Rev-262/2004-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 262/04-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak-Radej, Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka i Petra Milasa, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. A. iz P., koga zastupaju punomoćnici T. T. i I. U., odvjetnici iz Z., protiv I tuženika C. o. d.d., Z., i II tuženika Republike Hrvatske, koga zastupa Državno pravobraniteljstvo Republike Hrvatske, radi naknade štete, odlučujući o reviziji II tuženika izjavljenoj protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1875/00 od 06. studenog 2001. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu posl. br. Pn-3226/92 od 09. listopada 1997. godine u dijelu pod toč. I izreke, kojim je naloženo II tuženiku da plati tužitelju iznos od 120.791,20 kn, zajedno sa pripadajućim kamatama i troškovima postupka, u sjednici održanoj dana 17. ožujka 2004. godine,

p r e s u d i o j e :

Prihvaća se revizija II tuženika kao djelomično osnovana, te se djelomično preinačuju presuda Županijskog suda Zagrebu, posl. br. Gž-1875/00 od 06. studenog 2001. godine i presuda Općinskog suda u Zagrebu posl. br. Pn-3226/92 od 09. listopada 1997. godine u dijelu pod t. I izreke kojim je naloženo II tuženiku da plati tužitelju iznos od 30.000,00 kn (preko iznosa od 90.791,20 kn do iznosa od 120.791,20), zajedno sa pripadajućim kamatama i troškovima postupka, kao i odluka o trošku, te sudi:

I «Odbija se tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva u odnosu na II tuženika, u daljnjem iznosu od 30.000,00 kn (preko iznosa od 90.791,20 kn do iznosa od 120.791,20 kn), zajedno sa pripadajućim kamatama na taj iznos, kao s neosnovanim.»

II «II tuženik je dužan platiti tužitelju na ime troškova parničnog postupka iznos od 13.901,00 kn, u roku od 15 dana.»

III U preostalom dijelu, za iznos od 90.791,20 kn, zajedno sa pripadajućim kamatama na taj iznos, revizija II tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1875/00 od 06. studenog 2001. godine, potvrđena je presuda Općinskog suda u Zagrebu posl. br. Pn-3226/92 od 09. listopada 1997. godine u dijelu pod toč. I izreke, kojim je naloženo II tuženiku da plati tužitelju iznos od 120.791,20 kn, zajedno sa pripadajućim kamatama i troškovima postupka u iznosu od 18.628,60 kn.

Protiv tog dijela drugostupanjske odluke II tuženik je izjavio reviziju zbog svih razloga označenih u čl. 385. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91. i dr. –dalje: ZPP), te predložio da se u pobijanom dijelu ukinu nižestupanjske presude, i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Odgovor na reviziju nije podnesen, a nadležni državni odvjetnik o reviziji se nije izjasnio.

Revizija je djelomično osnovana.

U provedenom postupku nižestupanjski sudovi su utvrdili, da je dana 22. lipnja 1992. godine došlo do prometne nesreće u Zagrebu, na križanju Hatzove ulice i Zrinjevca, kada je na tužitelja, koji je kao djelatnik Č. vozio kolica pločnikom zapadne strane Zrinjevca, naletjelo vozilo koje je bilo mobilizirano za potrebe Glavnog stožera saniteta Republike Hrvatske pod upravom Ministarstva zdravstva ( l. 72 i 80 i 105 spisa) i kojim je upravljao vozač Z. H., liječnik koji se vraćao sa bojišta u Gospiću, i koji je bio isključivo kriv za nesreću.

Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je tužitelj u prometnoj nesreći zadobio prijelom kostiju lijeve potkoljenice sa pomakom koštanih ulomaka, oguljotine obiju potkoljenica, lijevog gležnja, te 2 i 3 prsta desne šake i ranu razderotinu desne podlaktice.

Zbog navedenih povreda kod tužitelja su ostale trajne posljedica i smanjena opća i radna sposobnost u omjeru od 25% - 30% u kojem omjeru tužitelj trpi i duševne bolove zbog smanjene životne aktivnosti. Tužitelj je zbog navedenih povreda trpio fizičke bolove i to 10 dana jakog intenziteta, 10 – 15 dana povremene bolove srednjeg intenziteta i 3 mjeseca povremene bolove slabog intenziteta. Utvrđeno je da jako šepanje, otok i lividitet potkoljenice i gležnja, kao i veliki postopertivni ožiljak lijeve potkoljenice predstavljaju naruženost jakog stupnja. Utvrđeno je da je u razdoblju od 7 mjeseci nakon nesreće tužitelju bila neophodno potrebna tuđa pomoć i njega 5 sati svakodnevno, jer se u tom razdoblju kretao isključivo pomoću dviju dolakatnih štaka bez opterećenja lijeve noge. Utvrđeno je da je tužitelj pretrpio primarni strah koji je bio jačeg intenziteta i kratkog trajanja, dok je sekundarni strah jačeg intenziteta trajao 3-4 dana, srednjeg intenziteta 8 – 10 dana, a potom se nastavilo stanje kasnog straha u trajanju od dva i pol mjeseca dana u vidu bojazni i zabrinutosti.

