Gž-1703/2024-3 · Županijski sud u Splitu



Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1703/2024-3

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Ane Grbavac kao suca izvjestitelja i članice vijeća, te Marijana Miletića, kao člana vijeća u pravnoj stvari tužiteljice NC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 121 P-1920/2022-22 od 2. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 9. srpnja 2025.,

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 121 P-1920/2022-22 od 2. travnja 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

I/ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužiteljici NC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.567,26 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 2,67 EUR od 30. travnja 2008.,

- na iznos od 13,67 EUR od 9. studenog 2008.,

- na iznos od 2,19 EUR od 11. prosinca 2008.,

- na iznos od 16,79 EUR od 27. siječnja 2009.,

- na iznos od 19,03 EUR od 25. veljače 2009.,

- na iznos od 20,05 EUR od 26. ožujka 2009.,

- na iznos od 17,67 EUR od 10. travnja 2009.,

- na iznos od 18,22 EUR od 8. svibnja 2009.,

- na iznos od 13,84 EUR od 6. lipnja 2009.,

- na iznos od 10,62 EUR od 9. srpnja 2009.,

- na iznos od 11,48 EUR od 26. kolovoza 2009.,

- na iznos od 13,18 EUR od 29. rujna 2009.,

- na iznos od 13,03 EUR od 23. listopada 2009.,

- na iznos od 11,31 EUR od 12. studenog 2009.,

- na iznos od 14,53 EUR od 24. prosinca 2009.,

- na iznos od 17,12 EUR od 17. siječnja 2010.,

- na iznos od 20,79 EUR od 20. veljače 2010.,

- na iznos od 19,95 EUR od 26. ožujka 2010.,

- na iznos od 24,94 EUR od 17. travnja 2010.,

- na iznos od 23,99 EUR od 21. svibnja 2010.,

- na iznos od 25,84 EUR od 30. lipnja 2010.,

- na iznos od 41,80 EUR od 24. srpnja 2010.,

- na iznos od 38,51 EUR od 14. kolovoza 2010.,

- na iznos od 48,55 EUR od 18. rujna 2010.,

- na iznos od 45,08 EUR od 17. listopada 2010.,

- na iznos od 39,50 EUR od 11. studenog 2010.,

- na iznos od 51,28 EUR od 25. prosinca 2010.,

- na iznos od 66,25 EUR od 14. siječnja 2011.,

- na iznos od 55,65 EUR od 23. veljače 2011.,

- na iznos od 59,37 EUR od 23. ožujka 2011.,

- na iznos od 54,64 EUR od 27. travnja 2011.,

- na iznos od 55,49 EUR od 18. svibnja 2011.,

- na iznos od 75,56 EUR od 28. lipnja 2011.,

- na iznos od 77,52 EUR od 12. srpnja 2011.,

- na iznos od 94,29 EUR od 24. kolovoza 2011.,

- na iznos od 85,68 EUR od 24. rujna 2011.,

- na iznos od 76,25 EUR od 22. listopada 2011.,

- na iznos od 74,32 EUR od 23. studenog 2011.,

- na iznos od 73,61 EUR od 24. prosinca 2011.,

- na iznos od 78,05 EUR od 28. siječnja 2012.,

- na iznos od 81,92 EUR od 25. veljače 2012.,

- na iznos od 82,44 EUR od 28. ožujka 2012.,

- na iznos od 79,76 EUR od 28. travnja 2012.,

- na iznos od 81,57 EUR od 30. svibnja 2012.,

- na iznos od 82,81 EUR od 30. lipnja 2012.,

- na iznos od 80,73 EUR od 28. srpnja 2012.,

- na iznos od 81,28 EUR od 22. kolovoza 2012.,

- na iznos od 79,71 EUR od 1. rujna 2012.,

- na iznos od 76,34 EUR od 30. listopada 2012.,

- na iznos od 79,94 EUR od 28. studenog 2012.,

- na iznos od 81,66 EUR od 29. prosinca 2012.,

- na iznos od 80,45 EUR od 29. siječnja 2013.,

- na iznos od 73,67 EUR od 6. ožujka 2013.,

- na iznos od 79,43 EUR od 29. ožujka 2013.,

- na iznos od 79,94 EUR od 30. travnja 2013.,

- na iznos od 77,68 EUR od 24. svibnja 2013.,

- na iznos od 70,65 EUR od 4. srpnja 2013.,

- na iznos od 70,47 EUR od 24. srpnja 2013.,

- na iznos od 72,19 EUR od 31. kolovoza 2013.,

- na iznos od 74,96 EUR od 1. listopada 2013.,

- na iznos od 78,80 EUR od 30. listopada 2013.,

- na iznos od 76,82 EUR od 28. studenog 2013.,

- na iznos od 78,22 EUR od 28. prosinca 2013.,

- na iznos od 79,81 EUR od 7. veljače 2014.,

- na iznos od 80,79 EUR od 22. veljače 2014.,

- na iznos od 82,88 EUR od 27. ožujka 2014.,

