Gž-3196/2012-2 · Županijski sud u Puli - Pola



Posl.br. Gž-3196/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Virne Išić kao predsjednika vijeća, Helene Poropat, kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Alenke Paus, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja – protutuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB, d.d. Zagreb, zastupanog po punomoćnici Galjinki Žauhar, odvjetnici iz Lovrana, protiv tuženika-protutužitelja US iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Orije Altić Debeljuh i Damira Debeljuha, odvjetnicima iz Pule, po tužbi radi isplate i protutužbi radi utvrđenja ništavosti, odlučujući o žalbi tuženika-protutužitelja protiv presude Općnskog suda u Puli-Pola, posl.br. P-1200/08-56 od 13. veljače 2012. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 25. studenog 2013. godine

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tuženika-protutužitelja US te se u pobijanom dijelu (toč. I., III.,IV. i VI.) potvrđuje presuda Općnskog suda u Puli-Pola, posl.br. P-1200/08-56 od 13. veljače 2012. godine.

Odbija se zahtjev tuženika-protutužitelja za naknadu troškova ovog žalbenog postupka u cijelosti kao neosnovan.

Obrazloženje

Pobijanom presudom sud prvog stupnja je u toč. I. djelomično održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Puli-Pola posl.br. Ovrv-3794/02 od 25. travnja 2003. godine u odnosu na tuženika-protutužitelja US i to u dijelu kojim je tom tuženiku-protutužitelju naloženo da tužitelju-protutuženiku isplati iznos od 7.778,38 Eura u protuvrijednosti kuna po prodajnom tečaju tužitelja-protutuženika na dan isplate s kamatom koja je specificirana u toj toč. izreke i to sve u roku od 15 dana. U toč. II. ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Puli-Pola, posl.br. Ovrv-3794/02 od 25. travnja 2003. godine u odnosu na tuženika-protutužitelja US u dijelu koji premašuje iznos koji je dosuđen u toč. I. izreke presude, te je tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen kao neosnovan. U toč. III. odbijen je kao neosnovan u cijelosti protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja. U toč. IV. naloženo je tuženiku-protutužitelju da tužitelju-protutuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 7.968,00 kuna u roku od 15 dana. U toč. V. odbijen je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja-protutuženika za naknadu parničnog troška, dok je u toč. VI. odbijen zahtjev tuženika-protutužitelja za naknadu parničnog troška.

Žalbom koja je pravodobna i dopuštena tu presudu u toč. I., III. i VI. pobija tuženik – protutužitelj US. Žalitelj ističe da svoj pravni lijek podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešne odluke o troškovima postupka. Bitna povreda odredaba parničnog postupka da je počinjena iz razloga što u dijelu obrazloženja koji se odnosi na odbijanje protutužbenog zahtjeva nema valjanih razloga odnosno nema razloga o odlučnim činjenicama. Ističe da stope koje je jednostrano i bez suglasnosti tuženika svojim odlukama donio tužitelj-protutuženik, a čije se utvrđenje ništavosti traži, da ne predstavljaju ugovornu kamatu na ugovore o zajmu, jer da su stope naknadno donesene bez da je tuženik-protutužitelj o njima bio obavještavan, iako se radi o odlukama koje ga obavezuju. Smatra da je sud pogriješio kada je uplatu kao uvjet za dobivanje kredita od 1.550,30 DEM tretirao kao beskamatni polog. Nesporno je da je tužitelj-protutuženik taj novac dobio, pa bi banka na dobiveni novac po samoj logici trebala platiti neku kamatu. Bez obzira na traženje tuženika-protutužitelja to vještačenjem nije učinjeno zbog čega je činjenično stanje pogrešno utvrđeno. Sud da je prihvatio nalaz vještaka u dijelu kojim on samo potvrđuje izračun banke, da dospjeli iznos glavnice iznosi 14.450,58 DEM, odnosno 7. 778,38 Eura bez da ih je posebno provjeravao i utvrđivao. Pobija i odluku o trošku jer da tuženik-protutužitelj uopće nije uspio u parnici već da je iz same izreke presude vidljivo da je tuženik-protutužitelj tijekom postupka uspio dokazati da potraživanje tužitelja-protutuženika nije ono koje je navedeno u platnom nalogu i koji zahtjev je stajao tijekom cijelog postupka. Takvim prešućivanjem činjenice plaćanja duga tužitelj-protutuženik je prouzročio bespotrebne troškove, posebno dopunu vještačkog nalaza. Stoga je tijekom postupka tuženik-protutužitelj tražio da taj trošak, neovisno u uspjehu u sporu, padne na teret tužitelja-protutuženika.

Žalbeni je prijedlog da se presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak. Tuženik-protutužitelj potražuje i trošak za sastav ove žalbe i to u iznosu od 1.562,50 kuna.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba tuženika-protutužitelja nije osnovana.

Nije sporno među strankama da je ugovor o kreditu broj 1610809958 od 22. svibnja 1998. godine zaključen između pravnog prednika tužitelja Riadria banke d.d. Rijeka – kao banke, te OS kao korisnika kredita dok je US po tom ugovoru bio solidarni dužnik, dok su GS i HS bili jamci.

Među strankama je sporna visina tražbine (visina kamata) te da li su ništetne odluke pravnog prednika tužitelja kao i predmetni ugovor o kreditu, a sve zbog kamata za koje tuženik tvrdi da su zelenaške.

Prema predmetnom Ugovoru o kreditu (list 6 i 7 spisa-dalje: Ugovor) pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je u čl. 4. dogovoreno da se na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po stopi od 12% godišnje, a koja kamata je fiksna dok je u čl. 10. dogovoreno da će banka na dospjele a nepodmirene obveze iz kredita za vrijeme zakašnjenja obračunati i naplaćivati važeću stopu kamate prema aktima banke.

