Gž-2689/2012-1 · Županijski sud u Bjelovaru

Gž-2689/2012-2

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Ranka Orozovića kao predsjednika vijeća, Vladimira Ferenčevića kao suca izvjestitelja i Ljerke Cabunac–Babić kao člana vijeća, u parničnom postupku tužiteljice G. G. iz Z., koju zastupa punomoćnik J. B., odvjetnik u B., protiv tuženika Grada B., kojeg zastupa gradonačelnik A. K., dipl. politolog, kojeg zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Z. K. i D. D. iz B., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru br. P-1464/09-40 od 9. ožujka 2012. godine, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 5. prosinca 2013. godine

p r e s u d i o j e

Žalba se odbija te se potvrđuje pobijana presuda Općinskog suda u Bjelovaru br. P- 1464/09-40 od 9. ožujka 2012. godine.

Obrazloženje

Pobijanom presudom je odbijen tužbeni zahtjev kojim tužiteljica od tuženika potražuje iznos od 250.000,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. siječnja 2008. godine do isplate. Ujedno je tužiteljici naloženo da tuženiku isplati parnični trošak u iznosu od 20.685,00 kn.

Protiv ove presude žalbe podnosi tužiteljica po punomoćniku i osobno, pobijajući je zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

U odgovoru na žalbu tuženik osporava osnovanost žalbenih navoda.

Žalba nije osnovana.

Utuženi iznos tužiteljica potražuje na ime naknade štete koju je pretrpjela zbog oštećenja na stanu, uz tvrdnju da je šteta posljedica radova na izgradnji susjedne zgrade, s tim da tuženika utužuje kao suinvestitora izgradnje susjedne zgrade.

Prvostupanjski sud tužbeni zahtjev odbija uvaživši prigovor zastare potraživanja. Naime, prvostupanjski sud je utvrdio da je za opseg štete nastale napuknućima na zidovima i stropovima stana, odnosno za elemente njezine visine, tužiteljica mogla imati saznanja još tijekom 2003. godine, kada su se nesporno pojavila ova napuknuća na građevini. Ovo na temelju prethodno utvrđene sporne činjenice da se navedena oštećenja na zgradi nisu mijenjala od njihovog pojavljivanja 2003. godine.

Imajući u vidu da je teret dokazivanja na okolnost konačnog nastanka štete, odnosno mogućnosti saznanja za elemente njezine visine, bio na tuženiku, koji je iznio prigovor zastare potraživanja, osnovane su žalbene tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju na navedenu okolnost.

Naime, iz obrazloženja prvostupanjskog suda proizlazi da je prije svega na temelju iskaza svjedoka M. P. utvrđeno da se ova oštećenja nisu mijenjala nakon 2003. godine.

Ocjena je ovog drugostupanjskog suda kako nije bilo razloga navedenu spornu činjenicu utvrđivati na temelju iskaza svjedoka, koji iskaz se bazira na njegovom sjećanju o tome kakvo je bilo stanje objekta 2003. godine. Ovo stoga što je stanje objekta u navedeno vrijeme utvrđivano očevidima koji su vršeni u dva navrata. Prvi puta u postupku osiguranja dokaza u predmetu prvostupanjskog suda br. R1-31/03, po vještaku I. N., a drugi puta po narudžbi tuženika, 30. rujna 2009. godine, po vještaku I. H..

Uspoređivanjem stanja konstatiranog navedenim zapisnicima s kasnijim stanjem, moglo se je utvrditi da li je došlo do bitnijih promjena u stanju objekta. Ovo se je po potrebi moglo, na temelju navedenih isprava, učiniti i vještačenjem koje je tuženik na ročištu od 16. studenog 2011. godine predložio i na okolnost vremena nastanka oštećenja.

Međutim, imajući u vidu činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku na ostale relevantne okolnosti, ovaj drugostupanjski sud cijeni da tužbeni zahtjev nije osnovan, neovisno od osnovanosti prigovora zastare potraživanja. Ovo zbog osnovnosti tuženikove tvrdnje da on nije odgovoran za predmetnu štetu.

Kao što je već rečeno, tužiteljica svoju tvrdnju o suodgovornosti tuženika temeljem odredbe čl. 207. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96,112/99, 88/01 – dalje: ZOO), kojom je propisana solidarna i objektivna odgovornost naručitelja i izvođača radova na nekretnini za štete počinjene trećim osobama, zasniva na tvrdnji da je tuženik bio suinvestitor izgradnje susjedne zgrade.

