svih zakonom dozvoljenih razloga“, a to znači i iz žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.353 st.1 toč.1 Zakona o parničnom postupku ( dalje ZPP-a), ne navodeći koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka smatra da je prvostupanjski sud počinio, to je ovaj sud pobijanu presudu i sadržaj predmeta ispitao u pravcu ostvarenja bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 toč. 2,4,8,9 i 11 ZPP-a, a na koje temeljem čl.365 st.2 istog Zakona pazi po službenoj dužnosti, te utvrdio da je donošenjem pobijane presude prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354 st.2 toč.9 ZPP-a, jer je pobijanom presudom odlučio o zahtjevu o kojemu je već prije pravomoćno presuđeno (res iudicata).

Stoga je i neovisno od izričito istaknutih te obrazloženih žalbenih razloga pogrešno odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, ovaj sud žalbu tužene, već povodom samog njezinog podnošenja, usvojio iz navedenog razloga postojanja presuđene stvari, a o čemu je inače prvostupanjski sud sukladno odredbi čl.333 st.2 ZPP-a dužan paziti tijekom cijelog postupka po službenoj dužnosti, te u takvom slučaju tužbu odbaciti, pa budući nije tako postupio već je odlučio o zahtjevu o kojem je pravomoćno presuđeno, počinio je bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 toč. 9 ZPP-a.

Pobijanom presudom prvostupanjski sud usvojio je zahtjev tužitelja protiv tužene kao nasljednice pok. M. I. (dalje prednika tužene) za njegovu dospjelu, a neispunjenu obvezu prema tužitelju utemeljenu na Ugovoru o kreditu br…. sklopljenom između tužitelja kao banke i prednika tužene kao korisnika kredita dana 30.09.97.g., obvezujući tuženu na njezino ispunjenje temeljem odredbe čl.139 st.1 Zakona o nasljeđivanju, prema kojoj nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove.

Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud se posebno pozvao, a što nije bilo sporno između stranaka, na to da je predmetna tražbina tužitelja utvrđena pravomoćnom odlukom – rješenjem o ovrsi toga suda br.Ovrv.1841/04-2 od 06.09.04.g., jer je tužitelj protiv prednika tužene kod toga suda vodio ovršni postupak utemeljen na vjerodostojnoj ispravi (izvatku iz poslovnih knjiga tužitelja od 19.05.04.g.), a kojim je rješenjem predniku tužene, tamo ovršeniku naloženo tužitelju tamo ovrhovoditelju, namiriti tražbinu u iznosu od 7.918,47 kn sa kamatom po dospijeću u skladu s Odlukom o kamatnim stopama u poslovanju s građanima po stopi od 20 % godišnje tekućom od 20.05.04.g. do isplate, kao i naknaditi trošak toga postupka od 316,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate od dana plaćanja troška do namirenja ovrhovoditelja.

Kako je, međutim, u predmetnom postupku tužitelj postavio zahtjev za isplatu zateznih kamata na glavnični iznos po nižoj stopi, a to je zakonska zatezna kamata po stopi od 15% godišnje, to je taj sud glede visine stope zatezne kamate usvojio takav zahtjev tužitelja.

Tužena, koja tijekom postupka nije osporavala osnov zahtjeva, ali je prigovorila visini zahtjeva i to obračunu kamate budući je rješenjem o ovrsi od 06.09.04.g. usvojen prijedlog tamo ovrhovoditelja, a ovdje tužitelja glede kamate u visini stope od 20% godišnje iako je ugovorom o kreditu dogovorena kamata od 7,9% godišnje, koja je u to vrijeme bila niža od zakonske zatezne kamate (koja je tada iznosila 18% godišnje), takav prigovor sada ističe i u žalbi time da smatra spornim ne samo kamatu već i dio koji se odnosi na glavnicu, budući je spomenutim rješenjem o ovrsi potvrđen protuzakonit zahtjev tužitelja u pogledu zateznih kamata, pozivajući se pri tome kako na odredbu čl.277 Zakona o obveznim odnosima (ZOO/91.) tako i na Uredbe o visini stope zatezne kamate koje su važile u predmetno vrijeme (NN 76/96. i NN 72/02.).

Međutim, izneseni navodi žalbe, kojim i nadalje prigovora visini tražbine nisu odlučni i nemaju nikakvog utjecaja na razloge zbog kojih je, prema već ranije istaknutom, po službenoj dužnosti, ovaj sud usvojio žalbu tužene.