Utvrđeno je da je tužitelj izgubio zaradu u visini od 2.295,86 kn za razdoblje od 22. lipnja 1992. godine do 31. listopada 1993. godine specificirano po pojedinim mjesecima prema potvrdi Č. Z. (l. 52 spisa ).

S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo, kada su ocijenili da II tužena Republika Hrvatska odgovara tužitelju za štetu.

Prije svega treba reći da se, s obzirom na vrijeme i mjesto, te na okolnosti pod kojima je do štetnog događaja došlo, ne radi o ratnoj šteti u smislu odredbe čl. 3. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih snaga i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata («Narodne novine» br. 117/03 - Zakon o odgovornosti Republike Hrvatske), koji Zakon se primjenjuje od 31. srpnja 2003. godine.

Kada II tuženik u reviziji osporava pasivnu legitimaciju u ovom postupku, da vozilo kojim je počinjena šteta nije bilo mobilizirano za potrebe Glavnog sanitetskog stožera Republike Hrvatske, treba reći da su pravilno nižestupanjski sudovi ocijenili da II tuženik odgovara za štetu u ovom postupku za Ministarstvo zdravstva Republike Hrvatske, za čije je potrebe sporno vozilo bilo mobilizirano, i koje ne može biti stranka u postupku, i to kao vlasnik opasne stvari po čl. 173. Zakona o obveznim odnosima.

Pogrešno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo iz čl. 200. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 53/91 i dr. - dalje ZOO) kada su dosudili tužitelju na ime naknade štete po osnovi pretrpljenih duševnih bolova zbog smanjene životne aktivnosti iznos od 70.000,00 kn, jer bi prema ocjeni ovoga suda primjeren i pravilno dosuđen iznos naknade po tom osnovu bio bi 40.000,00 kn, imajući u vidu zanimanje i dob tužitelja od 43. god, te utvrđeni postotak smanjenja životne aktivnosti, pa je temeljem odredbe čl. 395. ZPP, valjalo pobijanu presudu u tom dijelu djelomično preinačiti i odbiti tužitelja sa tužbenim zahtjevom u daljnjem iznosu od 30.000,00 kn, sa pripadajućim kamatama na taj iznos, te odlučiti kao pod I izreke.

U odnosu na dosuđenu naknadu po osnovu pretrpljenih fizičkih bolova u iznosu od 12.000,00 kn, po osnovu duševnih bolova zbog naruženosti u iznosu od 20.000,00 kn te pretrpljenog straha u iznosu od 6.000,00 kn, po ocjeni ovoga suda pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo iz odredbe čl. 200. ZOO, kada su navedene iznose dosudili tužitelju, imajući u vidu trajanje i intenzitet pretrpljenih bolova i straha, kao i utvrđeni jaki stupanj naruženosti.

Također su pravilno nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo iz čl. 195. st. 1. ZOO i čl. 193. st. 2. ZOO, kada su tužitelju na ime naknade troškova tuđe pomoći i njege utvrdili kao primjeren iznos od 10.500,00 kn, koji iznos odgovara broju od 1050 sati, koliko je pomoć i njega tužitelju pružana, a prema cijeni od 10 kuna za jedan sat pružene usluge, koja je primjerena visini neto zarade osoba koje se u mjestu ispunjenja obveze bave pružanjem takvog vida usluga, te tako utvrđen iznos tužitelju i dosudili, dok su na ime troškova izgubljene zarade zbog nesposobnosti na rad, tužitelju pravilno utvrdili i dosudili iznos od 2.295,86 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate (toč. I izreke prvostupanjske presude).

Kako nisu počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koje ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, a niti ona iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 375. st. 1. ZPP, na koju u revizije upućuje tuženik, jer je drugostupanjski sud ocijenio sve žalbene navode od odlučnog značaja i u obrazloženju svoje odluke dao valjane razloge, temeljem odredbe čl. 393. ZPP valjalo je u tom preostalom pobijanom dijelu reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao pod III izreke.

Kako je tužitelj ovako djelomično preinačenom presudom uspio sa tužbenim zahtjevom u iznosu od 38 % , temeljem odredbe čl. 166. st. 2. ZPP odlučeno je o troškovima cijelog postupka, i naloženo tuženiku da plati tužitelju na ime troškova cjelokupnog postupka iznos od 13.901,00 kn, te je odlučeno kao pod II izreke.

U Zagrebu, 17. ožujka 2004. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v.r.