U odnosu na navedenu tvrdnju prvostupanjski sud je utvrdio slijedeće odlučne činjenice:

- da je financiranje izgradnje navedene susjedne zgrade vršeno temeljem Zakona o društveno poticajnoj stanogradnji (Narodne novine br. 11/01 i 82/04, dalje: ZODPS),

- da je ugovorom o prijenosu prava vlasništva od 26. rujna 2002. godine tuženik prenio na Agenciju za pravni promet i posredovanje nekretninama (dalje: APN) pravo vlasništva na susjednom zemljištu, na kojem je imala biti izgrađena stambeno-poslovna zgrada,

- da je sukladno sporazumu između APN-a i tuženika, tuženik prethodno pripremio nekretnine za građenje, uklonivši postojeće građevine o svom trošku,

- da je prilikom uklanjanja postojećih građevina tuženik to izveo iznad kote terena, što znači da podrumski dijelovi starih građevina nisu bili predmet uklanjanja, kako bi se do vremena izgradnje nove zgrade onemogućio prodor oborinskih voda u građevnu jamu,

- da je prethodno tuženik ishodio dozvolu za rušenje starih zgrada, nakon čega je lokacijsku dozvolu za izgradnju nove zgrade ishodilo ministarstvo, a građevinsku dozvolu APN,

- da su nakon toga APN i tuženik, i to dana 4. prosinca 2002. godine, sklopili ugovor o međusobnim pravima, kojim je ugovoreno da je nositelj investitorskih poslova APN, da se tuženiku priznaju troškovi na ime prijenosa prava vlasništva na nekretninama, komunalnog doprinosa, opremanja komunalnom i drugom infrastrukturom te troškovi izrade projektne dokumentacije, s tim da se tuženik obvezuje snositi troškove izgradnje poslovnih prostora u iznosu kunske protuvrijednosti od 581,85 eura po m[2] , što ukupno iznosi 203.362,39 eura, a APN se obvezuje po ishođenju uporabne dozvole omogućiti tuženiku uknjižbu prava etažnog vlasništva na poslovnom prostoru.

Iz sadržaja ugovora o međusobnim pravima i obvezama proizlazi dakle da će APN kao vlasnik nekretnine i investitor izgradnje, postati etažni vlasnik na stambenom prostoru ukupne površine 1.802,04 m[2] , a tuženik na poslovnom prostoru ukupne površine 349,51 m . Dakako da ovo pretpostavlja suvlasništvo ugovornih strana na cjelokupnoj nekretnini u odgovarajućim dijelovima.

U konkretnom slučaju doista se radi o ugovoru kojim su se ugovorne strane sporazumjele o svojevrsnom suinvestiranju u izgradnji poslovno-stambene zgrade, s tim da je to učinjeno u skladu sa odredbama ZODPS-a.

Navedenim Zakonom uređena je sustavno organizirana stanogradnja poticana javnim sredstvima, s tim da Republika Hrvatska za poticanje stanogradnje osigurava sredstva u visini 25% vrijednosti etalonske cijene građenja, a iznimno i do 35% ove vrijednosti (čl. 4. i 5.), dok jedinice lokalne samouprave u pravilu osiguravaju građevinsko zemljište te uređenje komunalne infrastrukture i priključke na istu (čl. 6. st. 2.), a mogu osigurati i financijska sredstva za pokriće dijela troškova građenja (čl. 6. st. 3.), s tim da građevinsko zemljište i financijska sredstva mogu osigurati i trgovačka društva, stambene zadruge, ustanove i druge osobe, radi rješavanja svojih stambenih potreba, odnosno potreba svojih zaposlenika i članova (čl. 12).

Navedenim je Zakonom dakle predviđena mogućnost sudjelovanja raznih subjekata u sufinanciranju izgradnje stambene zgrade. Međutim, nisu sve osobe koje na navedeni način sudjeluju u sufinanciranju društveno poticajne izgradnje ujedno i nositelji investitorskih poslova takve izgradnje. Ovo je i propisano odredbom čl. 9. st. 1. ZODPS-a, koja glasi: „Nositelj investitorskih poslova u vezi s izgradnjom i prodajom stanova je Agencija za pravni promet i posredovanje nekretninama, koja u obavljanju tih poslova posluje prema pravilima poslovanja neprofitnih organizacija, i to u svoje ime, a za račun Republike Hrvatske.“

Ne samo da tuženik nije bio nositelj investicijskih poslova na izgradnji susjedne poslovno-stambene zgrade, već tužiteljica niti ne tvrdi da je tuženik bio naručitelj ovih građevinskih radova, tj. ugovorna strana iz ugovora o građenju sklopljenog sa trgovačkim društvom F. i. d.o.o. Zagreb, kao izvođačem radova.

Budući da je odredbom čl. 207. ZOO-a za štete prouzročene trećim osobama radovima na nekretnini propisana solidarna i objektivna odgovornost naručitelja i izvođača, to tuženik za predmetnu štetu niti ne odgovara temeljem navedene odredbe.

Tuženik bi imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, mogao odgovarati temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZOO-a, ukoliko je prilikom rušenja starih zgrada, koje rušenje je prethodilo građenju, skrivio predmetnu štetu. Međutim, iz provedenih dokaza, pa niti iz činjeničnih navoda stranaka, ne proizlazi da bi ovi zahvati na nekretnini bili uzrokom predmetne štete.

Slijedom navedenog valjalo je žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.

U Bjelovaru, 5. prosinca 2013. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Ranko Orozović

Općinskom sudu u Bjelovaru

vraća se spis sa 4 primjerka

drugostupanjske odluke.