I Kž-386/2004-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 386/04-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te mr. sc. Branka Zmajevića i Dražena Tripala, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Vlaste Patrčević, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika J. Š. zbog kaznenih djela iz čl. 337. st. 1., 3. i 4. Kaznenog zakona i dr., odlučujući o žalbi opt. J. Š. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 14. siječnja 2004., broj K-11/03-2, u sjednici održanoj dana 17. siječnja 2007., saslušavši zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Dragu Marincela,

p r e s u d i o j e :

I. Djelomično se prihvaća žalba opt. J. Š., preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o kazni, te se opt. J. Š. za kazneno djelo iz čl. 337. st. 1., 3. i 4. KZ, za koja je tom presudom proglašen krivim pod toč. 1. izreke presude, na temelju čl. 337. st. 4. KZ utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, a za kazneno djelo iz čl. 312. st. 1. KZ, za koje je tom presudom proglašen krivim pod toč. 2. izreke presude, na temelju čl. 312. st. 1. KZ, utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci, te se

u

optuženik, uz primjenu čl. 60. st. 1. i 2. toč. c) KZ, osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora trajanju od 2 (dvije) godine.

II. U ostalom dijelu, žalba opt. J. Š. odbija se kao neosnovana, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Županijski sud u Karlovcu, presudom od 14. siječnja 2004., broj K-11/03-26, proglasio je krivim opt. J. Š. za kazneno djelo protiv službene dužnosti, zlouporabom položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1., 3. i 4. KZ, za koje djelo mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i za kazneno djelo protiv vjerodostojnosti isprava, krivotvorenjem službene isprave iz čl. 312. st. 1. KZ-a, za koje djelo mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne

I Kž 386/04-3

godine, te je potom primjenom čl. 60. st. 1. i 2. toč. c) KZ, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci.

Po čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02 i 115/06 – u nastavku: ZKP-a), optuženik je oslobođen dužnosti plaćanja troškova kaznenog postupka.

Na temelju čl. 82. st. 2. KZ-a, optuženiku je oduzeta imovinska korist ostvarena kaznenim djelima u iznosu od 128.346,73 kn.

Ovu presudu, pravodobno podnesenom žalbom, pobija opt. J. Š. po braniteljici T. M. Š., odvjetnici iz K. Žalba je podnesena iz svih žalbenih osnova, s prijedlogom žalitelja da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu, odnosno preinači na način da se optuženika oslobodi optužbe ili da ga se blaže kazni.

Na žalbu nije podnesen odgovor.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, po razgledanju spisa, dao je pismeno mišljenje u kojem predlaže da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba opt. J. Š. je djelomično osnovana.

Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je prvostupanjski sud počinio ijednu od, u žalbi navedenih, postupovnih povreda.

Neosnovano se žalitelj poziva na bitnu povredu postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP-a, koju obrazlaže okolnošću što prvostupanjski sud nije proveo sve dokaze predložene po optuženiku (saslušao svjedoke D. M. i H. A. i izvršio uvid u knjigovodstvo škole), za što nije dao valjano obrazloženje, na način da dade razloge zašto te dokaze nije pribavio i proveo. Zato žalitelj smatra da presuda nema valjanih razloga o odlučnim činjenicama, što pak predstavlja, po njemu, ranije istaknutu bitnu postupovnu povredu iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP.

Istu povredu žalitelj vidi i u okolnosti da, kako on smatra, prvostupanjski sud nije niti utvrdio, niti obrazložio da bi optuženik, na način opisan u izreci presude, prisvojio za sebe određeni iznos novca, pobliže označen u izreci.

Suprotno tvrdnji žalitelja, prvostupanjski sud je za sve odlučne činjenice dao jasne i logične razloge, valjano i podrobno je analizirao provedene dokaze i iz njih pravilno izveo zaključak da je optuženik počinio kazneno djelo navedeno u izreci ove presude, te za takav svoj zaključak dao dostatne razloge.

Protivno tvrdnji žalitelja, prvostupanjski sud dao je dostatne razloge (str. 6 presude) i za svoju odluku da ne sasluša svjedoke D. M. i H. A. na okolnosti koje su radove izveli na školi B. i kako su im oni plaćeni, kao i da provede uvid u knjigovodstvo škole, uz obrazloženje da je provođenje ovih dokaza suvišno i vodilo bi nepotrebnom odugovlačenju postupka. To zato što je tijekom postupka izvršen uvid u dokumentaciju dostavljenu po optuženiku ("računi" list 143), iz koje je jasno koja i kakva plaćanja su vršena u inkriminirano

I Kž 386/04-3

vrijeme. Sve je to sud prvog stupnja obrazložio, pa ne stoji tvrdnja žalitelja da prvostupanjski sud nije dao razloge o odlučnim činjenicama, čime bi počinio postupovnu povredu iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP.

Nije u pravu žalitelj niti kada tvrdi da je počinjena postupovna povreda iz čl. 367. st. 3. ZKP-a, koju izričito ne navodi, a smatra da je počinjena time što je sud odbio saslušati kao svjedoka sina optuženika, koji je najprije prihvatio blagodat nesvjedočenja, da bi potom samoinicijativno pristupio jednoj od narednih rasprava inzistirajući da se ispita, jer se želi odreći blagodati. Stvar je sudskog vijeća odlučiti koje će dokaze provesti radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, pa je neispitivanje ovog svjedoka moglo rezultirati pogrešno ili nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem, ali ne i postupovnom povredom koja bi utjecala ili mogla utjecati na presudu, kako to neosnovano ističe žalitelj pozivajući se na povredu iz čl. 367. st. 3. ZKP-a.

