Rev-2515/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2515/1990-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Zlatka Crnić, kao predsjednika vijeća, te Ivice Crnića, Miroslave Vekić, Vesne Milošević i Jakoba Miletića, kao članova vijeća u gradjansko-pravnoj stvari tužitelja Ž. mldb. Z. i Ž. mldb. M., oboje ih zastupa majka Ž. M., svi iz Z., ..., protiv tuženika Ž. D. iz Z., ..., kojeg zastupaju punomoćnici K.-Ž. D. i H. Z., odvjetnici iz Z., ..., radi povećanja iznosa uzdržavanja, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 12. lipnja 1990. godine posl. br. Gž 4029/90-2, kojom je potvrdjena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 7. veljače 1990. godine posl. br. P3-3363/89, u sjednici održanoj dana 16. siječnja 1991.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostepenom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev i tuženiku je naloženo da daje za uzdržavanje za svakog od malodobnih tužitelja po 500 konvertibilnih dinara i to počev od 13. studenoga 1989. do 8. prosinca 1989., a od 9. prosinca 1989. pa nadalje da za svako dijete mjesečno daje 20% od svake isplate redovnog osobnog dohotka koji prima u radnoj organizaciji u kojoj radi i to tako da dospjele obroke plati odjednom a ostale kako dospijevaju do svakog 10-tog u mjesecu, sve to sa zakonskom zateznom kamatom na svaki dospjeli, a neplaćeni obrok u mjesecu, te da tužiteljima naknadi parnični trošak odmjeren u iznosu od 50 konvertibilnih dinara.

Drugostepenom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrdjena je prvostepena presuda u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da za uzdržavanje svakog od malodobnih tužitelja počevši od 9. prosinca 1989. pa nadalje daje iznos preko 15% mjesečnog osobnog dohotka, tj. daljnjih 5% tog dohotka za svakog od malodobnih tužitelja.

Protiv drugostepene presude reviziju je izjavio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 385. st. 1. toč. 3.

Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP)

Tuženik predlaže da revizijski sud preinači pobijanu presudu, te traži da mu se naknade troškovi postupka.

Tužitelji nisu odgovorili na reviziju tuženika, niti se Javni tužilac Hrvatske izjasnio o toj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Prvostepeni sud je naložio tuženiku da daje za uzdržavanje malodobnih tužitelja po 20%, za svakog od malodobnih tužitelja, od osobnog dohotka tuženika, mjesečno. Po stavu prvostepenog suda tuženik je tako utvrdjene obroke uzdržavanja dužan plaćati od 9. prosinca 1989. godine pa nadalje.

Tuženik je u žalbi izričito naveo da je suglasan da plaća uzdržavanje za svakog malodobnog tužitelja u visini od 15% mjesečnog osobnog dohotka i to počev od 9. prosinca 1989. pa nadalje, tj. pobijao je prvostepenu presudu samo u dijelu u kojem je taj iznos premalen, tj. u dijelu u kojem je sud naložio da plaća za svako dijete i daljnjih 5% mjesečno od svog osobnog dohotka.

Takvu žalbu odbio je drugostepeni sud kao neosnovanu pozivom na odredbe čl. 237., 260. - 262., te 268. Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine SRH" br. 51/89 - prečišćeni tekst).

U pravu je revident kada tvrdi da su sudovi nižeg stepena trebali naložiti plaćanje obroka dospjelih do zaključenja glavne rasprave u odredjenim (apsolutnim) iznosima (čl. 267. Zakona o braku i porodičnim odnosima). Sudovi nižeg stepena naložili su, naime, tuženiku plaćanje 500 konvertibilnih dinara mjesečno, dakle, u odredjenom iznosu za svako dijete do 8. prosinca 1989. godine. To znači prije zaključenja glavne rasprave - 7. veljače 1990. godine. Ujedno su tuženiku naložili plaćanje budućih novčanih obroka, u postotku od osobnog dohotka, takodjer prije zaključenja glavne rasprave, tj. počev od 9. prosinca 1989. godine.

Odredjujući plaćanje uzdržavanja na navedeni način sudovi nižeg stepena zaista su formalno pogriješili u primjeni čl. 267. i 268. st. 1. Zakona o braku i porodičnim odnosima. No, imajući u vidu postotak koji je odredjen za plaćanje u razdoblju od 9. prosinca 1989. godine pa do zaključenja glavne rasprave (7. veljače 1990.), za utvrditi je da taj postotak ne prelazi iznos kojeg bi tuženik bio dužan platiti da je postotak bio odredjen u apsolutnom iznosu od 500 dinara. Prema tome, takovim postupanjem sudova nižeg stepena, tuženik nije doveden u nepovoljniji pravni položaj.

Prema stavu revidenta iznos od 500 dinara za svako dijete niti na koji način ne korespondira iznosu od 40% plaće tuženika. Tuženik smatra da bi točno odredjeni dinarski iznos (u ovom slučaju 500 dinara mjesečno za svako dijete) trebao predstavljati i izražavati postotak plaće koji se daje za uzdržavanje.

U odgovoru na ovu revizijsku tvrdnju treba navesti da postotak iz st. 1. čl. 268. Zakona o braku i porodičnim odnosima ne mora uvijek i bezuvjetno odgovarati omjeru izmedju broja dosudjenih dospjelih i dospjelih obroka uzdržavanja i ukupnog osobnog dohotka kojeg je obveznik uzdržavanja primio u vremenskom razdoblju na koje se odnose ti obroci. Taj postotak treba odgovarati navedenom omjeru u pravilu (čl. 268. st. 2. Zakona o braku i porodičnim odnosima). To pak, nadalje znači da je sud ovlašten uzeti u obzir ne samo postotak kojeg je izračunao na način odredjen st. 2. čl. 268. Zakona o braku i porodičnim odnosima, već treba ocijeniti sve mogućnosti osobe koja je dužna davati uzdržvanje u smislu čl. 261. st. 3., a kad su djeca u pitanju i st. 4. navedenog člana Zakona. Ako mogućnosti davatelja uzdržavanja to dopuštaju, sud može odrediti kao iznos budućih novčanih obroka uzdržavanja i veći postotak no što se on dobije običnom, matematičkom operacijom, u smislu čl. 268. st. 2. tog zakona.

U konkretnoj situaciji sudovi nižeg stepena upravo su vodili računa o tim okolnostima, pa su pravilno zaključili da za ubuduće tuženik može davati za uzdržavanje svakog djeteta po 20% mjesečno.

Nije, prema tome, osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 385. st. 1. ZPP), kojeg ističe revident.

Ne postoji niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 386. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti. Zato je po osnovi čl. 393. ZPP valjalo odlučiti kao u izreci ove revizijske odluke.

U Zagrebu, 16. siječnja 1991. godine

Predsjednik vijeća:

Zlatko Crnić, v. r.