I Kž-401/2010-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 401/10-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković, kao predsjednice vijeća, te Ante Potrebice i mr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Ž. H., zbog kaznenih djela iz čl. 188. st. 1. u svezi s čl. 33. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Čakovcu od 9. ožujka 2010., broj K-22/09, u sjednici održanoj dana 13. srpnja 2010., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Petra Pulišelića,

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba opt. Ž. H. kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Čakovcu, broj K-22/09 od 10. ožujka 2010., opt. Ž. H. proglašen je krivim zbog dva kaznena djela silovanja u pokušaju iz čl. 188. st. 1. u svezi s čl. 33. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00 i 51/01 - u daljnjem tekstu: KZ) za koja su mu, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne iz čl. 57. st. 1. i 2. toč. b) KZ, utvrđene kazne zatvora u trajanju od po osam mjeseci, te je, na temelju odredaba o stjecaju kaznenih djela iz čl. 60. st. 1. i 2. toč. c) KZ, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Na temelju odredbe čl. 63. st. 1. KZ, u izrečenu kaznu optuženiku je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 26. listopada 2005. do 24. veljače 2006. godine.

Na temelju odredbe čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine” br. 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06 – u daljnjem tekstu: ZKP) optuženik je oslobođen obveze naknaditi troškove kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1-6. ZKP, dok mu je, na temelju odredbe čl. 122. st. 1. ZKP, naloženo plaćanje troškova kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 8. ZKP i to oštećenici N. Š. u iznosu od 7.340,00 HRK, a oštećenici M.

V. u iznosu od 8.250,00 HRK.

Protiv te presude, žali se optuženik po braniteljici R. U., odvjetnici iz Č. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i zbog odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se žalba prihvati, te da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

I Kž 401/10-3

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, nakon razgledavanja spisa na temelju čl. 373. st. 1. ZKP, u podnesku broj KŽ-DO-850/10 od 20. svibnja 2010., izrazio je mišljenje da se žalba optuženika treba odbiti kao neosnovana.

Žalba nije osnovana.

Tvrdnju da je pobijanom presudom počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, na način da su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i proturječni, te da u odnosu na odlučne činjenice postoji proturječnost između razloga presude i sadržaja zapisnika o iskazima danim tijekom postupka, žalitelj ne obrazlaže, tako da nije moguće ispitati u kojim odlučnim činjenicama i zapisnicima se u konkretnom slučaju radi. Obrazloženjem ovog žalbenog prigovora ne može se smatrati proizvoljna i uopćena tvrdnja žalitelja kako se pobijana presuda temelji isključivo na iskazima oštećenica, dok se obrana optuženika ne uzima u obzir, s obzirom da takva tvrdnja nema potvrdu u provedenom dokaznom postupku, o čemu će biti riječi prilikom razmatranja prvostupanjske presude u odnosu na žalbeni prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, suprotno navodima u žalbi, ne predstavlja ni okolnost što je prvostupanjski sud, u izreci pobijane presude, izmijenio činjenični opis kaznenog djela u točki. 2. izreke, u odnosu na podignutu optužnicu, na način da je umjesto riječi „svinula mu ruku“ naveo „svinula mu prste na ruci“, s obzirom da ova izmjena predstavlja preciziranje činjeničnog opisa i ne mijenja identitet optužbe.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP, ovaj sud, kao sud drugog stupnja, nije našao da bi bila ostvarena koja od povreda kaznenog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, pa je žalbu optuženika izjavljenu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka trebalo odbiti kao neosnovanu.

