Rev-440/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 440/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Paulić, Dragana Katića i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. R. iz S., kojega zastupa punomoćnik V. Lj., odvjetnik u S., protiv tuženika M. B. iz S., kojega zastupa punomoćnik A. R., odvjetnik u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžo-204/11 od 28. travnja 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda Splitu broj P-1944/08 od 21. prosinca 2010., u sjednici održanoj 28. veljače 2017.

p r e s u d i o j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev za isplatu 150.000,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom (toč. I. izreke). Ujedno je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 9.225,00 kn (toč. II. izreke).

Drugostupanjskom presudom odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 148/11 - pročišć. tekst - dalje: ZPP). Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i preinači nižestupanjske presude prihvaćanjem tužbenog zahtjeva uz naknadu troška revizije.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev za isplatu 150.000,00 kn na ime ispunjenja preostalog dijela obveze tuženika iz ugovora o zajmu iz 2000., predmet kojeg je bio iznos novca u stranoj valuti.

Prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim uz obrazloženje

- da je tužitelj tuženiku tijekom 2000. pozajmio100.000,00 DEM, koji iznos se tuženik obvezao vratiti najkasnije do 21. rujna 2001.;

- da tuženik svoju obvezu nije u potpunosti ispunio pa su stranke dana 21. veljače 2002. postigle sporazum i o tome sastavile "potvrdnicu" prema kojoj se tuženik na ime ostatka duga od 35.000,00 DEM obvezao tužitelju izvesti određene građevinske radove;

- da je istog dana sastavljen i ugovor o građenju i to između A. g. d.o.o. S. u vlasništvu tuženika, koji je ugovor u ime društva i potpisao, i tužitelja;

- da radovi nisu izvedeni;

- da je ugovor, kojim je zajam ugovoren u stranoj valuti, sklopljen protivno odredbi iz čl. 10. Zakona o osnovama deviznog sustava i deviznog poslovanja i prometa zlata ("Narodne novine" 91.a/93, 36/09 i 32/01-dalje: ZODSDPPZ) i time ništav;

- da je u slučaju ništavosti pravnog posla, sukladno odredbi čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 91/53, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 - dalje: ZOO), svaka stranka dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora;

- da je u takvoj situaciji obveza vraćanja nastala prvog idućeg dana od predaje odnosno primitka novca;

- da je, budući da je ugovor sklopljen 2000., zastara svakako nastupila najkasnije 1. siječnja 2006., dakle, prije podnošenja tužbe (4. prosinca 2008).;

- da, s obzirom da se radi o ništavom ugovoru, ne može doći do obnove obveze, niti se početak tijeka zastarijevanja može računati prema dospjelosti obveze tuženika iz sporazuma stranaka u "potvrdnici".

Drugostupanjski sud u cijelosti je prihvatio utvrđenje i izraženo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda.

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a st. 1. ZPP).

U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka tužitelj obrazlaže paušalnom tvrdnjom da drugostupanjski sud nije ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značenja, čime sadržajno ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. st. 1. ZPP. Pritom, međutim, ne ukazuje na konkretne propuste drugostupanjskog suda.

Stoga, ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 392.a st.1. i 386. ZPP ovaj sud nije našao postojanje revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Obrazlažući revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tužitelj tvrdi da su nižestupanjski sudovi pogrešno ocijenili da je ugovor sklopljen između stranaka protivan odredbi čl. 10. ZODSDPPZ i time ništav te da su posljedično tome pogrešno utvrdili početak tijeka zastare.

Suprotno tvrdnji revidenta ugovor o zajmu sklopljen između stranaka 2000. je ništav. Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o zajmu deviza bio je na snazi Zakon o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometa zlata. Odredbom čl. 10. st. 3. tog Zakona je propisano da je pozajmljivanje deviza između domaćih osoba dopušteno samo u slučajevima i na način predviđen tim Zakonom.

Iako taj Zakon nije izričito zabranio pozajmljivanje deviza, kako su to činili raniji propisi o deviznom poslovanju, ali nije ni predvidio pozajmljivanje deviza između domaćih fizičkih osoba, ugovor o zajmu deviza koji su stranke sklopile 2000. godine zbog toga je ništav u smislu odredbe čl. 103. ZOO (tako u Rev-645/05 od 31. siječnja 2006.).

Međutim, pogrešno smatraju nižestupanjski sudovi da se sporazumom iz "potvrdnice" od 21. veljače 2002. stranke nisu sporazumjele da obvezu tuženika za vraćanje primljenog na temelju ništavog ugovora, kao stečenog bez osnove, zamijene novom obvezom, dakle, da nije došlo do obnove obveze.

Stranke su, kako i sam tužitelj sugerira u reviziji, raniju obvezu tuženika na isplatu 35.000,00 DEM zamijenile novom obvezom izvođenja građevinskih radova sukladno ugovoru o građenju.

Prema odredbi čl. 348. st. 1. ZOO, obveza prestaje ako se vjerovnik i dužnik suglase da postojeću obvezu zamijene novom i ako nova obveza ima različit predmet ili različitu pravnu osnovu.

Sudionici u obveznom odnosu dužni su izvršiti svoju obvezu i odgovorni su za njeno ispunjenje (čl. 17. st. 1. ZOO).

Budući da obveza tuženika nakon novacije više ne glasi na isplatu 35.000,00 DEM, jer je ta obveza prestala u smislu čl. 348. st. 1. ZOO, tužbeni zahtjev kojim se zahtijeva ispunjenje ranije, sada nepostojeće obveze, je već zbog toga neosnovan.

Stoga su neodlučne tvrdnje tužitelja o početku tijeka zastare u odnosu na potraživanje koje je predmet spora u ovoj pravnoj stvari.

Slijedom iznesenog pravilno su nižestupanjski sudovi, doduše ne iz razloga navedenih u obrazloženju presuda, tužbeni zahtjev ocijenili neosnovanim.

Stoga, jer ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, valjalo na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 28. veljače 2017.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.