Naime, za ocjenu osnovanosti žalbe tužene odlučno je to što je u ovršnom predmetu toga suda br. Ovrv.1841/04.donijeto rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave od 06.09.04.g., kojim rješenjem je naloženo ovršeniku da ovrhovoditelju namiri istovjetnu tražbinu (u iznosu od 7.918,47 kn zajedno sa pripadajućom kamatom u roku od 8 dana i odmjerenim troškovima u iznosu od 316,00 kn također se pripadajućom kamatom) a koja identična tražbina je i predmetom ovoga postupka i da je navedeno rješenje o ovrsi postalo pravomoćno. Po stajalištu ovoga suda, pravomoćno rješenje o ovrsi utemeljeno na vjerodostojnoj ispravi također je sudska odluka, pa je zbog toga o tražbini tužitelja već tom odlukom pravomoćno odlučeno, radi čega ovaj sud smatra da je u ovom postupku odlučeno o zahtjevu tužitelja o kojemu je već ranije pravomoćno presuđeno. Naime, pravomoćno rješenje o ovrsi na vjerodostojnoj ispravi sukladno odredbi čl.21 toč.1 Ovršnog zakona (dalje OZ-a) predstavlja ovršnu ispravu, jer je isto ovršna sudska odluka, koja u taj krug spada i temeljem odredbe čl.22 st.1 OZ-a, budući isto u dijelu u kojem je naložena isplata predniku tužiteljice, sukladno odredbi čl.23 st.1 istog Zakona predstavlja kondemnatornu sudsku odluku sa izrečenim rokom za dobrovoljno ispunjenje potraživanja.

Kada je o potraživanju tužitelja odlučeno u prijašnjem ovršnom postupku donošenjem rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave koje je postalo pravomoćno tada se više u povodu istovjetne tražbine tužitelja ne može voditi novi parnični postupak, jer je o njegovoj tražbini, kao presuđenoj stvari, odlučeno u ovršnom postupku.

Valja kod toga naglasiti da kod presuđene stvari mora postojati istovjetnost dvaju zahtjeva, a to znači da je potrebno postojanje kako objektivnog identiteta spora (istog predmeta) tako i subjektivnog identiteta spora (iste stranke).

U konkretnom slučaju, ovaj sud smatra kod nedvojbenog postojanja objektivnog identiteta spora da postoji i subjektivni identitet spora i bez obzira što se na pasivnoj strani nalazi tužena na koju se rješenje o ovrsi od 06.09.04.g. ne odnosi. To iz razloga što je tražbina tužitelja na nju kao jedinu nasljednicu prešla pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju javnog bilježnika br.O.841/05-11 od 11.11.05.g., budući prema odredbi čl.139 st.1 ZN-a, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud, ista kao nasljednica odgovara za dugove ostavitelja – pok. prednika. Zbog toga ovaj sud smatra da, iako je rješenje o ovrsi donijeto u odnosu na njezinog prednika to nema, po stajalištu ovoga suda, utjecaja na identični subjektivni identitet spora.

Osim toga, vezano na pasivnu legitimaciju tužene u postupku za naplatu predmetne tražbine, valja istači da Ovršni zakon daje u odredbi čl.29 st.2 u vezi st.1 toga Zakona mogućnost naplate tražbine i protiv osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao dužnik. To znači da tužitelj, sukladno odredbi čl.29 st. 2 OZ-a kao ovrhovoditelj ima ovlaštenje protiv tužene kao ovršenice pokrenuti ovršni postupak, dokazivanjem prijenosa tražbine pravomoćnom sudskom odlukom, u konkretnom slučaju rješenjem o nasljeđivanju iza pok. prednika i to na temelju rješenja o ovrsi od 06.09.04.g. kao ovršne isprave, a ne i podnošenjem nove tužbe u parničnom postupku protiv tužene za istovjetnu tražbinu tužitelja.

Takvim svojim postupanjem prvostupanjski sud je, dakle, odlučio o zahtjevu o kojemu je već prije pravomoćno presuđeno, a time počinio, kako je već rečeno, bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354 st.2 toč.9 ZPP-a, pa je temeljem odredbe čl.369 st.2 ZPP-a ovaj sud prihvatio žalbu tužene i ukinuo pobijanu presudu, te tužbu tužitelja podnesenu 04.09.07.g., odbacio.

Kako je tužena naposljetku u ovom postupku uspjela, a zatražila je samo naknadu troška žalbenog postupka to je ovaj sud temeljem čl.166 st.2 ZPP-a u vezi čl.154 st.1 istog Zakona istoj dosudio zatraženi trošak sastava žalbe u iznosu od 1.143,75 kn, jer je isti pravilno utemeljen na Tbr.10 toč.1 u vezi Tbr.7 i Tbr.42 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a koji je trošak naložio tužitelju naknaditi tuženoj, a kako to sve stoji i u izreci odluke ovoga suda.

U Varaždinu, 11. ožujka 2008. godine

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Dubravka Vinceković v.r.