Rev-2408/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2408/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Đorđa Bjegovića, Radomire Felicijan-Maoduš, Ilije Čuljata i Miroslave Vekić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M.L. iz S., . . . ., koga zastupa punomoćnik B.B., odvjetnik iz S., protiv tuženice L.b. . d.d., Centralna banka Z., Poslovna jedinica S., radi isplate, rješavajući reviziju tuženice protiv presude Okružnog suda u Splitu od 18. rujna 1992.g. br. Gž 2110/92, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 12. svibnja 1992.g. br. II P 2300/91, u sjednici održanoj dana 11. kolovoza 1994.g.,

presudio je i riješio je:

Odbija se revizija kao neosnovana u dijelu kojim je tuženica obvezana isplatiti tužitelju 10.568,18 US Z, 6.523,33 DEM, 217,35 GBP i 105,92 CHF sa zateznim kamatama u valuti glavnog duga po stopi koje banka u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju s tijekom od 2.I.1992.g. do isplate.

Revizija se prihvaća kao djelomično osnovana pa se nižestupanjske presude:

a) djelomično preinačuju u odluci o zateznim kamatama tako da se nalaže tuženici da isplati tužitelju zatezne kamate na protuvrijednost od 1.000 DEM od dosuđenih svih vrsta strane valute po stopi koje banke u mjestu ispunjenja plaćaju na štedne uloge po viđenju u valuti glavnog duga od 29.XII.1991.g. do 1.I.1992.g.

b) ukida u preostalom dijelu odluke o zateznim kamatama a s tim u vezi ukida se i odluka o parničnom trošku i predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici da isplati tužitelju u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja iznos od 10.568,18 US Z, 6.523,33 DEM, 217,35 GBP i 105,92 CHF sa zakonskim zateznim kamatama u valuti glavnog duga po stopi koje banka u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju, a koja kamata teče od 29.XI.1991.g. do isplate. S preostalim dijelom zahtijevane zatezne kamate tužbeni je zahtjev odbijen. Tuženoj je naloženo da na ime parničnog troška isplati tužitelju 83.600 HRD (sada 83 kune i 60 lipa). Rješenjem je odbijen prijedlog za izdavanje privremene mjere kao neosnovan. Sud drugog stupnja odlučujući o žalbi tuženice žalbu je kao neosnovanu odbio i presudu suda prvog stupnja potvrdio.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja izjavila je reviziju tuženica zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Opravdavajući navedene razloge i uskraćujući tužitelju pravo na isplatu deviza s njegovog deviznog štednog uloga tuženica upućuje na odredbu čl. 73., 71. st. 1. do 5. Zakona o deviznom poslovanju, Odluku o načinu na koji ovlaštene banke izvršavaju naloge za plaćanje domaćih fizičkih osoba devizama sa njihovih deviznih štednih uloga kao i Uredbu o pretvaranju deviznih depozita građana kod banaka u javni dug Republike Hrvatske. Predloženo je da se revizija prihvati.

Na reviziju nije odgovoreno, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o reviziji nije izjasnio. Revizija je djelomično osnovana.

Sudovi su utvrdili da tužitelj ima kod tuženice novčani depozit po viđenju kao devizni štedni ulog, a u ovoj parnici traži da mu tuženica u ispunjenju ugovorne obveze isplati tužbenim zahtjevom traženi devizni depozit. Sudovi su tužbenom zahtjevu udovoljili pozivajući se na odredbe čl. 1046. i 1038. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91).

Revident neosnovano tvrdi da su sudovi tužbenom zahtjevu udovoljili protivno odredbama čl. 73. i čl. 71. st. 1. do 5. Zakona o deviznom poslovanju ("Narodne novine", broj 53/91) te protivno Odluci o načinu vođenja deviznog računa i deviznog štednog uloga domaće i strane fizičke osobe ("Narodne novine", broj 53/91). Naime, niti Zakon o deviznom poslovanju, a posebno njegova odredba čl. 73. i čl. 71. kao niti navedena Odluka nisu davale bankama pravo da svojim komitentima uskrate korištenje deviza što ih drže na deviznom računu ili kao devizni štedni ulog. Što se pak tiče Odluke o načinu na koji ovlaštene banke izvršavaju naloge za plaćanje domaćih fizičkih osoba devizama sa njihovih deviznih računa i deviznih štednih uloga, ona je doduše ograničavala mogućnost korištenja devizama na deviznim štednim ulozima građana, ali u vrijeme donošenja presude suda prvog stupnja tj. na dan 12. svibnja 1992.g. ona više nije vrijedila. Ta je Odluka bila donijeta temeljem ovlasti iz čl. 12. Zakona o privremenim mjerama o zajedničkoj deviznoj politici i Projekciji platne bilance Jugoslavije za 1991. godinu ("Narodne novine", broj 53/91, stupila je na snagu 27.IV.1991.g.) i primjenjivala se samo tijekom 1991. godine. Stoga ta Odluka nema utjecaja na zakonitost pobijanih presuda što se tiče odluke o glavnoj stvari.

