Us I-1794/2013-29 · Upravni sud u Splitu

Poslovni broj: UsI-1794/13 -29

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sutkinji tog suda Mirandi Gulišija Jurišić uz sudjelovanje Zrinke Abaza kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja pod 1) M. M. iz K., M., zastupanog po B. T. iz D., a ovaj po punomoćniku M. M., iz odvjetničkog društva M. & p. d.o.o., Z., i tužitelja pod 2) I. B. I. iz L., E., zastupanog po punomoćniku H. K., odvjetniku iz D., protiv tuženika Centra za restrukturiranje i prodaju, Zagreb, Ivana Lučića 6 (prije: Agencija za upravljanje državnom imovinom), uz sudjelovanje zainteresirane osobe pod 1) UTD R. d.d., D., zastupanog po punomoćniku V. M., odvjetniku iz D. i zainteresirane osobe pod 2) Grada D., zastupanog po punomoćniku M. K., radi poništenja rješenja, nakon javne rasprave održane i zaključene dana 14. listopada 2016., objavom odluke na temelju članka 61. stavka 5. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10, 143/12, 152/14; dalje ZUS), dana 24. listopada 2016.

p r e s u d i o j e

Odbija se tužbeni zahtjev kojim se traži poništenje rješenja Agencije za upravljanje državnom imovinom Klasa: UP/I-943-06/11-01/133 Ur.broj: 360-7021/01-2013-29 od 11. srpnja 2013.

Obrazloženje

Osporenim rješenjem tuženika KLASA: UP/I-943-06/11-01/113 URBROJ: 360- 7021/01-2013-29 od 11. srpnja 2013. (u daljnjem tekstu: drugostupanjska odluka) odbija se zahtjev tužitelja pod 1) i tužitelja pod 2) za poništenjem rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju broj: 01-02/93-06/1246 od 14. prosinca 1993. kojim je dana suglasnost na namjeravanu pretvorbu društvenom poduzeću UTP R. p.o. D., ovdje zainteresirane osobe pod 1), u dijelu koji se odnosi na procjenu u društveni kapital nekretnine označene kao poslovni prostor – restoran „G.“ površine 190 m[2] NGP, odnosno 237,50 m BGP, koji se nalazi u višekatnom objektu, označenom kao čest. zgr. 1769 k.o. D., upisana u zk.ul. 146 k.o. D. te da se ta nekretnina isključi iz vrijednosti društvenog kapitala UTP R. p.o. D..

Tužitelj pod 1) pobija osporavano rješenje u kojem se navodi kako je nakon održane tri usmene rasprave i pribavljene dodatne dokumentacije, nakon presude Upravnog suda Republike Hrvatske br. Us-10130/2009 od 27. listopada 2011., utvrđeno da je predmetna nekretnina na zakonit način obuhvaćena pretvorbom i unesena u vrijednost društvenog kapitala zainteresirane osobe pod 1). Tuženik iscrpno citira navode stranaka u postupku i u odlučnom dijelu prihvaća navode zainteresirane osobe pod 1) i njegovog većinskog dioničara Grada D., kao zainteresirane osobe pod 2) te izjavu od 2. rujna 2009. (sačinjenu 13 godina nakon što je započet postupak povrata imovine) iz koje proizlazi da zainteresirana osoba pod 2), iako je uknjiženi vlasnik nekretnine i spominje se kao zakupodavac u ugovorima koji su nestali, nema saznanja da li nad čest. zgrade 1769 k.o. D. postoji zakupni ili podzakupni odnos, budući da je isti vlasništvo zainteresirane osobe pod 1).

Tuženik zaključuje kako se prema izjavi od 1. rujna 2009. ne osporava vlasništvo predmetne nekretnine zainteresirane osobe pod 1), koja kao društvo u većinskom vlasništvu zainteresirane osobe pod 2) ubire zakupninu za predmetne nekretnine, dok su prethodno optušteni/zbrinuti svi nekada zaposleni radnici. Ovakvo obrazloženje smatra upornom pogodovanju državnog tijela u korist zainteresiranih osoba, unatoč činjenicama koje nesumnjivo proizlaze iz isprava u spisu. Pored stanja u zemljišnoknjižnim knjigama, činjenica da je zainteresirana osoba pod 1) bila u zakupnom odnosu i da pola stoljeća nisu kao savjesne stranke pristupili raščišćavanju imovinskopravnih odnosa, ne može se prelamati na štetu ovlaštenika naknade.

