I Kž-540/2000-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-540/00-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić, Milivoja Mikora, Milana Gudelja i Hajrije Novoselec, kao članova vijeća i više savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. B. K., zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH u vezi čl. 17. st. 1. OKZRH, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 27. ožujka 1997. godine broj K- 18/95, u sjednici održanoj 15. svibnja 2002. godine, saslušavši zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića,

p r e s u d i o j e:

I. Povodom žalbi državnog odvjetnika i opt. B.K., a po službenoj dužnosti, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u pravnoj oznaci djela i odluci o kazni, te se izriče da je opt. B.K. djelom zbog kojeg je tom presudom proglašen krivim počinio kazneno djelo teške

kaznu

tjelesne ozljede iz čl. 99. st. 2. KZ i na temelju istog zakonskog propisa se osuđuje na zatvora u trajanju od jedne godine.

II. Žalba državnog odvjetnika, te opt. B.K. odbijaju se kao neosnovane i u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje se presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Županijski sud u Varaždinu, presudom od 27. ožujka 1997. godine broj K-18/95 proglasio je krivim opt. B.K. zbog kaznenog djela protiv života i tijela, teške tjelesne povrede iz čl. 40. st. 2. KZRH i na temelju istog zakonskog propisa osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

Na temelju čl. 90. st. 4. ZKP/93 optuženik je oslobođen dužnosti naknade troškova kaznenog postupka iz čl. 87. st. 2. toč. 1-6. ZKP/93.

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili preinači i optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem vremenskom trajanju.

Žali se i optuženik po branitelju I.K., odvjetniku iz I., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i premet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili preinači i optuženika oslobodi od optužbe odnosno preinači u kaznenopravnoj sankciji i primijeni uvjetnu osudu.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, u pismenom podnesku od 1. rujna 2000. godine broj DOKŽ-1122/00, predložio je da se žalba državnog odvjetnika prihvati, a žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalbe nisu osnovane.

Iako se stranke ne žale zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske je ukazao na postupovnu povredu iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97 na koju se pazi po službenoj dužnosti, nalazeći je u zaključku prvostupanjskog suda da je optuženik bio svjestan da svojim ponašanjem može oštećeniku “nanijeti vrlo teške ozljede pa i ozljede opasne po život”, što po državnom odvjetniku ukazuje na namjeru na ubojstvo, slijedom čega nalazi da su razlozi presude u znatnoj mjeri proturječni.

Po mišljenju ovog suda, kao suda drugog stupnja, niti ovako istrgnut navod iz obrazloženja pobijane presude niti sam za sebe ne ukazuje da bi prvostupanjski sud smatrao da je optuženik htio lišiti ili pristao na lišenje života oštećenika. Naprotiv, iz razloga pobijane presude proizlazi da je upravo, sagledavši sve objektivne i subjektivne elemente djela, prvostupanjski sud donio zaključak da se u konkretnom slučaju radi o kaznenom djelu teške tjelesne ozljede odnosno da je pucajući u donji dio tijela, na utvrđeni način, pristao da oštećeniku nanese vrlo tešku ozljedu pa i opasnu po život, ali ne i na lišenje života.

Neprihvatljivo je, a to ne proizlazi ni iz obrazloženja pobijane presude, da bi neizravna namjera optuženika obuhvaćala i lišenje života oštećenika, u situaciji kada ispaljuje metak iz puške kalibra 7,9 mm, iz neposredne blizine, u donji dio tijela, u neposrednu blizinu važnih organa smještenih u donjem dijelu trbuha, odnosno u gornji dio natkoljenice u kojoj se nalaze velike kosti i velike krvne žile, ali u trenutku kada je puška “šetajući” bila uperena upravo u taj dio tijela, a ne gornji dio. Pogotovo se ne može govoriti o izravnoj namjeri na lišenje života za što ga se tereti, ali to je već činjenično pitanje.

Stoga nije ostvarena navedena postupovna povreda, kao niti koja od onih na koje je sud dužan paziti po službenoj dužnosti u smislu čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP/97.

Nisu osnovane žalbe niti zbog pogrešno odnosno pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Državni odvjetnik smatra da se ne može prihvatiti zaključak da je namjera optuženika bila usmjerena na teško tjelesno ozljeđivanje, već je do toga došlo isključivo zbog konfiguracije tla i međusobnog položaja, te micanja cijevi puške, a u pravcu zaključka da je namjera bila usmjerena na lišenje života, govori i težina ozljede.

