Gž-651/2014-2 · Županijski sud u Zadru

5 Gž-651/14-2

REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U ZADRU

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, po sucu toga suda Marinu Grbiću, kao sucu pojedincu, kao člana vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja B. R. iz P., F. 3, OIB: , zastupan po punomoćniku A. B., odvjetniku iz B. n. m, protiv tuženice R. H., zastupana po O. državnom odvjetništvu u Z., Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zadru od 13. prosinca 2013. godine poslovni broj P-476/12, dana 10. ožujka 2014. godine,

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tužitelja B. R. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru od 13. prosinca 2013. godine poslovni broj P-476/12, kao i njegov zahtjev za naknadom troška žalbenog posupka.

Obrazloženje

Uvodno označenom presudom pod točkom I. njezine izreke odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

„I Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici na ime naknade imovinske štete iznos od 43.000,00 kuna i to iznos od 21.000,00 kuna za mrkvu - uništeno je 7.000,00 kg mrkve x 4,00 kuna, umanjeno za troškove pripreme na tržištu u iznosu od 7.000,00 kuna, te iznos od 23.000,00 kuna za kelj - 7.200,00 kg kelja x 4,00 kune, umanjeno za troškove kultiviranja, zaštite te berbe u iznosu 5.000,00 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od presuđenja pa do isplate, po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi HNB-a, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, sve do isplate, sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude, pod prijetnjom ovrhe.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi prouzročeni parnični trošak, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 12 % godišnje, tekućom od dana donošenja prvostupanjske odluke, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, pa do isplate, sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude, pod prijetnjom ovrhe."

Točkom II. naloženo je tužitelju da tuženici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.000,00 kuna, u roku od 15 (petnaest) dana.

Protiv gornje presude žalbu je izjavio tužitelj iz svih zakonskih žalbenih razloga, s prijedlogom da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba nije osnovana.

Kako se taj žalbeni razlog ne obrazlaže po ocjeni ovog suda prvostupanjska presuda nije opterećena niti jednom apsolutno bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354.st.2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 148/11 i 25/13 - dalje ZPP) na koje sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365.st.2. ZPP. Prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev s obrazloženjem:

- da je predmet spora zahtjev tužitelja da mu tuženica isplati iznos od 43.000,00 kuna na ime štete na poljoprivrednim kulturama koju su mu počinile ptice liske iz P. prirode V. j., a među strankama je sporno da li je nastupila zastara potraživanja naknade štete,

- da iz zapisnika o očevidu koji je proveden 14. veljače 2006. godine od strane službene osobe P. prirode V. j. proizlazi da je očevid obavljen po prijavi oštećenika B. R. te je utvrđeno da je šteta počinjena od strane ptica liski koje su oštetile mrkvu za 70 %, a mladi kelj za 50% koju su počinile ptice liske na poljoprivrednim kulturama na području parka prirode V. j.,

- da je šteta prijavljena službenoj osobi P. prirode V. j. dana 14. veljače 2006. godine, a kako se primjenjuje Zakon o zaštiti prirode ("Narodne novine" broj 70/05) kojim nije reguliran rok u kojem se može podnijeti tužba za naknadu štete prouzročenu od strane zaštićenih životinja da je potrebno primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine», broj 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje ZOO) kao lex generali, koji regulira pitanje zastare u čl. 214. st. 1. ZOO na način da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, dok je st. 2. istog članka propisano da zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Odredbom čl. 230. st. 1. ZOO propisano je da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, dok je st. 2. istog članka propisano da u svakom slučaju ta tražbina zastarijeva za pet godina otkad je šteta nastala,

- da sud drži da je u ovom slučaju nastupila zastara prava na potraživanje naknade štete, odnosno da je tuženičin prigovor zastare u cijelosti osnovan, jer je šteta prijavljena dana 14. veljače 2006. godine dok je tužitelj zahtjev za mirno rješenje spora O. državnom odvjetništvu, G.-upravnom odjelu u Z. podnio dana 29. studenog 2011. godine, dakle, protekom trogodišnjeg zastarnog roka za naknadu štete, ali i petogodišnjeg općeg zastarnog roka, a u odnosu na navode tužitelja da bi priznanjem štete bio prekinut zastarni rok da iz priložene dokumentacije u spisu ne proizlazi da je tuženica priznanjem prekinula trajanje zastarnog roka.

Navedena činjenična utvrđenja, njihovu ocjenu i primjenu materijalnog prava prihvaća ovaj drugostupanjski sud, temeljem čl.375.st.5. ZPP, s time da u odnosu na žalbene prigovore treba odgovoriti da je sud prvog stupnja, u smislu čl.300.st.2. ZPP, opravdano odbio provesti dokaze radi saslušanja svjedoka budući se predlagalo njihovo saslušanje na okolnost nastanka štete koja činjenica nije sporna, a one se ne dokazuju, a što se tiče pribavljanja ugovora kojim bi se Ministarstvo zaštite okoliša obvezalo isplatiti tužitelju predmetnu štetu na okolnost prekida zastare s tim ugovorom tužitelj očito raspolaže jer ga je potpisao pa ga je trebao prezentirati, pored toga se ni u žalbi ne tvrdi kada bi bio sklopljen kako bi se uopće moglo cijenti da li je relevantan za prekid zastare, tj. da je važan za donošenje odluke, koje činjenice i dokaze je tužitelj morao isticati i predlagati još tijekom prvostupanjskog postupka, u smislu čl.219.st.1. ZPP, kada bi postojala procesna obveza suda da izvede taj dokaz u suprotnom bi to predstavljalo nametanje obveze sudu da traži dokaze koji bi eventualno opravdavali postavljeni zahtjev, a to nije njegov zadatak, s time da se to ističe i predlaže tek u žalbenoj fazi postupka što nije moguće po čl.352.st.1. ZPP. Uostalom ako je i došlo do sklapanja ugovora kojim bi se tuženica preko nadležnog ministarstva obvezala isplatiti tužitelju spornu naknadu štete onda bi za tužbeni zahtjev bila mjerodavna drugačija činjenična osnova koja ide za ispunjenjem ugovorne obveze, a ne za odštetnu odgovornost kao prema konkretnom činjeničnom supstratu, za koji je sud vezan, pa se moglo odlučivati samo na temelju takvog činjeničnog okvira, u suprotnom bi sud prekoračio svoja olaštenja iz čl.2.st.1. ZPP. Konačno, pravilan je stav suda prvog stupnja da u smislu čl.244. ZOO obraćanje nadležnom ministarstvu radi ostvarenja naknade ne prekida zastarijevanje nego tek podnošenjem zahtjeva nadležnom državnom odvjetništvu za mirno rješenje spora, a ne tek podnošenjem tužbe (v. odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 343/2006).

Kraj navedenog stanja stvari valjalo je temeljem čl. 368.st.1. ZPP odbiti žalbu tužitelja i potvrditi pobijanu presudu, kao i njegov zahtjev za naknadom troška sastava žalbe (čl. 161. st. 1. ZPP).

U Zadru, 10. ožujka 2014. godine.

S U D A C

Marin Grbić, v.r.

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

STANKA GRGINOVIĆ