Rev-1870/1996-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske
Legislator summary
AI generatedVrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Jakoba Miletića, Vjere Delić, Katarine Buljan i Marijana Ramušćaka kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika V. H. i J. H., koje zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik iz K., protiv tuženika i protutužitelja J. M. iz K. I., kojeg zastupa punomoćnik F. Đ., odvjetnik iz K., radi plateža, odlučujući o reviziji tuženika-protutužitelja J. M. protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru od 4. travnja 1996. godine broj Gž-352/96, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Koprivnici od 8. prosinca 1995. godine broj P-525/94, u sjednici održanoj 7. ožujka 2001. godine,
Legislator headnote
AI generatedRev-1870/1996-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: U provedenom postupku nije učinjena bitna povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99 - dalje ZPP), na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 386. ZPP.
Full text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-1870/1996-2
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Jakoba Miletića, Vjere Delić, Katarine Buljan i Marijana Ramušćaka kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika V. H. i J. H., koje zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik iz K., protiv tuženika i protutužitelja J. M. iz K. I., kojeg zastupa punomoćnik F. Đ., odvjetnik iz K., radi plateža, odlučujući o reviziji tuženika-protutužitelja J. M. protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru od 4. travnja 1996. godine broj Gž-352/96, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Koprivnici od 8. prosinca 1995. godine broj P-525/94, u sjednici održanoj 7. ožujka 2001. godine,
r i j e š i o j e :
Prihvaća se revizija tuženika-protutužitelja J.M. u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev, ukidaju se presuda Županijskog suda u Bjelovaru od 4. travnja 1996. godine broj Gž-352/96 i presuda Općinskog suda u Koprivnici od 8. prosinca 1995. godine broj P-525/94 u tom dijelu, kao i dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Revizija tuženika-protutužitelja J.M. u dijelu kojim pobija odluke o protutužbenom zahtjevu odbacuje se kao nedopuštena.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom obvezan je tuženik J.M. platiti tužiteljima V.H. i J.H. 23.685,00 kn s kamatom po stopi iz čl. 277. st. 1. ZOO počev od 19. svibnja 1994. godine do isplate, te im naknaditi parnične troškove u iznosu od 5.467,85 kn, dok je ostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.207,00 kn odbijen.
Istom presudom obvezani su protutuženici V. i J.H. platiti protutužitelju J.M. 638,50 DEM u protuvrijednosti u kunama prema prodajnom tečaju na dan plateža u poslovnoj banci u mjestu ispunjenja s kamatom po stopi koja se plaća na štedne uloge po viđenju u DEM počev od 2. siječnja 1995. godine do isplate, dok je ostali dio protutužbenog zahtjeva za isplatu protuvrijednosti u kunama iznosa od 112,50 DEM odbijen kao neosnovan.
Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika-protutužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.
Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tuženik-protutužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Tužitelji-protutuženici nisu odgovorili na izjavljenu reviziju, niti je nadležni državni odvjetnik dostavio izjašnjenje o navodima revizije.
Revizija tuženika-protutužitelja protiv odluke o tužbenom zahtjevu je osnovana.
Revizija tuženika-protutužitelja protiv odluke o protutužbenom zahtjevu nije dopuštena.
U provedenom postupku nije učinjena bitna povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99 - dalje ZPP), na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 386. ZPP.
Ne postoje ni bitne povrede postupka na koje tuženik opisno ukazuje, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati (čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP), te sukladno čl. 375. st. 1. ZPP sadrži ocjenu žalbenih navoda koji su od odlučnog značenja u smislu materijalnopravnog polazišta drugostupanjskog suda.
Nasuprot tome, osnovan je prigovor revidenta da je pri donošenju pobijane presude pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Prvostupanjski sud je utvrdio, a sud drugog stupnja je ta utvrđenja prihvatio pravilnima:
- da su tužitelji u prosincu 1991. godine počeli živjeti u zajednici s tuženikom u njegovoj kući, u namjeri sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju,
- da su tužitelji u dogovoru s tuženikom u proljeće 1992. godine započeli radove na preuređenju njegove kuće,
- da su na kući i gospodarskim objektima izvedeni brojni radovi koje su financirali tužitelji, uz djelomično učešće tuženika,
- da je vrijednost izvedenih radova utvrđena vještačenjem u iznosu od 29.132,00 kn,
- da ugovor o doživotnom uzdržavanju nije sklopljen,
- da su se odnosi između stranaka poremetili, tako da je tuženik ishodio u posebnoj parnici iseljenje tužitelja.
Na temelju tih utvrđenja nižestupanjski sudovi su zaključili da je izvršenim preuređenjem došlo do neosnovanog stjecanja na strani tuženika, jer je uvećana vrijednost njegove imovine, pa da je temeljem čl. 210. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96 i 112/99 - dalje ZOO) dužan vratiti ono što je stekao bez osnove.
Pri tome nižestupanjski sudovi pogrešno smatraju da imovinu stečenu bez osnove predstavlja iznos sredstava tužitelja uložen u adaptaciju objekata tuženika.
Naime, radilo bi se o tuženikovog stjecanju bez osnove ako je ulaganjem sredstava tužitelja u njegovu kuću i gospodarske objekte porasla prometna vrijednost tih objekata.
U tom slučaju tuženik bi bio dužan (čl. 210. ZOO) vratiti stečeno bez osnove i to prema cijenama na dan donošenja prvostupanjske presude.
Stoga je bilo potrebno vještačenjem utvrditi prometnu vrijednost tuženikovih objekata u vrijeme presuđenja i to prema stanju prije ulaganja tužitelja u njihovo preuređenje, te prema stanju nakon izvršenih ulaganja tužitelja.
Zbog pogrešnog pravnog pristupa glede pitanja sadržaja imovine stečene bez osnove, nižestupanjski sudovi nisu utvrdili da li je povećana prometna vrijednost predmetnih objekata, pa je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.
Stoga je o reviziji tuženika odlučeno na temelju čl. 395. st. 2. ZPP ukidanjem nižestupanjskih presuda i vraćanjem predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
U ponovnom postupku potrebno je upotpuniti činjenično stanje provođenjem vještačenja radi utvrđenja prometne vrijednosti adaptiranih objekata, provođenjem i drugih dokaza za kojima se ukaže potreba, te nakon toga na temelju rezultata cjelokupnog postupka ponovno odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva.
Predloživši ukidanje nižestupanjskih presuda u cijelosti, tuženik je kao protutužitelj izjavio reviziju i protiv dijela presude kojim je odbijen protutužbeni zahtjev u iznosu od 112,50 DEM u protuvrijednosti u kunama.
Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP revizija nije dopuštena u imovinskopravnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi određeni iznos. Taj iznos u vrijeme podnošenja protutužbe 2. siječnja 1995. godine bio je 3.000,00 kn.
Kako je pobijani dio pravomoćne presude onaj kojim je odbijen protutužbeni zahtjev u iznosu od 112,50 DEM u protuvrijednosti u kunama, a iznos protuvrijednosti u kunama ne prelazi propisani iznos od 3.000,00 kn, revizija tuženika kao protutužitelja (dakle u dijelu koji se odnosi na odbijeni dio protutužbenog zahtjeva) nije dopuštena, zbog čega je o tom dijelu revizije odlučeno na temelju čl. 392. ZPP.
U Zagrebu, 7. ožujka 2001. godine.
Predsjednik vijeća:
Veseljko Šeparović, v.r.