Rev-2982/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2982/1994-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna kao predsjenika vijeća, te Stanka Hautza, Vlatke Potočnjak-Radej, Jakoba Miletića i Ivana Mikšića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Lj.P. iz D.S., koju zastupa punomoćnik B.Š., odvjetnik iz Z., protiv tuženice "C. -o. " Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Okružnog suda (sada Županijskog suda) u Gradu Zagrebu od 20. srpnja 1993. broj Gž-6143/93 kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 5. travnja 1993. broj Pn-1120/92, u sjednici održanoj dana 10. srpnja 1997.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici da tužiteljici isplati iznos od 15.502,91 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i naknadi parnični trošak u iznosu od 513,52 kn dok je s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 13.147,08 kn tužiteljica odbijena.

Drugostupanjskom presudom, a povodom žalbi obiju stranaka, odbijena je u cijelosti žalba tužiteljice u odbijajućem dijelu, a djelomično prihvaćena žalba tuženice u dosuđujućem dijelu na način da je drugostupanjski sud prihvativši prigovor podjeljene odgovornosti tužiteljice za štetni događaj umanjio utvrđenu visinu štete za 20% (naime u tom omjeru je utvrdio doprinos tužiteljice za štetni događaj).

Protiv te presude reviziju je izjavila tužiteljica "iz svih razloga navedenih u čl. 385. ZPP uz prijedlog da će pobijana presuda preinači i u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev tužiteljice uz naknadu parničnog troška. Tuženica nije odgovorila na reviziju, a niti se državni odvjetnik Republike Hrvatske o istoj izjasnio. Revizija je neosnovana.

Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud je ocijenio da nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju ovaj revizijski sud pazi primjenom čl. 386. ZPP po službenoj dužnosti.

U svim ostalim procesnim povredama zbog koje se može izjaviti revizija, revizijski sud je ovlašten voditi računa jedino, kad se revident na postojanje takvih povreda određeno i poziva.

Tuženik ne obrazlaže posebno ni jednu od takvih povreda, niti ih konkretno naznačuje, pa ovaj sud ocijenjuje da nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Revizija se u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog stanja, pa iz tog razloga ovaj sud nije ispitivao revizijske navode kojima se pobijaju činjenična utvrđenja sudova nižeg stupnja.

Ni materijalno pravo nije pogrešno primjenjeno.

I u ovoj fazi postupka sporan je doprinos tužiteljice štetnom događaju kao i visine dosuđenih vidova štete.

Prema utvrđenjima prvostupanjskog suda a koje je prihvatio u cijelosti drugostupanjski sud proizlazi da se prometna nesreća dogodila 12. travnja 1991. u D.S., u noćnim uvjetima, ali pri upaljenoj javnoj rasvjeti, te u uvjetima suhog kolnika,

- da je tužiteljica u dobi od 71 godinu kao pješak izvan obilježenog pješačkog prijelaza koji se nalazio 20 m istočnije od mjesta nezgode započela pretrčavanjem kolnika dolazeći vozaču s desne strane, koju je uočio na mekom travnatom terenu uz južni rub kolnika,

- da je reakcija kočenjem uslijedila u momentu kada je tužiteljica iskoračila na kolnik, te da je vozač upravljao dozvoljenom brzinom (49,7 km/h).

U takvoj činjeničnoj situaciji i oštećena kao sudionik u prometu usprkos poodmakloj dobi bila je dužna obratiti pažnju na kolnik i prometnu situaciju, pa je drugostupanjski sud s osnovom zaključio da postoji i njen doprinost u nesreći te ga utvrdio pravilno s 20%, a osiguranika tužene s 80% (čl. 192. ZOO).

U postupku je utvrđeno da je tužiteljica zadobila udarno-krvne podljeve i prijelom lijeve nadlaktice, odnosno ramenjače, te udarne ozljede i natučenje nogu zbog čega je bila liječena 10 dana uz izvršeni operativni zahvat, a nakon toga je u trajanju od tri mjeseca bila na kućnoj njezi i mirovanju uz daljnju fizikalnu terapiju.

Tužiteljica je trpila jake bolove 8 dana, u istom trajanju bolove srednje jačine, te lake bolove neprekidno 14 dana, a povremene manje bolove još 3 mjeseca.

Trpila je jaki strah u trajanju od 2 dana, a potom sekundarni strah za vrijeme liječenja sa posljedicom neuroze straha od prometa.

Na bočnoj strani lijeve nadlaktice zaostao je trajni postoperativni ožiljak, te je u pitanju nagrđenje manjeg stupnja.

S obzirom na slabost i atrofiju mišića lijeve nadlaktice, ramena i podlaktice i smanjenja grube motorne snage, te ograničene pokretljivosti lijevog ramena i lijevog lakta utvrđen je trajni invaliditet tužiteljice u opsegu od 25%. Pri ovako utvrđenim povredama, intenzitetu i trajanju fizičkih boli i straha kao i stupnju naruženosti, a uzimajući u obzir i životnu dob tužiteljice, te trajne posljedice i njihov opseg, po stajalištu ovog suda nižestupanjski sudovi su pravilno primjenili čl. 200. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91 - u daljnjem tekstu ZOO) kada su tužiteljici utvrdili visine naknade i to za fizičke boli 3.000,00 kn, za strah 1.500,00 kn, za nagrđenje 2.000,00 kn i za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti 8.000,00 kn.

Pravilna je, a u smislu čl. 195. st. 1. ZOO, tužiteljici dosuđena naknada za tuđu pomoć i njegu, a u okvirima postojeće sudske prake.

Kako je utvrđena odgovornost tužiteljice u omjeru od 20% to je drugostupanjski sud pravilno dosuđenu naknadu od strane prvostupanjskog suda umanjio za 20% u smislu odredbe čl. 192. ZOO. Valjalo je stoga temeljem odredbe čl. 393. odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu 10.srpnja 1997.

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v.r.