Ugovor o razgraničenju imovinsko pravnih odnosa i drugih prava i obveza nastalih zajedničkim poslovanjem i radom u sklopu HTP D. n.sol.o. Du. iz veljače 1993. nije niti može biti dokaz o pravu korištenja UTP R. p.o. na predmetnom poslovnom prostoru, jer je sklopljen između trećih osoba, što je jasno utvrđeno u presudu Upravnog suda Republike Hrvatske br. Us-10130/2009 od 27. listopada 2011. To ne smeta tuženiku da se i dalje poziva na taj Ugovor te da svoj zaključak „pojača“ pozivajući se na interni dopis Upravnog odjela za opće poslove i gospodarenje nekretninama zainteresirane osobe pod 2) iz 2009. koji je, s obzirom na datum nastanka i povezanost zainteresiranih osoba, očigledno iskonstruiran radi zadržavanja status quo na štetu ovlaštenika naknade.

Po navedenoj tužbi u ovom sudu formiran je spis poslovni broj UsI-1794/13. Tužitelj pod 2) osporava rješenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, nepravilne primjene odredaba upravnog postupka te pogrešne primjene propisa o pretvorbi društvenih poduzeća. U bitnome uvodno ukazuje kako je u postupku obnove zahtijevao poništenje rješenja o suglasnosti na pretvorbu u dijelu koji se odnosi na sporni poslovni prostor – restoran „G.“ i slijedom toga i poništenje tzv. „iskaza nekretnina“ u istom dijelu te isključenje vrijednosti tog restorana iz vrijednosti temeljnog kapitala. Poništenjem tih rješenja poništila bi se dana suglasnost na pretvorbu glede spornog restorana, a odluka o pretvorbi postala nevaljana pa bi se stvorili uvjeti za naturalni povrat tog restorana (suvlasničkog dijela) tužitelju kao nasljedniku prijašnjeg vlasnika. Stoga je za ovaj slučaj bespredmetan tuženikov prigovor da odluku o smanjenju temeljenog kapitala može donijeti samo skupština društva te da tuženik više nema ovlaštenja za provođenje kontrole pretvorbe. Baš suprotno u obnovljenom postupku tuženik ima ovlaštenje dati ili odbiti suglasnost na pretvorbu, a u tom postupku može i mora kontrolirati zakonitost pretvorbe.

Nije sporno da je na restoran u prizemlju na čest. zgr. 1769 K.o. D. kao nositelj prava korištenja (sada vlasnik) i posjednik bila uknjižena bivša Općina D. i da je stanje danas isto s tim da je umjesto Općine D. kao vlasnik i posjednik uknjižena zainteresirana osoba pod 2) kao sljednik. Prema takvom z.k. i posjedovnom stanju prednik tuženika HFP nije mogao niti smio dati suglasnost na pretvorbu glede restorana „G.“. Kada z.k. nije dokaz prava korištenja takav dokaz u predmetnom slučaju mogu biti samo odluka skupštine Općine D. o davanju restorana na korištenje (u osnovna sredstva) zainteresiranoj osobi pod 1) odnosno njegovom pravnom predniku ili pravni posao kojim su isti stekli pravo korištenja restorana. Takav dokaz nije priložen ni u prvobitnom niti u obnovljenom upravnom postupku. Zainteresirana osoba pod 2) u svojoj arhivi ima sve odluke skupštine bivše Općine D. pa bi je, ukoliko takva odluka postoji, prezentirao tijekom postupka pa se samo može zaključiti da odluka o davanju prava korištenja restorana „G.“ ili neki pravni posao ili akt o takvom davanju na korištenje ne postoji niti su ikada postojali.