Obzirom na takve ugovorne odredbe neosnovano žalitelj ukazuje na njihovu ništetnost jer kako je sud prvog stupnja ocijenio iz samog teksta odredbe čl. 4.Ugovora jasno proizlazi da se ta kamatna stopa od 12% godišnje odnosi samo na razdoblje otplate kredita, a ne na situaciju kada se kredit zbog nepodmirenja dvije uzastopno dospjele rate trebao isplatiti u cijelosti (čl. 11. Ugovora). Za slučaj zakašnjenja ugovorena je posebna kamata za nepodmirene obveze, a dospjele, i to ona kamatna stopa prema aktima banke.

Tuženik-protutužitelj kao solidarni dužnik prihvatio je takve odredbe. Činjenica je da stranke veže ugovorni odnos u kojeg su dobrovoljno pristupile.

To znači da je tuženik-protutužitelj u konkretnom slučaju u obvezi pored iznosa glavnice isplatiti onu kamatu prema odredbi čl. 10. Ugovora.

Prema čl. 277. st.2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91 i dr. – dalje: ZOO) propisano je kada je stopa ugovorne kamate viša od stope zatezne kamate tada ugovorna kamata teče i poslije dužnikovog zakašnjenja.

Sud prvog stupnja je valjano obrazložio temeljem kojih odredbi zakona i kada se ima smatrati da je pojedina kamata zelenaška.

Tako je ocijenio da je u konkretnom slučaju najviša dopuštena stopa ugovorne kamate iznad koje se u smislu odredbe čl. 399.st.2. i 4. ZOO ne može pružiti sudska zaštita ona koju banke ugovaraju za takvu vrstu poslova, kao što je predmetni, a pod uvjetom da je ona dopuštena.

U tu svrhu sud prvog stupnja je pribavio podatke o ugovornim kamatnim stopama koje su sličnu vrstu poslova ugovarale poslovne banke u Republici Hrvatskoj i koje su poslovale na području [adresa], pa je uz pomoć sudskog vještaka financijske struke utvrdio da za utuženo razdoblje kamatna stopa koju je primjenjivao tužitelj-protutuženik ne odstupa od prosječne kamatne stope tih ostalih banaka, a time da kamata koju tužitelj – protutuženik potražuje nije zelenaška.

Protivno navodima žalitelja pravilno je utvrđena visina tražbine na dan 15. listopada 1999. godine (dan dospijeća obveze iz tog kredita) i to u iznosu od 57.753,36 kuna, a od kojeg dana teče ugovorena kamata kako je to sud prvog stupnja pobijanom presudom dosudio, time što se taj iznos ima umanjiti prema pravilima uračunavanja (čl. 313. ZOO) za uplate koje su nesporno izvršene od veljače 2009. do 15. siječnja 2012. godine.

Za slučaj da su uplate tužitelju-protutuženiku izvršene nakon 15. siječnja 2012. godine tada će se one uračunati tijekom provođenja ovrhe, odnosno one će se uračunati prilikom isplate tražbine.

Uplata iznosa od 1.550,30 DEM na ime pologa prilikom sklapanja Ugovora, kako je to pravilno utvrđeno, korištena je za podmirenje obveza iz čl. 10. Ugovora kao i dijela neplaćenih anuiteta od 30. rujna 1998. godine i 15. listopada 1999. godine (znači njime je smanjenja glavna tražbina). Tuženik-protutužitelj suprotno nije dokazao.

Kako iz predmetnog Ugovora te dokaza u spisu nije bilo moguće utvrditi da se na taj polog ima obračunati kamata to neosnovano tuženik smatra da bi se taj iznos trebao tretirati kao oročeni depozit, na kojeg se ima obračunavati adekvatna kamata.

Logično je i prihvatljivo da se radi o pologu kojeg je korisnik kredita trebao uplatiti kako bi ostvario pravo na dobivanje tog kredita. Ne radi se o nikakvom oročenom depozitu jer za to nema dokaza u spisu.

Žalitelj paušalno, po ocjeni ovoga suda, pobija izračun banke o dospjelom iznosu glavnice a kojeg je prihvatio i vještak koji je u ovom predmetu dao nalaz i mišljenje, kojeg je sud prvog stupnja u cijelosti osnovano prihvatio i ocijenio stručnim.

Slijedom iznijetog žalbeni navodi i razlozi tuženika-protutužitelja ocijenjeni su neosnovanim, a pobijana presuda je ocjenjena zakonitom i pravilnom.

Sud prvog stupnja je o svim spornim pitanjima dao valjano obrazloženje koje prihvaća i ovaj sud te kako je navedeno razlozi za traženu ništavost nisu utvrđeni.

Neosnovano žalitelj pobija i odluku o trošku parničnog postupka koja je donijeta temeljem čl. 154.st.3. ZPP kao i sukladno odgovarajućoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Točno je da je tužitelj-protutuženik samo djelomično uspio sa svojim tužbenim zahtjevom, međutim tuženik-protutužitelj nije uspio uopće sa svojim protutužbenim zahtjevom. Kada se ima u vidu takav uspjeh kao i činjenica da glede dijela tužbenog zahtjeva s kojim tužitelj-protutuženik nije uspio za tuženika-protutužitelja nisu nastali posebni troškovi to je i u tom dijelu sud prvog stupnja donio zakonitu i pravilnu odluku.

Tuženik-protutužitelj nije uspio sa svojim pravnim lijekom pa mu ne pripadaju ni zatraženi parnični troškovi, a o čemu je odlučeno temeljem čl. 166.st.1. u svezi s čl. 154.st.1. ZPP.

U Puli – Pola, 25.studenog 2013. godine

Predsjednik vijeća

Virna Išić,v.r.