Revr-226/2004-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 226/04-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa, kao predsjednika vijeća, te Marijana Ramušćaka, Vlatke Potočnjak Radej, Gordane Gasparini i Damira Mratovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. L. iz Z., kojeg zastupa I. K., odvjetnik iz Z., protiv tuženika P. b. Z. d.d., Z., kojeg zastupa R. T., odvjetnik iz Z., radi utvrđivanja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu od 18. ožujka 2003. broj Gž-4405/01, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 05. prosinca 2000. broj Pr-1939/98, u sjednici održanoj dana 20. listopada 2004.,

p r e s u d i o j e :

I/ Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-4405/01 od 18. ožujka 2003. odbija se.

II/ Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Pravomoćnom drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž- 4405/01 od 18. ožujka 2003. odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda Općinskog suda u Zagrebu broj Pr-1939/98 od 05. prosinca 2000., kojom su prihvaćeni tužbeni zahtjevi za utvrđenje: 1. da nije dopušten otkaz ugovora o radu od 06. srpnja 1998. i 2. da tužitelju nije prestao radni odnos kod tuženika, sve uz obrazloženje, da otkaz ugovora o radu nije zakonit, odnosno da je ništav na temelju odredbe čl. 145. st. 11. Zakona o radu, jer da se tuženik nije prethodno savjetovao s radničkim vijećem.

Protiv te pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava, navodeći, u bitnom, da je tužitelj član uprave tuženika, a ne običan zaposlenik, pa da mu je ugovor o radu mogao prestati jednostranim raskidom ugovora, kada mu je prestalo svojstvo člana uprave, te da tuženik nije bio dužan prethodno se savjetovati s radničkim vijećem, odnosno postupiti po čl. 145. Zakona o radu. Osim toga, da tužitelj nema ni pravni interes za zatraženu sudsku zaštitu, budući da ne traži povratak na rad, niti ostvarenje nekih drugih prava iz radnog odnosa. Predlaže da se osporena presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije.

U odgovoru na reviziju tužitelj osporava revizijske navode i predlaže da se revizija kao neosnovana odbije.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Osporena presuda ispitana je u granicama iz čl. 386. ZPP i utvrđeno je da je ista donesena u postupku u kojem nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP i uz pravilnu primjenu materijalnog prava.

U ovom sporu radi zaštite povrijeđenog prava na rad nezakonitim otkazom ugovora o radu, u reviziji je sporno pravno pitanje, je li tužitelju, kao članu uprave tuženika i radniku u radnom odnosu, jednostranim raskidom Ugovora o radu od 06. studenog 1995., na temelju Odluke tuženika broj: … od 06. srpnja 1998., zakonito otkazan ugovor o radu i prestao radni odnos.

Za odnos stranaka mjerodavan je Ugovor o radu od 06. studenog 1995. i odgovor na sporno pravno pitanje ovisi o tome, je li tim Ugovorom uređen radni odnos stranaka ili samo odnos tužitelja kao člana uprave tuženika i tuženika.

Odredbom čl. 1. st. 1. tog Ugovora određen je predmet Ugovora i prema istom tim se Ugovorom reguliraju prava i obveze iz radnog odnosa i temeljem obavljanja funkcije člana uprave, s tim što će se na pitanja koja nisu regulirana tim Ugovorom primjenjivati odredbe Zakona o radu, Statuta i drugih općih akata.

Prema st. 2. čl. 1. tog Ugovora, sklapanjem tog Ugovora, tužitelj zasniva radni odnos na određeno vrijeme, do isteka tog Ugovora, tj. do 25. svibnja 2000. (čl. 3. Ugovora).

U odredbi čl. 14. st. 1. istog Ugovora određeno je da će tuženik odmah po isteku roka na koji je Ugovor sklopljen "ili (b) obnoviti Ugovor o radu na drugom odgovarajućem radnom mjestu, ili (c) izjaviti da ne želi sa članom Uprave sklopiti Ugovor o radu uz uvjete predviđene ovim Ugovorom."

Iz citiranih odredaba Ugovora proizlazi da isti uređuje radni odnos stranaka i odnos koji proizlazi na temelju obavljanja funkcije člana uprave tuženika.