Protivno pobijanom rješenju akti na kojima se zasniva obrazloženje rješenja nisu niti mogli biti dokazom prava korištenja zainteresirane osobe pod 1) na restoranu „G.“. Tuženik valjanim dokazom smatra potvrdu zainteresirane osobe pod 1) od 15. travnja 2009. i izvješće SDK-a bez obzira što ni u obnovljenom postupku nisu priložene bilance i druga knjigovodstvena dokumentacija o tome. Izvješće SDK-a nije neposredan dokaz o tome, niti se može smatrati dokazom da je restoran G. kao osnovno sredstvo vođen u knjigovodstvu. Vođenje tuđih nekretnina u knjigovodstvenoj evidenciji kao vlastitog osnovnog sredstva ne može biti osnovom za prisvajanje takvih, tuđih nekretnina niti za procjenu takvih (tuđih) nekretnina u vrijednost društvenog kapitala prigodom pretvorbe.

Da su akti na koje se poziva tuženik pravovaljani dokaz o pravu korištenja zainteresirana osoba pod 1) bi davno zatražila i ishodila uknjižbu prava vlasništva tog restorana. Činjenica da nije nikada ni pokušala ilustrira pogrešnost pravnih stajališta i nezakonitost pobijanog rješenja. Kako tuženik i dalje inzistira na nezakonitom rješenju o davanju suglasnosti na pretvorbu, a kako pravna stvar ne bi i četvrti put došla na rješavanje upravnom sudu predlaže se presudom poništiti rješenje u osporavanom dijelu i da sud sam riješi upravnu stvar.

Po navedenoj tužbi u ovom sudu formiran je spis poslovni broj UsI-1819/13. Rješenjem od 5. studenog 2015. odlučeno je spojiti navedene ovosudne spise, na način da se spis poslovni broj UsI-1819/13 pripaja spisu poslovni broj UsI-1794/13 radi zajedničkog raspravljanja i odlučivanja, tako da se navedeni spisi nadalje vode pod gornjim poslovnim brojem.

U odgovoru na tužbu tuženik u bitnome navodi kako je u ponovnom postupku sukladno uputi Upravnog suda Republike Hrvatske u presudi Us-10052/03 od 18. lipnja 2008. potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje na način da je utvrđeno da je sporna nekretnina bila dio knjigovodstvene vrijednosti društvenog poduzeća zainteresirane osobe pod 1) na kojoj je imalo pravo korištenja. Te su činjenice utvrđene na temelju potvrde trgovačkog društva UTP R. d.d. D., Ugovora o razgraničenju imovinsko pravnih odnosa i drugih prava i obveza nastalih zajedničkim poslovanjem i radom u sklopu HTP D. n.so.o. D. iz veljače 1993., Sporazuma sklopljenog između OOUR U. n.sub.o. D. i OOUR H. D. s.sub.o. D. te Elaborata o pretvorbi društva.

Iz preambule Ugovora o razgraničenju vidljivo je da je sudionik tog Ugovora bio i pravni prednik društva zainteresirane osobe pod 1). Prema Elaboratu o pretvorbi proizlazi da je društvo upravo tu nekretninu procijenilo u pretvorbi, a iz članka 4. Sporazuma vidljivo je da nekretnine i sredstva iz članka 1. i 2. tog Sporazuma, uključujući predmetnu nekretninu, postaju sredstva D. (pravni prednik društva zainteresirane osobe pod 1) pa U. (kao prenositelj) ovlašćuje Financijski sektor u RZ „zajedničke službe“ (organizacijska jedinica prenositelja) da u knjigovodstvenoj evidenciji izvrši prijenos ovih sredstava iz sredstava U. u sredstva D., kao pravnog sljednika poduzeća UTP R..

Iz navedenog proizlazi da je društvo imalo temelj za upis predmetne nekretnine u svoju knjigovodstvenu evidenciju, da je društvo temeljem tada važećeg pozitivnog prava imalo i obvezu uključiti u svoju knjigovodstvenu aktivu baš tu nekretninu te da je društvo dokazalo da je baš tu nekretninu i procijenilo, uz ispunjenje uvjeta iz članka 2. stavka 3. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća (Narodne novine, br. 19/91 i dr.), dostavio i Izvješće SDK-a, koje je potvrdilo zakonitost bilance, uključujući i unos nekretnine koja je predmetom postupanja u knjigovodstvenu bilancu društva. Konačno, posebno naglašava kako je zaključak utvrđen sukladno uputi navedenoj u presudi Upravnog suda RH od 27. listopada 2011. dakle ne samo imajući u vidu izjavu (potvrdu) stranke koja cijenjena sukladno odredbi članka 12. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, br. 53/91).

