Rev-1009/2016-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1009/16-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ujedno i predlagateljice osiguranja J. R. iz J., (OIB: …), koju zastupa punomoćnik Z. I., odvjetnik iz Z., protiv I. tuženika ujedno i I. protivnika osiguranja V. R. iz O., (OIB: …), kojeg zastupa punomoćnica I. Z., odvjetnica iz K., te II. tuženika ujedno i II. protivnika osiguranja R. R. iz Z., (OIB: …), kojeg zastupa punomoćnik I. K., odvjetnik iz Z., radi utvrđenja bračne stečevine i izdavanja privremene mjere, odlučujući o reviziji II. protivnika osiguranja (II. tuženika) protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž- 520/15-3 od 9. svibnja 2015., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-2910/14-16 od 28. studenoga 2014. o određivanju privremene mjere, u sjednici održanoj 26. travnja 2016.,

r i j e š i o j e :

Revizija II. protivnika osiguranja odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem određena je privremena mjera radi osiguranja novčane tražbine tužiteljice u odnosu na II. tuženika, i to zabranom otuđenja ili opterećenja nekretnine određene u izreci rješenja - te je odlučeno da se mjera smatra provedenom dostavom tog rješenja zemljišnoknjižnom odjelu suda i da ostaje na snazi do pravomoćnog okončanja ove parnice ili donošenja drugačije odluke.

Ujedno je odbijen prijedlog tužiteljice postavljen u odnosu na I. tuženika kao neosnovan.

Drugostupanjskim rješenjem odbijena je žalba II. protivnika osiguranja i potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim je određena privremena mjera uz konstataciju "da se radi o privremenoj mjeri radi osiguranja nenovčane tražbine" - dok je žalba I. protivnika osiguranja (I. tuženika) odbačena kao nedopuštena.

Protiv drugostupanjskog rješenja II. protivnik osiguranja je podnio reviziju pozivom na odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku, odnosno zbog pitanja (kako drži) važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni - "bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a, a u svezi sa čl. 21. OZ-a, koja je učinjena pred drugostupanjskim sudom." Prijedlog II. protivnika osiguranja je "ukinuti prvostupanjsku i drugostupanjsku odluku, te odbaciti prijedlog za donošenje privremene mjere."

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije dopuštena.

Odredbom čl. 12. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12 i 25/13 - dalje: OZ-a), koja se ovdje primjenjuje na temelju odredbe čl. 369. st. 1. OZ-a ("Narodne novine", broj 112/12), propisano je da je u ovršnom postupku i postupku osiguranja dopuštena samo revizija iz odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP-a), prema kojoj u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice: 1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

U reviziji iz toga st. 2. stranka treba (prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a) određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Načelno, takva izvanredna revizija dopuštena je dakle i u postupcima kakav je i ovaj - u postupku osiguranja, na temelju odredbe čl. 53. st. 4. ZID ZPP-a iz 2011., koja izvanrednu reviziju ograničuje samo na postupke u kojima je drugostupanjska odluka donesena nakon stupanja na snagu toga Zakona, a sve budući da je i podnesena protiv odluke donesene 9. svibnja 2015.

Revident je u ovome slučaju naznačio da reviziju podnosi temeljem odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a i postavio je pitanje:

"dopuštenosti intervencije drugostupanjskog suda u sadržaju postavljenog zahtjeva",

te istakao da je o tome pitanju "revizijski sud zauzeo shvaćanje, a pitanje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni", sve polazeći od toga da "intervencija drugostupanjskog suda predstavlja prekoračenje postavljenog zahtjeva, odnosno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP, a u svezi sa čl. 21. OZ-a, koja je učinjena pred drugostupanjskim sudom."

Međutim, time što je tako odredio razloge revizije te konstatirao da je podnosi prema odredbama čl. 382. st. 2. ZPP-a i zbog navedenog pitanja, revident nije i postupio prema navedenim odredbama.

Naime, iz sadržaja tih odredaba ZPP-a jasno proizlazi da se izvanredna revizija ne može s uspjehom podnijeti samo osnovom tvrdnje da postoji pravno pitanje te pravno shvaćanje drugog suda koje je u proturječju s shvaćanjem iz osporene odluke: to proturječje (kada se revizija temelji na tvrdnji o različitoj sudskoj praksi, kao ovdje - obzirom da je revident reviziju ograničio pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 2. ZPP-a te tvrdnju da je o navedenom pitanju revizijski sud zauzeo shvaćanje), doista mora i postojati, a sve budući da bi tek tada revizijski sud mogao ujednačavati primjenu prava i preispitati sudsku praksu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“).