za razdoblje do 31.prosinca 2007. po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj:153/04), za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, za razdoblje od 01.kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.500,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 2. travnja 2024.do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III/ Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje: ZPP), predlažući da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice i obveže tužiteljicu na naknadu troška postupka tuženiku, kao i troška žalbe, podredno da pobijanu presudu ukine i odredi da se ponovno provede glavna rasprava.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 3.567,26 EUR po osnovi pretplate anuiteta vezanih uz tečaj CHF, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom na pojedine mjesečne iznose.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koje ukazuje žalba, kao ni povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude može ispitati.

7. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u vezi s člankom 8. ZPP, na koju opisno upire žalitelj, jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra žalitelj da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego to čini žalitelj. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP.

8. Također nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužiteljica temelji svoj zahtjev kao i prigovore tuženika, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice.

9. Po provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

- da iz ponude proizlazi da je najpovoljnija kamatna stopa bila za kredite vezane uz CHF,

- da je tužiteljica podnijela tuženiku zahtjev za kredit (s namjenom kupnje novog vozila) s valutnom klauzulom u CHF,

- da je između tuženika, kao kreditora te tužiteljice, kao korisnika kredita i davatelja osiguranja zaključen Ugovor o kreditu broj 188-50-3897368 od 29. siječnja 2007., s namjenom kupnje novog vozila (čl. 6.), u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 25.304,66 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1.), uz redovnu kamatu po stopi od 2,95% godišnje, koja je promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (čl. 2. st. 1.) i rok otplate kredita 84 mjeseca (čl. 4.); da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu… (čl.7. st.1.),

- da je Javni bilježnik Ivan Maleković iz Velike Gorice 31. siječnja 2007. izdao Potvrdu (solemnizacija) privatne isprave poslovni broj OU-81/07 kojom je potvrdio da je tužiteljici prethodno navedeni Ugovor pročitan i da je upozorena da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta,

- da su u otplatnom planu i prijepisu knjigovodstvene kartice precizno navedeni anuiteti, datum dospijeća i plaćanja istih uz prikaz tečajne razlike i kamate,

- da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je između ostalih, i ovdje tuženik u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 01.01.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO,

- da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- da je Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-III-2521/2015, U- III2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U- III2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlukom poslovni broj Rev-2221/2018- 11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF,

- da je, sukladno članku 502.c ZPP i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača, sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je, između ostalog, za utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli,

- da sukladno odredbi članka članka 502. c ZPP takve odluke obvezuju i ovaj sud u predmetnom postupku te se tužiteljica može ovdje pozivati (što i čini) na pravna utvrđenja iz te odluke koja onda vezuju i sud,

- da iz citiranih odluka Vrhovnog suda i Ustavnog suda slijedi da je sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali da banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora, da u tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora sasluša njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora i to na okolnost pune obaviještenosti potrošača o značenju promjenjivosti kamatne stope i parametrima promjene kamatne stope te o rizicima fluktuacije tečaja CHF,

- da je u ovom postupku tuženik odustao od predloženog saslušanja zaposlenika tuženika ĆC i javnog bilježnika Ivana Malekovića,