U odnosu na tužbene navode kako tuženik neosnovano smatra kako pitanje vlasništva predmetne nekretnine, na kojoj je kao vlasnik u zemljišnim knjigama upisana zainteresirana osoba pod 2), nije bilo odlučno u postupku pretvorbe društva, tuženik ističe kako su točkom VII Uputa za primjenu članka 11. Zakona o pretvorbi taksativno nabrajaju pravni temelji za procjenu. Tvrdi kako je Ugovor o razgraničenju, čiji je sudionik bio i prednik zainteresirane osobe pod 1), a koji je imao za cilj međusobno uređenje imovinsko pravnih odnosa, valjan dokument temeljem kojeg je izvršena procjena nekretnine pa Fond, u postupku pretvorbe u primjeni pretvorbenih propisa (članak. 12. i 13. Zakona o pretvorbi i ostalih), nije bio ovlašten arbitrirati glede pravne valjanosti i dopustivosti temelja za procjenu nekretnina predloženih u procjenu društvenog kapitala.

U odnosu na navode tužitelja da je zainteresirana osoba pod 1) bila zakupac, ali ne i nositelj prava korištenja sporne nekretnine, ističe se da se postupak odnosi samo na čest. zgr. 1769 D., a ne i na čest. zgr. 1780 i 1783. Tijekom upravnog postupka tužitelj ni zainteresirana osoba pod 2) nisu dokazali da bi se Ugovor o zakupu iz 1967. na koje upućuje članka 1. točka 4. Sporazuma odnosio upravo na zgradu koja je predmetom postupanja. Upravo suprotno zainteresirana osoba pod 2) dostavlja dokumente iz kojih slijedi zaključak da se zakup odnosi na nekretninu koja nije predmetom postupanja tj. zgradu sagrađenu na kčbr. 1783 k.o. D. te izjavu od 2. rujna 2009. iz koje je vidljivo da Upravni odjel za opće poslove i gospodarenje nekretninama (organizacijska jedinica Grada) nema saznanja da li nad predmetnom česticom postoji zakupni ili podzakupni odnos budući je isti vlasništvo zainteresirane osobe pod 1). Suprotno tužbenim navodima da je teret dokazivanja u odnosu na gore navedenu činjenicu na tuženiku odnosno na zainteresiranim osobama, tuženik ponavlja da je pravilan zaključak AUDIO-a u pobijanom rješenju, da tužitelj u ovom predmetu nije dokazao da se citirani Ugovor o zakupu iz 1967. odnosi na spornu nekretninu sagrađenu na kčbr. 1769 k.o. D., koji zaključak je izveden prema pravilima o teretu dokazivanja Zakona o parničnom postupku, koji se supsidijarno primjenjuje u ovom upravnom postupku.

Zbog navedenog predlaže se tužbu kao neosnovanu odbiti.

U odgovoru na tužbu zainteresirana osoba pod 1) protivi se tužbenim navodima i pridružuje svim navodima zainteresirane osobe pod 2).

U odgovoru na tužbu zainteresirana osoba pod 2) tužbu cijeni neosnovanom i utemeljenu na paušalnim navodima te istu predlaže odbiti.

