Rev-x-92/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev-x 92/11-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Matasić Špoljarić članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari I. tužitelja A. L. iz R. i II. tužiteljice Lj. L. iz R., oboje zastupanih po punomoćnici N. M., odvjetnici iz Š., protiv tuženika E. o. d.d. iz Z., zastupanog po punomoćniku D. Đ., odvjetniku u Odvjetničkom društvu G. & p. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv odluke o troškovima iz presude Županijskog suda u Šibeniku posl. br. Gž-1289/09-2 od 22. ožujka 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku posl. br. P-639/98 od 25. kolovoza 2006., u sjednici održanoj 28. kolovoza 2012.,

r i j e š i o j e:

Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i u pobijanom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda kojom je tuženiku naloženo isplatiti na ime naknade štete I. tužitelju 43.000,00 kn i II. tužiteljici 26.300,00 kn, s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama, dok je odbijen zahtjev I. tužitelja „u preostalom dijelu“ od 7.000,00 kn za duševne boli zbog naruženosti i zahtjev II. tužiteljice „u preostalom dijelu“ od 1.000,00 kn za fizičke boli, 15.000,00 kn za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti i 700,00 kn za tuđu pomoć i njegu. Ujedno je potvrđena i odluka kojom je tuženiku naloženo da na ime naknade parničnog troška tužiteljima isplati 15.221,00 kn. Protiv odluke (rješenja) o parničnom trošku iz drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju temeljem članka 382. stavak 2. ZPP-a, odnosno zbog bitne povrede odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava - a budući „sudovi nisu pravilno primijenili odredbu čl. 154. u svezi odredbe čl. 190. ZPP-a“, s prijedlogom da se preinači tako da se njemu dosudi parnični trošak, podredno da se ukine i predmet vrati na ponovni postupak i odluku.

Tužitelji nisu odgovorili na reviziju.

Revizija nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP-a), koja se ovdje primjenjuje na temelju odredbe čl. 52. st. 4. u svezi s odredbom čl. 29. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 84/08 - dalje: ZID ZPP-a/08) i čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11), u slučaju kakav je i ovdje, u kojem reviziju ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. tog članka, a kojom je uređen institut redovne revizije, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude (dalje: izvanrednu reviziju) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, primjerice: 1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima ili na odjelskoj ili općoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi o njemu mogli imati različita shvaćanja, npr. zbog mogućnosti različitoga tumačenja određenih zakonskih odredaba,

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 4) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske ili Europskoga suda za ljudska prava - trebalo preispitati sudsku praksu.

Prema odredbi stavka 3. tog članka, u takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je reviziju podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Pritom, a prema odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP-a, kada je u reviziji naznačeno pravno pitanje s navedenim razlozima - u povodu takve (izvanredne) revizije revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojeg je podnesena.

Predmet spora u revizijskom stadiju parnice su zahtjevi stranaka za naknadu parničnih troškova, a sve polazeći od utvrđenja:

- da je u tužbi podnesenoj 12. ožujka 1998. I. tužitelj na ime naknade štete zatražio 50.000,00 kn a II. tužiteljica 43.000,00 kn, sve s pripadajućim i u tužbi određenim zateznim kamatama,

- da je u podnesku od 14. kolovoza 1998., podnesenom sudu prije nego je tuženiku dostavljena tužba, a naznačujući da se tužbeni zahtjev „specificira“, I. tužitelj zatražio da se tuženik obveže isplatiti mu na ime naknade štete 164.900,00 kn - i plaćati mu rentu od 900,00 kn mjesečno, dok je II. tužiteljica zatražila isplatu 244.500,00 kn - i plaćanje mjesečne rente od 4.500,00 kn,

- da se na pripremnom ročištu od 28. travnja 1999., za koje je tuženik primio poziv s tužbom i podneskom tužitelja od 14. kolovoza 1998., tuženik u odgovoru na tužbu protivio preinačenju tužbenog zahtjeva,

- da je o tuženikovom protivljenju preinačenju tužbenog zahtjeva odlučeno izrekom prvostupanjske odluke, rješenjem da se preinačenje ne dopušta - koje nije pobijano žalbom i nije predmetom ispitivanja u povodu revizije.

