Gž-1/2018-2 · Županijski sud u Puli - Pola

REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž-1/18-2

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, po sucu toga suda Bruni Frankoviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja trgovačkog društva R. P. d.o.o. R., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva V., J., Š., S., J. & J., odvjetnika iz R., protiv tuženika S. M., OIB: ..., iz R., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: Povrv-317/16-10 od 10. listopada 2017., 9. travnja 2018.

p r e s u d i o j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: Povrv-317/16-10 od 10. listopada 2017.

Obrazloženje

Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

„I. Ukida se platni nalog, sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, koje je dana 11. siječnja 2016. godine, pod poslovnim brojem Ovrv-258/2016, donijela javna bilježnica V. Ć. iz R., a na temelju kojega je tuženiku S. M. naloženo da tužitelju trgovačkom društvu R. p., d.o.o. R., u roku od 8 dana, isplati novčani iznos od 80,00 kn, sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 03. rujna 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine teku po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do isplate po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II. Odbija se zahtjev tužitelja trgovačkog društva R. p., d.o.o. R. za nadoknadu parničnih troškova u uvodno opisanoj pravnoj stvari, u zatraženom iznosu od 1.000,00 kn.“

Protiv ove presude žalbu, pravovremeno, podnosi tužitelj. Žalbu podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) te odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 8. i 221. ZPP. U žalbi, u bitnome, ističe da pobijana presuda nama razloga o odlučnim činjenicama, da je obrazloženje pobijane presude u proturječju sa navodima iz istog, kao i s ispravama koje prilaže u spisu. Ističe da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir činjenicu da tuženik tijekom postupka nije osporio da je obveznik uzeo u obzir navod tužitelja od 10. listopada 2017. kojim je na ročištu naveo da tuženik nije na svojem vozilu istaknuo povlaštenu kartu, a što je bio dužan učiniti, jer su u protivnom moguće zlouporabe. Kartice na koje imaju pravo Vijeća nacionalnih manjina su posebne i ne vežu se za registracijsku oznaku pa se zbog toga mora istaknuti na vidnom mjestu (vjetrobranskom staklu), kako bi kontrolor mogao provjeriti ima li osoba valjanu parkirnu kartu. U odnosu na taj prigovor i obvezu tuženika istaknuti na vidljivo mjesto povlaštenu parkirnu kartu nisu navedeni nikakvi razlozi zbog čega je i počinjena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka.

Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači na način da se, kao osnovan u cijelosti prihvati njegov tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova postupka, odnosno podredno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba tužitelja nije osnovana.

U ovom postupku, obzirom na vrijednost predmeta spora od 80,00 kn riječ je o postupku u sporu male vrijednosti na koji se primjenjuju odredbe čl. 457. do 467.a. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP).

Prema odredbi čl. 467. st. 1. i 2. ZPP presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. toga Zakona i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a povodom te žalbe ne primjenjuju se odredbe čl. 370. ovog Zakona.

Stoga, obzirom na sadržaj navedene zakonske odredbe (argumentum a contrario) valja zaključiti da se u postupku u sporovima male vrijednosti žalba ne može podnijeti zbog žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, radi čega ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da se žalitelj, ovom postupku sadržajno nedopušteno poziva na ove zakonske žalbene razloge ističući da tuženik nije na vidljivo mjesto istaknuo povlaštenu parkirnu kartu. Stoga, u ovom dijelu postupka o osnovanosti žalbe valja odlučiti na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u prvostupanjskom postupku.

Osim toga, obzirom na sadržaj navedene zakonske odredbe valja istaknuti da se žalitelj nedopušteno poziva i na zakonske žalbene razloge bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 8. i 221. ZPP jer se presuda u postupku u sporu male vrijednosti može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. toga Zakona, ali ne i onih iz odredbe stavka 1. čl. 354. ZPP.

U odnosu na žalbene navode žalitelja u kojem ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući u svemu sadrži jasne i neproturječne razloge.

Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 457. ZPP), pa ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da nije ostvaren zakonski žalbeni razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

U ovom postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno. Predmet ovog spora, je zahtjev tužitelja da se održi na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika V. Ć. iz R. poslovni broj: Ovrv-258/2016 od 11. siječnja 2016., kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 80,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kako je to pobliže označeno u izreci pobijane presude, a na ime neplaćene dnevne parkirne karte.