Tijekom ovog spora na raspravama održanim 6. svibnja 2016. i 14. listopada 2016., u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja pod 1), punomoćnika tužitelja pod 2), punomoćnika zainteresirane osobe pod 2) i bez nazočnosti uredno pozvanog tuženika i zainteresirane osobe pod 1), strankama je u skladu s odredbom članka 6. ZUS-a dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

Punomoćnik tužitelja pod 2) zaključuje kako tužitelji ne mogu dokazati negativnu činjenicu te da bi tuženik kao i zainteresirane osobe trebali dokazati činjenicu da je bivša Općina D. raspolagala poslovnim prostorom na način da je donijela odluku o prijenosu prava korištenja na zainteresiranu osobu pod 1) ili njegovog pravnog prednika. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je prema popisu posjeda od 30. travnja 1992. površina čestice zgrade 1769 k.o. Dubrovnik 253 m[2] , dok u elaboratu o pretvorbi iskazuje površinu od 243 m . Punomoćnik zainteresirane osobe pod 2) ukazuje na podnesak od 13. ožujka 2013. u kojem je detaljno obrazložen pravni slijed i promjene koje su se događale na čestici 1769 K.O. D., a sama činjenica što pravo korištenja nikada nije provedeno u zemljišnim knjigama nije od utjecaja za rješavanje upravne stvari.

Punomoćnik tužitelja pod 2) uzvraća kako pravo korištenja nije provedeno upravo zbog činjenice nepostojanja akta o prijenosu prava korištenja. Ukazuje kako se u podnesku zainteresirane osobe pod 2) od 11. ožujka 2013. pretpostavlja da je takav ugovor o prijenosu prava korištenja sklopljen 1984. ili početkom 1985. pa zaključuje da bi istom ukoliko i postoji zainteresirane osobe pod 2) trebala i raspolagati. Iz predmetnog sporazuma nije razvidno postojanje akta Općine D. o prijenosu prava korištenja na OOUR ugostiteljstvo, a potom D. i UTD R., već proizlazi kako je predmet bio zakupljen.

Punomoćnik zainteresirane osobe pod 2) navodi kako nije životno da u ranijem sustavu OOUR raspolaže pravom korištenja a da na to nema pravo. Ponavlja kako je predmetom zakupa bila susjedna zgrada koja je nekada činila dio restorana G.. Sud je izveo dokaze uvidom u svu dokumentaciju koja se nalazi u spisu kojeg je dostavilo upravno tijelo u kojem je doneseno osporeno rješenje te u spisu upravnog spora. Daljnjih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja te ocjene izvedenih dokaza, sud je utvrdio kako tužbeni zahtjev nije osnovan iz razloga navedenih u ovoj presudi. Među strankama je sporno je li tuženik u postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja nakon potpuno i točno utvrđenog činjeničnog stanja pravilnom primjenom zakona dao suglasnost na namjeravanu pretvorbu zainteresiranoj osobi pod 1) u dijelu koji se odnosi na procjenu u društveni kapital nekretnine označene kao poslovni prostor – restoran „G.“ površine 190 m[2] , odnosno 237,50 m BGP koji se nalazi u višekatnom objektu, označenom kao čest.zgr. 1769 d.o.o. D..

Iz stanja spisa proizlazi kako je tijekom postupka sporno pitanje treba li se sporna nekretnina isključiti iz procjene društvenog kapitala, s obzirom na opetovane tvrdnje tužitelja da je zainteresirana osoba pod 2) nekretninu koristila kao zakupac, dok je pravo korištenja imala Općina D. kao prednik zainteresirane osobe pod 2).

Iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi kako je postupajući po uputama suda u ponovljenom postupku tuženik utvrdio:

- kako je pravni prednik društva prema preambuli Ugovora o razgraničenju, temeljem kojeg je izvršena pretvorba, uz Elaborat o pretvorbi, dostavio i izvješće SDK-a koje je potvrdilo zakonitost bilance, uključivo i knjigovodstveni tretman predmetne nekretnine. Prema članku 4. Sporazuma da je vidljivo da nekretnine iz članka 1. 2. postaju sredstva D. (prednika društva) pa U. kao prenositelj ovlašćuje Financijski sektor u RZ „Zajedničke službe“ (organizacijska jedinica prenositelja) da u knjigovodstvenoj evidenciji izvrši prijenos sredstava iz sredstava U. u sredstva D.;

- kako su Ugovorom o razgraničenju čiji je sudionik bio pravni prednik društva uređeni imovinsko - pravni odnosi društva;

- da se postupak odnosi samo na čest. zgr. 1769 k.o. D., a ne i na čest. 1780 i 1783 na kojima se prema Elaboratu o pretvorbi i Ugovoru o razgraničenju u naravi nalazi restoran „G.“;