Nisu osnovani ni navodi u žalbi koji se tiču prigovora da je pobijanom presudom činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

Tako nije osnovana tvrdnja žalitelja da je iskaz oštećenice N. Š. neistinit u dijelu u kojem ona navodi kako je, ležeći na tlu na leđima, dohvatila natikaču koja joj je u trenutku pada s bicikla ispala s noge i koja joj se našla pri ruci, te njenom šiljatom potpeticom udarila optuženika u područje spolovila, jer da to nije mogla učiniti u položaju u kojem se u tome trenutku nalazila u odnosu na optuženika, koji je bio iznad nje u raskoraku nagnut nad njom i jednom rukom podizao njezinu majicu, a drugom otkopčavao njezine hlače i zavlačio ruku ispod hlača. Naprotiv, prema mišljenu ovoga suda kao suda drugog stupnja opis događaja od strane oštećenice, koji je u bitnome dan na identičan način u istrazi 9. studenog 2005. i na glavnoj raspravi 19. prosinca 2005., uvjerljiv je i moguć, te je prvostupanjski sud s pravom prihvatio takav iskaz kao istinit i na njemu, uz ostale provedene dokaze zasnovao svoju odluku.

Također je neutemeljen prigovor žalitelja kako je iskaz oštećenice M. V. nedosljedan i neuvjerljiv, jer da je pred istražnim sucem 9. studenog 2005. izjavila kako je optuženiku uspjela savinuti ruku kojom ju je držao oko pasa, te da se, bježeći s mjesta događaja, nije usudila okrenuti i pogledati da li ju optuženik slijedi već je nastavila trčati sve do kuće, dok je

I Kž 401/10-3

na glavnoj raspravi 19. prosinca 2005. i 15. listopada 2008. rekla kako je optuženiku savila prste lijeve ruke, kojom ju je obuhvatio oko pasa, te da se, bježeći s mjesta događaja u jednom trenutku okrenula, ali kako je bila gusta magla, nije mogla vidjeti optuženika, a poslije se više nije okretala.

Navedene razlike u iskazu oštećenice, po ocjeni ovoga suda ne predstavljaju proturječnost, kako tvrdi žalitelj, već pojašnjenje i preciziranje iskaza koji je u osnovnim i najvažnijim elementima uvjerljiv i dosljedan, te u tom smislu pogodan za ispravno utvrđivanje činjeničnog stanja. Naime, treba imati u vidu da je oštećenica vrlo detaljno i istovjetno pri svakom svjedočenju opisala cjelokupan događaj od trenutka kada ju je optuženik obuhvatio rukom oko struka i pokušao podići u cilju da je odnese do obližnje šume, preko momenta kada se ona, mašući rukama i nogama uspjela otrgnuti i pobjeći ali ju je optuženik sustigao, ponovo jednom rukom uhvatio oko struka, a drugom najprije pokušao otkopčati hlače, a potom zavukavši ruku ispod hlača snažno stiskao preko hula-hup čarapa po spolovilu (za koje vrijeme ga je gurala od sebe i vikala) do trenutka kada je optuženiku savinula prste na ruci kojom ju je držao oko struka, nagazila mu na nogu i pobjegla.

Treba također imati u vidu da su iskazi oštećenice N. Š. i M. V. potkrijepljeni i materijalnim dokazima i to zapisnikom o očevidu, foto-dokumentacijom očevida i liječničkom dokumentacijom. Ovi dokazi ukazuju na tragove na mjestima oba događaja, tragove na hlačama oštećenice N. Š. i opekline od kopriva na oba njezina lakta i desnoj slabinskoj regiji, te ogrebotinama na desnom zapešću i lijevom stopalu, dok rezultati vještačenja tragova tekstilnih vlakana na odjeći i ruksaku oštećenice M. V. i tragova vlakana na odjeći optuženika, potvrđuju da je došlo do kontakta između ove oštećenice i optuženika. Pri tome treba dodati da su obje oštećenice nedvojbeno prepoznale optuženika kao počinitelja djela prilikom provedene istražne radnje prepoznavanja.