- da tuženik nije niti tvrdio, niti je učinio vjerojatnim da je u slučaju tužiteljice i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužiteljicu u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi, pa da je za zaključiti da se u ovom individualnom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, tj. utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, a time su ništetne i odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u istom dijelu odnosno dio odredbe čl.7.1. predmetnog Ugovora o kreditu,

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru, da je kredit korišten za kupnju novog automobila koji tužiteljica koristi isključivo za osobne potrebe, da su joj u banci sugerirali da uzme kredit vezan uz CHF jer joj je isti prezentiran kao najpovoljniji, a pri tome je nisu upozorili na moguće rizike valutne klauzule i promjene tečaja CHF, o čemu tužiteljica da kao prosječan potrošač nije ništa znala,

- da je sud prihvatio iskaz tužiteljice kao vjerodostojan i istinit jer je iskazivala uvjerljivo i životno logično, a njezin iskaz da nije doveden u sumnju drugim izvedenim dokazima,

- da okolnost na koju upućuje tuženik-da je sporni ugovor o kreditu solemniziran i da je kredit otplaćen-sama po sebi ne utječe na pravo tužiteljice zatražiti zaštitu u smislu čl.1111. st. 1. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje ZOO) u vezi s čl. 323. st.1. ZOO, a kako se radi o povredi u pravcu ništetnosti dijela odredaba koje su bitan element ugovora - cijena - to nema mjesta niti zaključku da bi se radilo o povredi manjeg značaja,

- da tuženik ničim ne dokazuje da je u konkretnom slučaju tužiteljicu prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede ugovorene valute uz koju je vezana glavnica CHF, odnosno nije dokazao da su tuženik i tužiteljica prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranoj promjeni valute na štetu tužiteljice kao potrošača,

- da tuženik nije na relevantan način tužiteljicu upozorio odnosno prikazao mogućnosti promjene valute CHF uz koju je vezana njegova obveza, odnosu nije tužiteljici predočavao bilo kakve informacije, te nije dokazao da je tužiteljica kao potrošač i slabija ugovorna strana imala utjecaja na sadržaj ugovora u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF,

- da je financijskim vještačenjem utvrđeno da je u periodu kada je tečaj na dan dospijeća anuiteta bio veći od tečaja na dan isplate kredita korisnik kredita ukupno otplatio više zbog povećanja tečaja 3.567,26 EUR,

- da potraživanje tužiteljice za isplatu preplaćenih iznosa iz osnove ugovorene valutne klauzule, nije zastarjelo, jer da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012 od 4. travnja 2012. došlo do prekida zastare sukladno članku 241. ZOO, tako da pravomoćnim okončanjem spora donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. zastara za ove sporove počinje teći iznosa, a vrijeme proteklo ne računa se u zastrani rok.

10. Na osnovu tako utvrđenoga činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je, utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu od dana 26. ožujka 2007. ništetne u dijelu u kojem se odnose na valutnu klauzulu, te je pozivom na odredbu članak 1111. ZOO tuženiku naložio da tužiteljici isplati, temeljem Ugovora o kreditu u utuženom razdoblju na ime pretplate zbog ništetne valutne klauzule iznos od 3.567,26 EUR sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do isplate, pri čemu je primijenio citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača, ukazujući i na odredbe, članka 225., 241. 323. i 1111. ZOO.

11. Žalbenim prigovorima tuženika nije dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o nepoštenosti i ništetnosti spornih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenu valutne klauzule vezano za CHF i neosnovanost prigovora zastare.

12. Imajući u vidu činjenicu da tuženik tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporio status tužiteljice kao potrošača, odnosno, da se radi o potrošačkom ugovoru, kao i okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu, nema dvojbe da je predmetni ugovor tužiteljica sklopila s tuženikom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tuženika – banke, te da tužiteljica nije utjecala niti je mogla utjecati na sadržaj ugovornih odredaba po kojima se glavnica veže za valutu CHF, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

13. Dakle, protivno žalbi tuženika, u konkretnom slučaju upravo je na tuženiku teret dokaza o postojanju posebnih okolnosti koje isključuju vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (tako i VS RH Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020), uključujući i okolnost da tužiteljica nije potrošač. Tuženik u tom pravcu činjenično nije doveo u sumnju zaključak prvostupanjskog suda da je tužiteljica sklopila Ugovor o kreditu kao fizička osoba koja je djelovala izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, odnosno da tužiteljica ima status potrošača kako je definiran čl. 3. ZZP/07.

14. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15.) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. Dakle, u ovom postupku kao pojedinačnom nije bilo potrebno ponovno provoditi potpuni dokazni postupak kako to i navodi prvostupanjski sud, što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom br. Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019., a ovo stoga, jer prema odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Tuženik je odustao od izvođenja dokaza saslušanjem djelatnika banke pa se ne mogu prihvatiti navodi istog da mu je onemogućeno raspravljanje tijekom postupka.

16. Uzimajući u obzir da je ugovor o kreditu između tuženika i tužiteljice sklopljen u razdoblju na koji se odnosi gornja presuda Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a ovdje tuženik ničim ne dokazuje da je u konkretnom slučaju tužiteljica prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora bila od strane istoga informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede ugovorene valute uz koju je vezana glavnica CHF, odnosno ne dokazuje da su tuženik i tužiteljica prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika glede mogućnosti promjene valute, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom mijenjanju a sve na štetu tužitelja kao potrošača. Ovdje je glede valutne klauzule za istaknuti i da zahtjev "informiranosti potrošača" u konkretnom smislu znači da ugovorna odredba o riziku promjene tečaja ne treba biti razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da potrošač moru tu odredbu razumjeti u pogledu njezinog konkretnog dosega, u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit denominiran, već da i može procijeniti potencijalno znatnije gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Stoga u nedostatku drugih dokaza kojim bi tuženik potvrdio takve svoje navode, sama okolnost da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna i uočljiva, kao i da je ugovor potvrđen po javnom bilježniku koji im je isti pročitao, a cijeneći i da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika, ne ukazuje da je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora bila adekvatno informirana glede ugovorene valutne klauzule.

17. Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je i sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 Andricuic i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud u kojoj presudi sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

18. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

19. Kako je tužiteljica istaknutim zahtjevom zatražila isplatu upravo novčanog iznosa od 3.567,26 EUR koji je tuženiku isplatila temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, čiju je visinu prvostupanjski sud pravilno utvrdio na temelju u postupku izvedenih dokaza, osobito, temeljem nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao da tužiteljici isplati traženi novčani iznos sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća, odnosno, od uplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, kako to nalažu odredbe članka 1115. ZOO koje reguliraju opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, koje se odgovarajuće primjenjuju i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba.

20. Isto tako prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare glede valutne klauzule, uključujući i stajalište o prekidu zastare i ponovnom početku tijeka zastare da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/17 postala pravomoćna 14.06.2018. to od pravomoćnosti te presude počinje teći zastarni rok od pet godina propisan člankom 225. ZOO, pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 4. travnja 2022. proizlazi da zastara nije nastupila.

21. S obzirom da učinak nepošteni ugovornih odredaba djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja Ugovora, smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikada nije ni bila ugovorena, tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača i ne može imati učinak (što je sukladno odlukama Europskog suda za ljudska prava u kojima je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili pak kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba).

22. U konkretnom slučaju, kod utvrđenja nepoštenim, a time i ništetnim i bez pravnog učinka ugovornih odredaba valutne klauzule, tužiteljica je stekla pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem tih ništetnih odredaba.

23. Iz iznesenih razloga, nisu ostvareni žalbeni prigovori tuženika, a kako nisu ostvareni niti žalbeni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti jer je prvostupanjski sud odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice pravilno primijenio mjerodavne zakonske odredbe na kojima je presuda utemeljena, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu u prihvaćenom dijelu zahtjeva potvrditi temeljem odredaba članka 368. stavka 1. ZPP uključujući i odluku o troškovima postupka koju je prvostupanjski sud pravilno zasnovao na odredbi članka 154. stavka 1. u svezi s odredbom članka 155. stavka 1. ZPP, pri čemu je vodio računa kako o osnovu tako i visini zahtjeva a koja žalbenim navodima nije dovedena u sumnju.

U Splitu, 9. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Tihana Pivac