Stoga, nisu počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje optuženik ukazuje, a ispitujući pobijanu presudu u skladu s odredbom čl. 379. st. 1. ZKP, utvrđeno je da nisu počinjene niti druge postupovne povrede iz toč. 1. citirane zakonske odredbe, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Na istovjetan način i s istim razlozima žalitelj neosnovano navodi i da je činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Pritom preocjenjuje dokaze iz prvostupanjskog postupka, uz konstataciju da je u postupanju optuženika bilo nepravilnosti ali iste opravdava lošim materijalnim stanjem u školi i potrebom da se radi održavanja normalnog stanja u njoj, pribjegne i nepravilnostima koje po njegovom mišljenju ne predstavljaju kazneno djelo, već eventualno neki prekršaj.

Suprotno navodima žalitelja, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno. Zaključci prvostupanjskog suda o ocjeni svih provedenih dokaza su logični, zakoniti i pravilni, pa je zato pravilan i zaključak prvostupanjskog suda o postojanju svih odlučnih činjenica potrebnih za presuđenje, kako je to prvostupanjski sud i učinio.

Tako iz dokumentacije u spisu proizlazi da J. Š. mlađi nije radio u …

Š. B. u B., pa

nije imao pravo ni na plaću u razdoblju od 11. veljače do 10. prosinca 1998., a ista mu je ipak bila isplaćivana.

Na isti način, uvođenjem u spiskove osoba koje imaju pravo na naknadu troškova prijevoza, pravo na božićnicu, jednokratnu novčanu pomoć od 8,5% i na punu plaću, a navedene su osobe koje u … školi B. u B. uopće nisu radile u inkriminirano vrijeme ili su radile samo pola radnog vremena. Sav taj novac nije isplaćivan osobama navedenim u spiskovima, već na ruke opt. J. Š.. Optuženikov navod da je sve to činio kako bi omogućio normalno funkcioniranje rada škole, ne opravdava nezakonito postupanje i suprotno njegovoj tvrdnji, sadrži sve bitne elemente kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. i 3. u vezi st. 1. KZ.

Isti je slučaj sa nenamjenskim trošenjem sredstava škole na ime reprezentacije, na koju ona nema pravo (list 139 spisa), što proizlazi iz dopisa Ministarstva prosvjete i športa, uprave za prezentacije od 09. prosinca 2003.

I Kž 386/04-3

U inkriminirano vrijeme, do 22. srpnja 2001., računovođa A. Š. po nalogu optuženika izrađuje dokumentaciju, te optuženiku isplaćuje gotovinu ili iz, na opisani način, prikupljenih sredstava plaća račune, opet i sve po nalogu optuženika, dok nakon tog vremena optuženik sam sačinjava i potpisuje takve dokumente.

Za ovakvo utvrđenje prvostupanjski sud daje valjanu argumentaciju, koju kao pravilnu prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, pa se žalitelj upućuje na obrazloženje presude suda prvog stupnja, u pogledu kaznenog djela iz toč. 2. izreke pobijane presude.

Neosnovana je i žalba optuženika na povredu kaznenog zakona. Žalitelj ovaj žalbeni osnov izvodi iz žalbenog osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer po njemu nisu dokazani i utvrđeni bitni elementi kaznenog djela. Postojanje povrede kaznenog zakona prosuđuje se prema činjeničnom stanju utvrđenom izrekom presude, a ne prema onom za koje žalitelj smatra ispravnim, pa stoga u ovom slučaju nema povrede kaznenog zakona, budući su presudom utvrđeni svi bitni elementi kaznenih djela za koja je osuđenik proglašen krivim. Također, ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti, u smislu čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP-a, ovaj sud nije utvrdio da bi na štetu optuženika, u kojem drugom pitanju, bio povrijeđen kazneni zakon.

Budući je u postupku na jasan i nedvojben način utvrđeno koliku je imovinsku korist stekao optuženik, pravilno je postupio prvostupanjski sud primijenivši prema njemu odredbu čl. 82. st. 2. KZ-a i oduzevši mu imovinsku korist, u iznosu naznačenom u izreci pobijane presude.

Suprotno do sada navedenom, žalba optuženika na odluku o kazni je osnovana. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio sve olakotne i otegotne okolnosti, dakle odlučne činjenice potrebne za odlučivanje o kazni, međutim optuženiku je izrekao prestrogu kaznu. Tako prvostupanjski sud, kao olakotno optuženiku uzima u obzir da je do sada neosuđivana osoba, da je trenutno bez posla i da je otac dvoje djece, dok mu je kao otegotno uzeta upornost u počinjenju kaznenog djela. Uvažavajući navedene okolnosti, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, smatra da će se i blažom kaznom, kako pojedinačno utvrđenima, tako i jedinstvenim kaznama, ostvariti svrhe kažnjavanja iz čl. 6. i 50. KZ-a, uzevši pri tom kao olakotnu okolnost značajni protek vremena od počinjenja kaznenog djela.

Stoga je Vrhovni sud preinačio pobijanu presudu i opt. J. Š., za kazneno djelo iz čl. 337. st. 1., 3. i 4. KZ, utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, a za kazneno djelo iz čl. 312. st. 1. KZ, kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, te ga osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci na temelju odredbi čl. 387. i 390. st. 1. ZKP-a.

U Zagrebu, 17. siječnja 2007.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Vlasta Patrčević, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.