Stoga sud prvog stupnja s pravom nije prihvatio obranu optuženika u kojoj on priznaje kontakt s obje oštećenice, ali negira događaje kako su ih one opisale, već tvrdi da ih je samo „popetal po riti“ i da mu je to bila jedina namjera. Tvrdnja žalitelja da nije imao namjeru silovati oštećenice s obzirom da otpor koje su oštećenice pružale ne bi bio dovoljan da ga spriječi u njegovoj namjeri, kada se uzme u obzir njegova znatno jača tjelesna konstitucija u odnosu na oštećenice i mjesta događaja koja su bila izvan naselja, bez prolaznika. Međutim, ovakva tvrdnja nema potvrdu provedenim dokazima, prema kojima su obje oštećenice, udaranjem optuženika u predjelu spolovila, savijanjem prstiju optuženika i gaženjem po nozi, iskoristile njegovu bol i zbunjenost i pobjegle s mjesta događaja, te na taj način spriječile dovršenje djela.

U tom smislu, nije osnovana ni tvrdnja žalitelja da se u konkretnom slučaju radilo o njegovom dragovoljnom odustanku od izvršenja djela, u smislu odredbe čl. 34. KZ. Naime, ne može se dragovoljnim odustankom od izvršenja djela smatrati optuženikova odluka da ne slijedi oštećenice koje su mu, prethodno pruživši snažan otpor i istrgnuvši se iz njegovog zahvata, pobjegle, jer u tome trenutku on više nije ni bio u mogućnosti dovršiti započeto djelo. Odustanak je dragovoljan kada se temelji na autonomnoj odluci počinitelja, a da na nju nije bio prisiljen vanjskim okolnostima, kao što su u konkretnom slučaju uporan i snažan otpor oštećenica i njihov bijeg s mjesta događaja, te strah da bi u slučaju njegovog trčanja za oštećenicama netko mogao naići.

I Kž 401/10-3

Imajući u vidu sve izneseno, prvostupanjski sud je pravilno i u cijelosti utvrdio činjenično stanje u ovom kaznenom predmetu, pa je valjalo je kao neosnovanu odbiti žalbu optuženika izjavljenu i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

S time u vezi nije osnovan ni žalbeni prigovor da je pobijanom presudom povrijeđen materijalni zakon jer da nisu ispunjena obilježja kaznenih djela koja se optuženiku stavljaju na teret, već eventualno nekog drugog kaznenog djela ili kaznenog djela silovanja u pokušaju iz čl. 188. st. 1. u svezi s čl. 33. st. 1. KZ, ali s dragovoljnim odustankom čl. 34. KZ. Kako je pitanje dragovoljnog odustanka već razmotreno u dijelu koji se odnosi na provjeru pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te kako ovaj sud smatra da takvog odustanka u konkretnom slučaju nije bilo, te kako, ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP ovaj sud nije našao da bi bio povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika, valjalo i ovaj žalbeni razlog odbiti kao neosnovan.

Konačno, nije osnovana žalba optuženika ni u odnosu na odluku o kazni. Prvostupanjski sud je pravilno uzeo u obzir sve olakotne okolnosti na strani optuženika, te je, primijenivši odredbe o ublažavanju kazne iz čl. 57. st. 1. i 2. točka b) KZ, budući da odredba čl. 33. st. 2. KZ predviđa kako se za pokušaj kaznenog djela počinitelj može i blaže kazniti, te mu je za svako djelo utvrdio kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci i izrekao, temeljem odredbi o stjecaju kaznenih djela iz čl., 60. st. 1. i 2. toč. c) KZ, jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. U tako izrečenu kaznu osnovano je, na temelju čl. 63. st. 1. KZ, prvostupanjski sud optuženiku uračunao vrijeme od 26. listopada 2005. do 24. veljače 2006. godine, koliko je, prema podacima u spisu, proveo u pritvoru.

Ovaj sud, kao sud drugog stupnja smatra da izrečena kazna nije previsoka, s obzirom da se radi o teškom i pogibeljnom kaznenom djelu, te da je tako izrečenom kaznom ostvareno načelo individualizacije kazne i postignuta je i svrha kažnjavanja propisana u odredbama čl. 6. i čl. 50. KZ.

S obzirom na izneseno, valjalo je žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja, pa je, na temelju čl. 387. ZKP, odlučeno kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 13. srpnja 2010.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Zdravko Stojanović, v.r.

Lidija Grubić Radaković, v.r.