Protivno žalbenim navodima državnog odvjetnika, upravo iz rekonstrukcije događaja na licu mjesta, te provedenog balističkog i liječničkog vještačenja, ne proizlazi tvrdnja da je sama konfiguracija terena i međusobni položaj optuženika i oštećenika doveo do ozljeđivanja natkoljenice, a ne drugog dijela tijela.

Naime, iz nalaza i mišljenja balističkog vještaka dipl.ing. D.Č. proizlazi da je pucano sa vrlo male udaljenosti, od svega 20-tak centimetara, a smjer strijelnog kanala je išao prema dolje, što je potvrdio i liječnički vještak dr. B.B., što opravdava zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik pucao u trenutku kada je cijev puške bila uperena prema donjem dijelu tijela, a protivno ne proizlazi niti iz fotografije međusobnog položaja optuženika i oštećenika, prema pokazivanju oštećenika, sačinjene prilikom rekonstrukcije, kao niti iz ostalih provedenih dokaza.

Stoga je za prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda o namjeri optuženika kako je obrazložen u pobijanoj presudi.

Kako je provedena rekonstrukcija i provedeno balističko vještačenje u cijelosti otklonilo obranu optuženika o opaljenju puške zapinjanjem za grane ili slučajno, u međusobnom natezanju za pušku, neosnovana je žalbena tvrdnja optuženika da nije razjašnjeno na koje je sve načine moglo doći do opaljenja, kada se uzme u obzir utvrđenje da je do opaljenja moglo doći samo u slučaju da se obarač potegne unazad i to silom, ne manjom od 4,5-5 kg dakle, voljnom radnjom optuženika.

Optuženik se poziva i na navode svoje privatne tužbe protiv oštećenika međutim, njeno podnošenje ne opravdava tezu iz žalbe da je postupao u nužnoj obrani ili prekoračenju iste.

Naime, nije sporno da je optuženik kritične zgode zadobio povrede i prvostupanjski sud prihvaća da je to bilo kolcem ili metalnom šipkom, ali opravdano isključuje da je postupao u nužnoj obrani s obzirom na iskazanu volju i optuženika i oštećenika da međusobni sukob, koji je započeo u kući J.K., dovrše izvan nje, i s obzirom da su u tom pravcu i sve poduzeli.

Stoga činjenično stanje nije pogrešno ni nepotpuno utvrđeno.

Nije osnovana ni žalba optuženika zbog povrede zakona kojom se ističe zapravo posredna povreda kaznenog zakona koja bi imala proizaći iz toga što bi prvostupanjski sud kazneni zakon primijenio na pogrešno odnosno nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, jer ukazuje da je bilo osnova za primjenu odredbi o nužnoj obrani ili prekoračenju iste, što je žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu je već bilo riječi glede prethodno razmatranog žalbenog osnova. Dakle, nije ostvarena ni tzv. posredna povreda kaznenog zakona, jer nije ni bila utvrđena činjenična osnova za primjenu navedenih zakonskih odredbi.

Ispitujući pak povredu kaznenog zakona po službenoj dužnosti u smislu čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP/97 ovaj sud, kao sud drugog stupnja, je utvrdio da je stupanjem na snagu novog Kaznenog zakona djelo optuženika sada blaže kazneno djelo pa je u skladu s odredbom čl. 3. st. 2. KZ djelo pravno označeno po čl. 99. st. 2. KZ i po tom propisu mu je izrečena kazna kao pod toč. I..

Naime, iako je došlo do izmjene pravne oznake djela u pravcu primjene blažeg kaznenog zakona, nije potrebno u konkretnom slučaju optuženiku izreći blažu kaznu od one koju mu je izrekao sud prvog stupnja, koji je pravilno utvrdio i ocijenio sve okolnosti koje su u smislu čl. 56. KZ relevantne za odmjeravanje kazne.

Optuženik u žalbi zbog odluke o kazni niti ne ističe neke druge okolnosti koje ne bi bile cijenjene, navodeći samo da je izrečena kazna prestroga.

S obzirom na značaj svih okolnosti utvrđenih u tijeku postupka, te težinu počinjenog djela, blažom kaznom ne bi se ostvarila svrha kažnjavanja predviđena u čl. 50. KZ, ali ni strožom koju predlaže državni odvjetnik, smatrajući izrečenu kaznu preblagom.

Iz navedenih razloga na temelju čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP/97 presuđeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 15. svibnja 2002. godine.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

mr. Branko Zmajević, v.r.