Rev-1552/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1552/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Mikšića, člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić, Dragana Katića i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. d.o.o. iz O., zastupanog po punomoćniku D. M., odvjetniku u Z., protiv tuženika R. b. d.d., Z., zastupanog po punomoćniku Ž. P., odvjetniku iz Odvjetničkom društvu P. i Š. d.o.o. u V., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1498/12-2 od 15. svibnja 2012. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-6138/08-13 od 28. studenog 2011., u sjednici održanoj 26. rujna 2017.,

r i j e š i o j e:

Odbacuje se revizija kao nedopuštena.

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

U uvodu navedenom drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužiteljica te je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je suđeno:

"I/ Odbija se tužitelj sa tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Tužena R. b. d.d., Z., Z. dužna je tužitelju E. d.o.o. iz O., platiti iznos od 66.000,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama od 17.01.2008.g. do isplate te mu naknaditi parnični trošak, a sve to u roku od 15 dana."

II/ Nalaže se tužitelju E. d.o.o. O. platiti tuženiku R. b. d.d., Z. na ime parničnog troška iznos od 5.732,50 kn, a sve to u roku od 15 dana."

Protiv te drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – dalje: ZPP), predlažući da se pobijanu presudu preinači usvajanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti, a podredno da nižestupanjske presude budu ukinute i da se predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik je podnio odgovor na reviziju u kojem se predlaže reviziju odbiti kao neosnovanu uz naknadu troška tuženiku za sastav tog podneska u iznosu od 1.755,00 kn. Revizija je nedopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. ovoga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelskoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima ili odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskoga suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

Prema odredbi st. 3. toga članka u reviziji iz stavka 2. ovoga članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojega ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Smatrajući ih važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tužitelj je u predmetnoj reviziji naznačio sljedeća pravna pitanja:

"Da li se na trgovačkopravni odnos između osobe koja je na mjenici označena kao domicilijat i osobe koja je na mjenici označena kao trasat primjenjuju odredbe ugovora koji uređuje taj trgovačkopravni odnos odnosno odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08) (dalje u tekstu: ZOO) ili se pak primjenjuju odredbe Zakona o mjenici ("Narodne novine", broj 74/94, 92/10);

je li prilikom postupanja po mjenici, osoba koja je na mjenici označena kao domicilijat dužna ponašati se sukladno ugovori koji uređuje odnos između nje i osobe koja je na mjenici označena kao trasat te sukladno odredbama ZOO-a ili pak treba postupati isključivo po Zakonu o mjenici;

te ukoliko domicilijat ne postupi sukladno odredbama navedenog ugovora i ZOO-a, odgovara li osobi koja je označena kao trasat za štetu koja je nastala zbog takvog ponašanja?"

Obrazlažući važnost navedenih pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tužitelj navodi da o tim pitanjima revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a da je riječ o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova jer da je "tako za razliku pod pobijane presude suprotan stav zauzet u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-1929/03-3 od 31. 8. 2004.g.".

Ovaj spor proizlazi iz poslovnog odnosa stranaka zasnovanog ugovorom o otvaranju transakcijskog računa temeljem kojeg je kod tuženika otvoren račun tužitelja broj … sa kojeg je na temelju mjenice izdane 16. siječnja 2008. koju je u ime tužitelja potpisao I. R. koji od strane tužitelja nije bio određen kao ovlaštena osoba za raspolaganje sredstvima tužitelja na predmetnom računu imatelju mjenice tuženik izvršio isplatu iznosa od 66.000,00 kn. Tužitelj zahtijeva da mu tuženik isplati navedeni iznos po osnovi ugovorne odgovornosti za štetu temeljeći odštetnu odgovornost tuženika na tvrdnji da I. R. koji je u ime tužitelja potpisao mjenicu na temelju koje je izvršena sporna transakcija nije bio određen od strane tužitelja za raspolaganje sredstvima na predmetnom računu, da kao takav isti nije bio ovlašten potpisati mjenicu i da stoga mjenica nije imala sve elemente naloga za plaćanje, a da je tuženik kao nalogoprimac tužitelja to bio dužan utvrditi.

Tužbeni zahtjev sudovi su ocijenili neosnovanim uz obrazloženje da je predmetna mjenica na kojoj se nalazi pečat tužitelja kao izdavatelja i potpis tužiteljevog djelatnika te da sadrži sve bitne sastojke propisane Zakonom o mjenici valjana i da je stoga tuženik bio ovlašten isplatiti mjenični iznos sa tužiteljevog računa bez posebnog odobrenja tužitelja.

U parnici u kojoj je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske na koju se poziva tužitelj odlučeno je o tužbenom zahtjevu tužitelja U. d.o.o. istaknutim protiv tuženika Zavoda za platni promet kojim je tužitelj ostvarivao naknadu štete zbog povrede ugovorne obveze iz ugovora o obavljanju platnog prometa u kojem je tužitelj bio korisnik, a tuženik davatelj usluge.

O navedenoj parnici tužbeni zahtjev tužitelj je temeljio na činjeničnoj osnovi da je tuženik unatoč tome što mu je tužitelj dojavio promjenu osobe ovlaštene za potpisivanje dokumentacija platnog prometa odnosno podizanje i isplatu gotovine isplatio čekove s tužiteljevog računa neovlaštenoj osobi tužitelja.

Dakle, drugostupanjska presuda na koju se poziva tužitelj donesena je u činjeničnoj i pravnoj situaciji različitoj od one u kojoj je donesena pobijana presuda pa je neosnovana revizijska tvrdnja da o pravnim pitanjima zbog kojih je revizija podnesena postoji različita praksa drugostupanjskih sudova.

U reviziji se niti ne navodi pravno shvaćanje na kojem se temelji presuda navedenog suda i u čemu se očituje različitost takvog shvaćanja i shvaćanja na kojem se temelji pobijana presuda, već se samo paušalno navodi da je "suprotan stav zauzet u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske".

Slijedom navedenog proizlazi da pravna pitanja zbog kojih je revizija podnesena nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a pa je stoga revizija nedopuštena, sukladno odredbi čl. 392b. st. 3. ZPP-a.

Stoga je na temelju potonje odredbe reviziju valjalo odbaciti.

Odlučujući o zahtjevu tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju, ovaj sud je ocijenio da taj trošak nije bio potreban radi vođenja parnice, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, pa je zahtjev odbijen kao neosnovan.

Zagreb, 26. rujna 2017.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Žabčić, v.r.