Podnesenu reviziju (s prethodno navedenim u svezi) valja razmotriti imajući na umu:

- da navedene odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a predviđaju postojanje u reviziji određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se revizija podnosi i (kada se revident poziva na neujednačenu ili nesigurnu i proturječnu praksu revizijskog suda ili drugostupanjskih sudova glede toga pitanja) naznaku različite sudske prakse ili one koju bi trebalo promijeniti, odnosno postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem drugog suda ili sudskom praksom te novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda, a sve jer bi tek tada (dakle: ako je „došlo do odstupanja od ustaljene sudske prakse“ ili postoje razlozi da se ona promijeni) revizijski sud mogao ispuniti svrhu izvanredne revizije („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“) - tumačenjem zakona i ujednačavanjem sudske prakse, s time što predviđaju i da se u takvoj situaciji u reviziji izlože i shvaćanja iz već donesenih i konkretiziranih sudskih odluka koja bi trebalo ujednačavati jer su različita,

- da revizijski sud nije ovlašten sam nalaziti donesene sudske odluke koje bi odgovarale shvaćanju revidenta ili kreirati sadržaj izvanredne revizije u navedenom smislu te spomenutog pitanja i spomenute razloge ili razloge zbog kojih bi „trebalo ujednačavati primjenu prava“, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se to pitanje i ti razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova i očekivanoj praksi - budući da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po izvanrednoj reviziji izgubila svaka granica između nje i redovne revizije podnesene samo zbog pogrešne primjene procesnog ili materijalnog prava, dok bi se sam doveo u situaciju da određuje razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji revidenta - i da time pogoduje jednoj stranci.

Polazeći od toga ali i (ovdje odlučno) odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP-a, prema kojoj: "U povodu revizije iz članka 382. stavka 2. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.", u predmetnoj reviziji postavljeno pitanje bilo bi važno za odluku u konkretnom pravnom odnosu i (kumulativno potrebno za dopuštenost izvanredne revizije) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni samo da je (zbog razloga na kojem revident temelji shvaćanje o dopuštenosti podnesene revizije, a kojim je razlogom revizijski sud vezan u odlučivanju) osporeno rješenje temeljeno:

- na shvaćanju o postavljenom pitanju, konkretno: na shvaćanju da drugostupanjski sud nema ovlasti niti konstatirati da je mjera osiguranja predložena za osiguranje nenovčane tražbine (kako to proizlazi iz sadržaja prijedloga da se odredi) - kraj činjenice da je predlagatelj samo pogrešno naznačio da je predlaže (i pored njezinog stvarnog sadržaja) za osiguranje novčane tražbine,

- i to (kumulativno potrebno) shvaćanju o kojemu postoji različita praksa revizijskog suda.

Tek bi u takvoj situaciji revizijski sud mogao ujednačavati primjenu prava i preispitati sudsku praksu.

U ovome slučaju o takvoj situaciji nije riječ:

- u reviziji nisu (a što je nužno za dopuštenost izvanredne revizije podnesene s navedenim razlozima) izložena i shvaćanja iz već donesenih i konkretiziranih sudskih odluka (revizijskog suda) koja bi trebalo ujednačavati jer su različita, pa revident niti ne naznačuje o kojim se to odlukama i (određenoj) sudskoj praksi radi,

- dok pitanje postavljeno u reviziji polazi od shvaćanja revidenta (i podrazumijeva to shvaćanje: da je ovdje u postupku osiguranja osporenim rješenjem prekoračen prijedlog) na kojemu osporeno rješenje nije niti utemeljeno.

Sukladno izloženom, budući da zbog toga ne postoji proturječje (suprotnost shvaćanja) na koje se revident poziva i usaglašavanje kojeg predlaže - u ispunjavanju svrhe izvanredne revizije, valja prihvatiti:

- da pitanje koje je revident postavio u reviziji nije važno za odluku o konkretnom predmetu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: obzirom na to kako je formulirano (kojom je formulacijom revident ograničio svoju reviziju i revizijski sud u ovlastima ispitivanja osporenog rješenja: zbog mogućnosti njezinog razmatranja samo u granicama razloga iz odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP-a) i situaciju u ovome predmetu revizijski sud nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitati sudsku praksu i ispuniti svrhu tzv. izvanredne revizije („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“),

- da ta revizija nije sastavljena u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP-a i ne ispunjava pretpostavke za njezinu dopuštenost.

Stoga, kako po revidentu naznačeno pravno pitanje ne opravdava podnošenje izvanredne revizije pozivom na odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, reviziju revidenta valjalo je odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP-a).

Zagreb, 26. travnja 2016.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.