Rev-895/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 895/1990-2

P R ESU D A

U I M E N A ROD A!

Vrhovni sud Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Jakoba Miletića, Ilije Čuljata, Augusta Husinca i Vladimira Drakulića kao članova vijeća, u gradjansko-pravnoj stvari tužitelja V. T. iz P., kojeg zastupa punomoćnik I. D., odvjetnik iz D., protiv tuženika Države SFRJ - SSNO zastupane po Vojnom pravobraniocu i I. B. iz B., kojeg zastupa punomoćnik Lj. L., odvjetnik iz B., radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženika I. B. protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Bjelovaru od 25. prosinca 1989. br. Gž- 1715/89-2, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Djurdjevcu od 24. svibnja 1989. br. P-79/89-37, u sjednici održanoj dana 4. rujna 1990.,

p r e s u d i o j e :

I. Djelomično se prihvaća revizija tuženika B. I. i preinačuje presuda Okružnog suda u Bjelovaru od 25. prosinca 1989. godine br. Gž-1715/89-2 u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za platež kamata na iznos, glavnice od 28.580.271 dinar i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za platež kamata na iznos glavnice od 28.580.271 dinar za vrijeme od 12.svibnja 1989. godine do 23. svibnja 1989. godine.

II. U ostalom dijelu revizija tuženika B. I. odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostepenom presudom Općinskog suda u Djurdjevcu od 24. svibnja 1989. godine naloženo je tuženiku I. B. da plati tužitelju V. T. na ime naknade štete iznos od 31,775.856 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 12. svibnja 1989. godine do isplate, uz obavezu da tužitelju nadoknadi parnični trošak u visini od 1,796.460 dinara.

U odnosu na tuženika Državu SFRJ - SSNO tužbeni zahtjev tužitelja navedenom prvostepenom presudom odbijen je kao neosnovan.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Bjelovaru od 25. prosinca 1989. godine odbijena je žalba tužitelja i potvrdjena prvostepena presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev.

Istom presudom djelomično je uvažena žalba tuženika B. I. i preinačena prvostepena presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tako da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja preko iznosa od 28,580.271 dinara do 31,775.856 dinara (tj. za iznos od 3,195.585 dinara) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos počam od 12. svibnja 1989. godine do isplate.

Protiv ove pravomoćne drugostepene presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev reviziju je izjavio tuženi B. I. zbog pogrešne primjene materijalnog prava time da je predložio da Vrhovni sud ukine prvostepenu i drugostepenu presudu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

U smislu odredbe čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90 i 27/90 - u daljnjem tekstu: ZPP) prvostepeni je sud reviziju tuženika B. I. dostavio na odgovor tužitelju te na izjašnjenje nadležnom javnom tužiocu.

U odgovoru na reviziju tužitelj pobija osnovanost revizijskih navoda i predlaže da sud reviziju odbije kao neosnovanu.

Javni tužilac Hrvatske nije se izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija je djelomično osnovana.

Ispitujući pobijani dio presude i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije našao da bi bila učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 10. ZPP na koju ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, time da na druge povrede odredaba parničnog postupka revident u svojoj reviziji odredjeno ne ukazuje.

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava djelomično je ostvaren.

Prvostepeni je sud utvrdio, a drugostepeni sud prihvatio utvrdjenja prvostepenog suda iz kojih proizlazi:

- da je tuženik B. I. 25. rujna 1988. pod utjecajem alkohola ušao u nezaključani automobil tužitelja i ključem koji se nalazio u bravi stavio u pogon osobno vozilo, vozio nekoliko stotina metara i sletio s ceste, kojom prilikom je na vozilu tužitelja nastala totalna šteta,

- da je tužitelj 25. rujna 1988. godine ostavio automobil na kojem je kasnije nastala šteta parkiran ispred svoje kuće s time da je ključ ostavio u bravi automobila a vrata nezaključana, čime da je omogućio tuženiku B. I. da udje u automobil, istog stavi u pogon i izazove nastanak štetnog dogadjaja,

- da visina štete na automobilu iznosi 31,775.856 dinara.

Na tako utvrdjeno činjenično stanje drugostepeni sud je pravilno primijenio materijalno pravo kad je ocijenio da doprinos tužitelja u šteti nije veći od 10%. Naime, revident pogrešno nastoji uvećati značaj činjenice da je automobil tužitelja bio nezaključan i ostavljen ključ u bravi, gubeći pri tom iz vida upravo činjenicu da je on iskoristivši tu neopreznost tužitelja neovlašteno oduzeo automobil i upravljajući istim (bez položenog vozačkog ispita i pod utjecajem alkohola) izazvao štetni dogadjaj, a time i štetu tužitelju. Upravo zbog izloženih razloga pravilno je po drugostepenom sudu doprinos tuženika nastanku štetnog dogadjaja, a time i nastanku štete ocijenjen sa 90%. Navodi revizije kojima se upućuje i na odgovornost za štetu P. Ž. koji je zajedno s revidentom ušao u nezaključani automobil tužitelja ne dovode revidenta u povoljniju pravnu situaciju u odnosu na odgovornost prema tužitelju. Ovo iz razloga što sve kad bi se i uzelo da je P. Ž. odgovoran za nastalu štetu, radilo bi se o slučaju propisanom odredbom 51. 206. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89 - u daljnjem tekstu: Z00) prema kojoj bi revident kao solidarni dužnik opet bio dužan tužitelju nadoknaditi prouzročenu štetu. To iz razloga što svaki solidarni dužnik odgovara vjerovniku za cijelu obvezu (čl. 414. st. 1. Z00). Zbog izloženog na pravilnu primjenu materijalnog prava nije imala utjecaja činjenica da tužitelj nije tražio naknadu štete i od P. Ž..

Ovaj je sud, medjutim, ispitujući pobijanu presudu, temeljem čl. 386. ZPP, po službenoj dužnosti ocijenio da je u pogledu pravilne primjene materijalnog prava djelomično pogrešno primijenjeno materijalno pravo u odnosu na dosudjene kamate tužitelju.

Naime, u ovom je slučaju u pitanju naknada nenovčane materijalne štete (naknada za uništeni osobni automobil). Prema odredbi čl. 277. st. 1. Z00 na iznos naknade materijalne nenovčane nereparirane štete zatezna kamata počinje teći od dana donošenja prvostepene presude, bez obzira na to kada je ta šteta procijenjena. Okolnost da šteta nije procijenjena u vrijeme donošenja prvostepene presude, već prije zaključenja glavne rasprave (na ročištu 11. svibnja 1989. godine) ne može biti razlog da se početak toka kamata odredi od dana kada je izvršena procjena štete.

Zbog izloženog je temeljem odredbe čl. 395. st. 1. ZPP pobijana presuda djelomično preinačena i odlučeno kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 4. rujna 1990.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović v.r.