- da je člankom 1. točke 4. Sporazuma regulirano „pravo korištenja dijela čest. zgr. 1769. zakupljene od zajedničke SIZ za stambenu oblast i komunalne djelatnosti na području Općine D. a prema uvjetima iz Ugovora o zakupu iz 1967. te pravo korištenja i raspolaganja dijela čest. zgr. 1769 k.o. D., z.ul. 146, koje zajedno predstavljaju poslovne prostorije restorana „G.“ površine 243 m[2] koju čini sala, buffet, kuhinja, priručno skladište, kancelarija i sanitarni čvor“.

Prema pravnom mišljenu ovog suda, pravilno je tuženik obrazložio kako iz sadržaja citirane točke proizlazi da je njome obuhvaćen jedan dio čest. zgr. 1769. koji je predmet Ugovora o zakupu iz 1967., te drugi dio čestice koji se odnosi na poslovne prostorije restorana „G.“, jer iz te točke nesumnjivo proizlazi kako je do tada ta čestica bila u drukčijem i različitom pravnom režimu. Prema istom Sporazumu primopredaja osnovnih sredstava, opreme i inventara izvršit će se danom 31. prosinca 1985. (točka 3.), a nekretnine i druga sredstva postaju sredstva D. pa U. kao prenositelj ovlašćuje sektor u RZ „zajedničke službe“ da u knjigovodstvenoj bilanci izvrši prijenos sredstava u sredstva D.. Zainteresirana osoba pod 2) u spis je priložila Ugovor o zakupu poslovnih prostorija br. III-875/352-667 sklopljen 3. veljače 1997. koji se odnosi na prostor površine 26,52 m[2] na adresi …, koji u naravi predstavlja skladište – magazin koji je, prema mišljenju suda, pravilno tuženik cijenio kao dokaz svom zaključku da je zakupom bio obuhvaćen samo dio čest. zgr. 1769. Prema dopisu od 13. ožujka 2013. zainteresirana osoba pod 2) navodi kako se prema dokumentaciji koju je uspjela pribaviti restoran „G.“ nalazio kao zasebna poslovna jedinica u sklopu OOUR-a U. unutar HTP D. (Statut OOUR U. od 24. rujna 1984.), koji je pravo korištenja prenio na OOUR H. D.; nakon što je krajem 1980-tih došlo do promjena unutar OOUR-a u sastavu HTP D., OOUR D. pripojen OOUR-u L. koji je prerastao u OOR S. G. iz čega nastaje UTP R.. Prema Obavijesti o razvrstavanju poduzeća po djelatnostima Republičkog zavoda za statistiku Klasa: 951-03/90-01/06 URBROJ: 555-04-07-90-06 od 22. veljače 1990. u poslovne jedinice u sastavu zainteresirane osobe pod 2) uvršten je kao poslovni prostor predmetni restoran.

Kod ovakvog stanja stvari, stajalište je suda kako je tuženik pravilnom primjenom odredbe točke VII. Uputa za primjenu članka 11. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća (Narodne novine, br. 19/91, 83/92, 84/92, 94/93, 2/94, 9/95, 21/96, 118/99) utvrdilo odlučne činjenice od kojih ovisi rješavanje ove upravne stvari i za to u osporenom rješenju dao razložno i opširno obrazloženje koje prihvaća i ovaj sud. Nasuprot tome, tužitelji nisu dostavili ni jedan dokaz koji bi doveo u sumnju zaključak tuženika kako je predmetna čestica obuhvaćena zakupnim odnosom, odnosno da postoje zapreke za davanjem suglasnosti. S obzirom na navedeno, kako je po ocjeni ovog suda osporeno rješenje zasnovano na zakonu iz razloga prethodno navedenih u obrazloženju ove presude, pri čemu nije utvrđen koji od razloga ništavosti pojedinačne odluke na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju odredbe članka 57. stavak 1. ZUS-a presuđeno kao u izreci.

U Splitu 24. listopada 2016.

S U T K I N J A

Miranda Gulišija Jurišić, v. r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Zrinka Abaza