Tuženik također nije u pravu kada se u reviziji poziva na Uredbu o pretvaranju deviznih depozita građana u javni dug Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 71/91, 3/92, 12/92). Ta se, naime, Uredba (čl. 1.) odnosi na devizne depozite građana sa sjedištem na teritoriju Republike Hrvatske, a tuženik ne spada u takve banke.

Sudovi nižeg stupnja nisu, međutim, pravilno primijenili materijalno pravo kad su tužitelju na dosuđenu glavnicu priznali kamate već od 29.XI.1991.g. tj. od dana podnošenja tužbe do isplate. U vrijeme pokretanja ove parnice pa sve do 31.XII.1991.g. bila je na snazi već naprijed navedena Odluka o načinu na koji ovlaštene banke izvršavaju naloge za plaćanje domaćih fizičkih osoba devizama sa njihovih deviznih štednih uloga koja je u toč. 3. propisivala: "Ovlaštene banke koje vode devizne štedne uloge građana na kojima su devize odobrene prije stupanja na snagu ove odluke osiguravaju građanima - vlasnicima tih deviznih štednih uloga podizanje deviza sa njihovih deviznih štednih uloga ili izvršavaju njihove naloge za plaćanje uvoza ako su građani prethodno ovlaštenoj banci uredno najavili korištenje deviza u ovim iznosima i rokovima:

1) do 500 DEM ili drugih konvertibilnih deviza u toj protuvrijednosti u roku od 15 dana za prvo podizanje odnosno plaćanje sa deviznih računa i deviznih štednih uloga, a u roku od 30 dana za svako iduće podizanje ili plaćanje;

2) do 1.000 DEM ili drugih konvertibilnih deviza u toj protuvrijednosti u roku od 30 dana za prvo podizanje odnosno plaćanje sa deviznih računa i deviznih štednih uloga, a u roku od 45 dana za svako iduće podizanje ili plaćanje;

3) do 3.000 DEM ili drugih konvertibilnih deviza u toj protuvrijednosti u roku od 90 dana; 4) do 8.000 DEM ili drugih konvertibilnih deviza u toj protuvrijednosti u roku od 180 dana.

Ovlaštene banke mogu primati samo jednu najavu plaćanja odnosno podizanja deviza s deviznih štednih uloga građana u iznosima i rokovima iz ove točke. Rok najave teče od posljednjeg dana plaćanja odnosno podizanja deviza sa deviznog štednog uloga.

Ovlaštene banke izvršavaju naloge za podizanje deviza odnosno za plaćanje domaćih fizičkih osoba devizama sa njihovih deviznih računa i deviznih štednih uloga u vezi s prije prikupljenim najavama u skladu s rokovima i iznosima predviđenima ovom odlukom od dana njenog stupanja na snagu."

Tada dakle, domaća fizička osoba nije mogla neograničeno podizati devize sa svog deviznog štednog uloga. Ako se uzme u obzir da u ovoj pravnoj stvari tužba predstavlja nalog za podizanje deviza, tada je u smislu citirane Odluke do kraja 1991.g. i to na dan 28.XII.1991.g. za isplatu dospjela od svih zatraženih vrsta deviza tek protuvrijednost od 1.000 DEM pa na tu protuvrijednost zatezne kamate teku od 29.XII.1991.g. do 1.I.1992.g., a na cijeli dosuđeni iznos od 2.I.1992.g. jer od tada, kako je naprijed rečeno, više nije bilo za tuženicu relevantnih ograničenja glede isplate s deviznih štednih uloga.

Stoga je u dijelu odluke o glavnoj stvari te zateznim kamatama koje teku od 2.I.1992.g. do isplate na cijelu dosuđenu glavnicu temeljem odredbe čl. 393. Zakona o parničnom postupku - ZPP ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92) reviziju valjalo odbiti, a dijelom glede odluke o zateznim kamatama temeljem odredbe čl. 395. st. 1. ZPP preinačiti.

Iz navoda u tužbi proizlazi da je tužitelj putem suda zahtijevao isplatu s deviznog štednog uloga jer mu tuženica odbija isplatiti mirnim putem. Pitanjem je li tužitelj prije podnošenja tužbe (od kada su sukladno tužbenom zahtjevu sudovi priznali zatezne kamate) najavio tuženici podizanje deviza i u kojem iznosu sudovi se međutim zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu bavili. To je pitanje, međutim, važno bilo za odgovor je li, a kako je u kojem iznosu dospjela obveza tuženice i prije dana 28.XII.1991.g., s kojim je danom, ali tek cijeneći tužbu kao najavu - zahtjev za podizanje deviznog štednog uloga sukladno tada važećoj Odluci dospio za isplatu dio duga.

Stoga je u navedenom obimu glede odluke o zateznim kamatama valjalo ukinuti pobijane presude temeljem odredbe čl. 395. st. 2. ZPP, a s tim u vezi ukinuta je odluka o parničnom trošku i predmet u navedenom obimu vraćen sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

U Zagrebu, 11. kolovoza 1994.g.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković v.r.