Za prestanak svakog od tih odnosa važe posebna pravila.

Za prestanak radnog odnosa, koji je predmet ovog spora, prema navedenom ugovornom određenju, mjerodavne su odredbe Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95 i 17/01).

Odredbe Zakona o radu koje uređuju prestanak ugovora o radu po svojoj su pravnoj prirodi kogentne, što znači da stranke ugovorom prestanak ugovora o radu ne mogu drukčije urediti, nego to uređuje zakon. U tom smislu treba tumačiti i odredbe čl. 15. Ugovora o radu od 06. studenog 1995. i pravo tuženika na jednostrani raskid Ugovora, u dijelu koji se tiče radnog odnosa, shvatiti odnosno tumačiti kao pravo na otkaz ugovora o radu.

Za otkaz ugovora o radu mjerodavne su odredbe čl. 117. i čl. 145. Zakona o radu.

Odredbom čl. 117. Zakona o radu propisano je da je poslodavac namjeru da otkaže određeni ugovor o radu dužan priopćiti radničkom vijeću, te da je dužan o toj odluci savjetovati se s radničkim vijećem, na način i pod uvjetima propisanima tim Zakonom.

Način i uvjeti savjetovanja poslodavaca s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci otkaza ugovora o radu propisani su čl. 145. Zakona o radu.

Prema mjerodavnim odredbama čl. 145. Zakona o radu, poslodavac se mora prije donošenja namjeravane odluke o otkazu savjetovati s radničkim vijećem i mora radničkom vijeću priopćiti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika, te podatke o namjeravanoj odluci o otkazu mora dostaviti radničkom vijeću potpuno i pravovremeno, tako da mu se omogući da dade primjedbe i prijedloge, kako bi rezultati rasprave stvarno mogli utjecati na donošenje odluke.

Odredbom st. 11. čl. 145. Zakona o radu propisano je da je odluka poslodavca donesena protivno odredbama tog Zakona o obvezi savjetovanja s radničkim vijećem ništava.

Sudovi su utvrdili da se tuženik o namjeravanom spornom otkazu ugovora o radu tužitelju nije savjetovao s radničkim vijećem, iz čega, primjenom citiranih propisa, slijedi da je odluka o otkazu, odnosno o "jednostranom raskidu ugovora o radu" u dijelu koji se tiče radnog odnosa, ništava, a, nastavno tome, i otkaz ugovora o radu nedopušten. Proizlazi, dakle, da su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužbene zahtjeve kao osnovane prihvatili.

Tuženik neosnovano u reviziji ističe da tužitelju nedostaje pravni interes za deklaratornu tužbu, budući da ne traži vraćanje na posao. Utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu od prejudicijelnog je značaja za ostvarivanje imovinskih prava tužitelja iz rada i po osnovi rada, iz čega slijedi da pravni interes postoji.

Neosnovani su i revizijski prigovori koji se vezuju za prestanak članstva tužitelja u upravi tuženika. Tužitelj je prestao biti član uprave tuženika na temelju same odluke Vlade Republike Hrvatske od 05. prosinca 1996., a odluka tuženika o jednostranom raskidu Ugovora o radu broj … od 06. srpnja 1998., u dijelu koji se tiče članstva tužitelja u upravi tuženika, je deklaratorna. Prestanak članstva tužitelja u upravi tuženika nema za posljedicu bezuvjetan prestanak radnog odnosa, odnosno otkaz tužitelju ugovora o radu, jer je i Ugovorom o radu od 06. studenog 1995. predviđena mogućnost da se, umjesto otkaza, ponudi ugovor o radu na drugom odgovarajućem radnom mjestu.

Tuženik se u reviziji neosnovano poziva i na revizijsku odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1238/01 od 28.03.2002., jer se u toj odluci revizijski sud ne bavi pitanjem radnog odnosa, odnosno ugovora o radu u onom dijelu kojim se istim uređuje radni odnos.

Ocjenjujući iz ovih razloga da revizija nije osnovana, istu je valjalo odbiti (čl. 393. ZPP).

Tužitelju nije priznat trošak odgovora na reviziju, jer taj trošak nije određeno naveden. U Zagrebu, 20. listopada 2004. godine

Predsjednik vijeća:

Petar Milas, v. r.