Nižestupanjskim presudama je o parničnim troškovima odlučeno prema uspjehu stranaka u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja iz tužbe, a sve uz zaključak da preinaka toga zahtjeva iz podneska tužitelja „ostaje bez pravnog učinka“ budući je „sud nije dopustio“.

Revident je u reviziji iznio tvrdnju da kod odlučivanja o parničnom trošku nižestupanjski sudovi nisu vodili računa o njegovom uspjehu u sporu - obzirom je o parničnom trošku trebalo odlučiti prema uspjehu stranaka u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev tužitelja iz podneska od 14. kolovoza 1998. (konkretno prema vrijednosti predmeta spora od 737.100,00 kn), odnosno da su navedenim zaključkom nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo - i izrazio je svoju ocjenu toga zaključka (ističe da je pogrešno shvaćanje drugostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju uopće i radilo o preinačenju tužbenog zahtjeva), i to u odnosu na svoj konkretan položaj u parnici, pa je, uz izraženo neslaganje i nezadovoljstvo donesenom odlukom o parničnom trošku - prema činjenicama koje je prema njegovom shvaćanju trebalo drugačije cijeniti kod odlučivanja o trošku, u reviziji postavio pitanje: „do kada sud mora i može donijeti odluku o tome dozvoljava li ili ne dozvoljava preinaku tužbenog zahtjeva. Da li tu odluku mora donijeti odmah u nekom razumnom roku ili je može donijeti primjerice nakon 8 godina vođenja parnice i nakon 10 održanih ročišta glavne rasprave i kako se dugo čekana odluka reflektira na odluku o uspjehu stranaka u sporu“.

Međutim, time što je konstatirao da je podnosi zbog navedenog pitanja i prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a, tuženik nije postupio prema toj odredbi: nije odredio pravno pitanje u smislu odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a, takvo da bi uopće i bilo važno za odluku o konkretnom sporu.

Naime, kada je prvostupanjski sud rješenjem odlučio „ne dopušta se preinaka tužbe proširenjem tužbe podneskom od 14. kolovoza 1998.“ i kada to rješenje nije pobijano žalbom te (time) nije i ne može biti predmetom ispitivanja u povodu revizije, valja zaključiti da podnesak tužitelja od 14. kolovoza 1998. nije niti stvorio učinke preinačenja tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva - i da (slijedom toga) od odgovora na pitanje naznačeno u reviziji, a koje u suštini polazi od shvaćanja da je preinačenja bilo s učinkom i da se u predmetu raspravljalo o preinačenom zahtjevu - te da bi prema njemu trebalo odlučiti o parničnom trošku, ne zavisi odluka o predmetu spora - i utoliko naznačeno pitanje i nije važno pravno pitanje u smislu odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a.

Konkretno, po revidentu postavljeno pitanje bilo bi u smislu odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a važno i za odluku o predmetu spora samo u slučaju o kakvom ovdje nije riječ: da je preinačenje tužbenog zahtjeva u konačnom imalo učinaka i da je (time) o parničnom trošku trebalo odlučiti prema uspjehu stranaka u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev tužitelja iz podneska od 14. kolovoza 1998. (konkretno prema vrijednosti predmeta spora od 737.100,00 kn), dakle samo u slučaju kada rješenje prvostupanjskog suda, a koje više ne može biti predmetom preispitivanja - i kojim je odlučeno da se ne dopušta preinaka tužbe proširenjem tužbe podneskom od 14. kolovoza 1998., ne bi vezivalo svojim sadržajem.

Stoga, budući iz sadržaja istaknutih odredaba ZPP-a jasno proizlazi da se izvanredna revizija ne može podnijeti zbog bilo kojeg pitanja: mora se raditi o određenom pravnom pitanju o kojem (uz ostalo) ovisi odluka u konkretnom sporu (pobijana odluka mora biti posljedica stava nižestupanjskih sudova u odnosu na to pitanje) i formuliranom u smislu navedenih odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a, a sve kako bi revizijski sud glede njega imao izraziti svoje načelno pravno shvaćanje - koje bi bilo važno i za konkretnu pravnu poziciju revidenta i za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, te obzirom ono što je revident postavio ne može predstavljati razlog za izvanrednu reviziju, to podnesena revizija ne udovoljava pretpostavkama propisanim odredbama čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a za dopuštenost izvanredne revizije - i valjalo ju je odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 2. ZPP-a).

U Zagrebu, 28. kolovoza 2012.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.