Prvostupanjski sud je nakon ocjene svih provedenih dokaza (čl. 8. ZPP), kao neosnovan odbio zahtjev tužitelja – u biti u cijelosti je ukinuo navedeni platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika V. Ć. iz R. poslovni broj: Ovrv-258/2016 od 11. siječnja 2016., zaključujući da je tuženik u ovom postupku dokazao da je na dan kada je u odnosu na vozilo tuženika izdana dnevna parkirna karta broj: 12420 (dana 25. kolovoza 2015.) parkiranje toga vozila bilo regulirano kroz izdanu povlaštenu parkirnu karticu broj: ..., koja je, k tome, "pokrivala" mjesto i vrijeme izdane dnevne parkirne karte, slijedom čega da je tužitelj tuženiku bez pravne osnove izdao navedenu dnevnu parkirnu kartu, obzirom da je odredbom čl. 14. i čl. 17. st. 1. točke 2. Općih uvjeta o načinu naplate parkiranja na javnom parkiralištu („Službene novine P.-g. županije“ broj: 51/13) određeno da korisnici javnog parkirališta s naplatom u odnosu na koje je izdana povlaštena karta nisu dužni plaćati još i dnevnu parkirnu kartu, jer bi to bilo u potpunosti protivno s pravom tih korisnika na korištenje javnog parkirališta s naplatom pod povlaštenim uvjetima.

Cijeneći navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, koja u ovom postupku, argumentum a contrario odredbe čl. čl. 467. st. 2. ZPP, ne mogu biti predmetom preispitivanja da je na dan kada je u odnosu na vozilo tuženika izdana dnevna parkirna karta broj: ... (dana 25. kolovoza 2015.) parkiranje toga vozila bilo regulirano kroz izdanu povlaštenu parkirnu karticu broj: ..., i to kako za mjesto tako i vrijeme parkiranja te sadržaj navedenih odredbi Općih uvjeta o načinu naplate parkiranja na javnom parkiralištu, to je prvostupanjski sud, uz pravilnu primjenu materijalnog prava, pravilno zaključio da tuženik nije dužan platiti i cijenu dnevne parkirne karte i kada je kao neosnovan odbio navedeni zahtjev tužitelja, a za što je dao ovom sudu u svemu jasne i ovom sudu prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj svojom žalbom.

Osim toga, takav pravilan zaključak prvostupanjskog suda nije dovedenu u dvojbu niti činjenicom da prema navodima tužitelja, tuženik nije na vidljivom mjestu (vjetrobranskom staklu) istaknuo svoju povlaštenu parkirnu kartu, kraj nesporno utvrđene činjenice da je u vrijeme i na mjestu na kojem je bilo parkirano vozilo tuženika tuženik imao takvu povlaštenu parkirnu kartu, a tužiteljeva je bila obveza da prije nego od tuženika zahtjeva naplatu dnevne karte da u svojoj evidenciji provjeri da li je vlasnik parkiranog vozila platio parkirnu kartu ili ima takav status da ga oslobađa od takve njegove obveze. Osim toga, tuženik je već u prigovoru protiv navedenog rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika V. Ć. iz R. poslovni broj: Ovrv-258/2016 od 11. siječnja 2016. istaknuo da je svoju povlaštenu parkirnu kartu izvjesio na vidljivo mjesto iza vjetrobranskog stakla, pa je teret dokaza za suprotno bio na tužitelju (čl. 221.a ZPP), a kako to tužitelj tijekom postupka nije dokazao, a niti to proizlazi iz preslike fotografije parkiranog vozila tuženika, to je prvostupanjski sud, obzirom na utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo kada je kao neosnovan odbio ovaj zahtjev tužitelja, zbog čega je i njegovu žalbu valjalo ocijeniti u cijelosti neosnovanom.

Slijedom navedenoga, valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st.1. u vezi čl. 457. ZPP presuditi kao u izreci.

Pula – Pola, 9. travanj 2018.

S U D A C:

Bruno Franković, v.r.