Gž-241/2009-2 · Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž-241/09-

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila, kao predsjednika vijeća, te Ksenije Dimec i Dubravke Butković Brljačić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice F. R. iz J., zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva V. & J. & Š. & S. & J. & J. iz R., protiv tuženika HRVATSKE ŠUME d.o.o. Z., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika 1. V. R. iz Č., i 2. I. Z. iz Č., oboje zastupani po punomoćniku N. K., odvjetniku iz R., radi naknade štete, rješavajući žalbe stranaka i umješača izjavljene protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-776/85 od 12. rujna 2008. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 18. studenoga 2009. godine,

p r e s u d i o j e

Odbijaju se žalbe stranaka i umješača na strani tuženika kao neosnovane, te se p o t v r đ u j e presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-776/85 od 12. rujna 2008. godine u točki I. izreke do iznosa od 1.726,33 kn uz zateznu kamatu na taj iznos, kao i u odnosu na trošak parničnog postupka do iznosa od 5.124,14 kn, te u točki II. izreke.

Prihvaćaju se žalbe tuženika i umješača, te se p r e i n a č a v a citirana presuda u točki I. izreke na način da se odbija tužbeni zahtjev tužiteljice za iznos od 47.426,67 kn uz zakonsku zateznu kamatu na taj iznos, te zahtjev za naknadom parničnog troška preko iznosa od 5.124,14 kn pa do iznosa od 22.203,81 kn, za iznos od 17.079,67 kn.

Obrazloženje

Citiranom presudom djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev, te je točkom I. izreke tuženik obvezan isplatiti tužiteljici iznos od 49.153,00 kn uz zakonsku zateznu kamatu, kao i naknaditi joj parnični trošak u iznosu od 22.203,81 kn, dok je točkom II. izreke odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 136.332,91 kn i preostali dio zahtjeva za naknadom parničnog troška.

Protiv točke I. izreke citirane presude iznad iznosa od 1.726,33 kn žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga prema članku 353. stavku 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 i 84/08; dalje-ZPP), predlažući da se pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev iznad iznosa od 1.726,33 kn.

Protiv točke I. izreke citirane presude iznad iznosa od 1.726,33 kn žalbu podnose i umješači na strani tuženika zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da se pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev iznad iznosa od 1.726,33 kn.

Protiv točke II. izreke citirane presude žalbu podnosi tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da se pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Žalba tužiteljice je neosnovana, dok su žalbe tuženika i umješača na strani tuženika osnovane.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženik naknadi štetu nastalu vađenjem pijeska-šljunka sa njezine nekretnine kč.br. 3549/25, k.o. P. (dalje: prijepor) krajem 1982. godine, time da je odgovornost tuženika za naknadu štete pravomoćno utvrđena međupresudom od 21. studenog 2007. godine. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da je u vrijeme nastanka štetnog događaja, kao i u vrijeme podnošenja tužbe, prednica tužiteljice M. F. bila izvanknjižna vlasnica prijepora, te da je tužiteljica, kao nasljednica pok.

M. F., upisana kao vlasnica prijepora temeljem pravomoćne presude iz predmeta koji se vodio pod poslovnim brojem P-2214/95 i P-4302/98. Nadalje prvostupanjski sud utvrđuje da je prednica umješača K. R. u trenutku nastanka štetnog događaja bila izvanknjižna vlasnica nekretnine kč.br. 3549/33 koja graniči s prijeporom, da je prednik tuženika dao umješačima s osnove iskopa pijeska i drugog materijala po 20 m3 drva, te da su prednica tužiteljice i prednica umješača u izvanparničnom postupku 1989. godine uredile među između prijepora i nekretnine kč.br. 3549/33.

Prihvaćajući nalaz i mišljenje sudskog vještaka mjernika Z. S. i vještaka građevinske struke dipl. ing. J. L., prvostupanjski sud utvrđuje da ukupna površina iskopa pijeska iznosi 1020 m2, da stanje na zemljištu ne odgovara stanju u katastarskom planu, da bi površina iskopa prijepora ako bi se uzela u obzir međa sa kč. 3549/33, kako je utvrđena u izvanparničnom postupku 1989. godine, iznosila 30 m2, te da bi tužiteljici pripadala naknada u iznosu od 1.726,33 kn, da bi površina iskopa prijepora ako bi se uzela u obzir međa sa kč. 3549/33 prema katastarskom planu iznosila 190 m2, te da bi tužiteljici u tom slučaju pripadala naknada u iznosu od 49.153,00 kn, dok bi u slučaju kada bi se uzela međa koju je pokazala tužiteljica površina iskopa prijepora iznosila 930 m2, te da bi tužiteljici u tom slučaju pripadala naknada u iznosu od 185.485,91 kn.

Prvostupanjski sud navodi da se ne može prihvatiti međa kako ju je pokazala tužiteljica s obzirom da se tužiteljica inače poziva na katastarski plan, dok ne priznaje među utvrđenu u katastarskom planu, a pokazanom međom da je pomakla granicu prijepora prema kč.br. 3549/33, time da je njezina prednica u dva navrata pred sudom pokretala postupke radi utvrđenja prava vlasništva na kč.br. 3549/33, te su oba postupka okončana povlačenjem tužbe. Prvostupanjski sud je mišljenja da bi kod utvrđivanja površine iskopa trebalo uzeti među kako je utvrđena u izvanparničnom postupku, ali kako smatra da to nije stav višeg suda, kod odmjeravanja visine uzima u obzir među kako proizlazi iz katastarskog plana, te primjenom odredbe članka 154. stavka 1. i 155.

Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; dalje ZOO) obvezuje tuženika da tužiteljici naknadi štetu u iznosu od 49.153,00 kn, dok o parničnom trošku odlučuje primjenom odredbe članka 154. stavka 2. ZPP-a.

Tužiteljica u žalbi navodi da je pogrešan stav prvostupanjskog suda da prilikom utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva treba uzeti među koja je utvrđena u izvanparničnom postupku. Nadalje navodi da je također pogrešan stav prvostupanjskog suda da se treba uzeti u obzir međa u katastru i to stoga što je utvrđenje vještaka Z. S. da je nerazmjer između katastarskog plana i stanja na terenu isključiva posljedica neažurnog evidentiranja vlasničkih promjena na nekretninama, pa da je takav stav trebalo interpretirati in favorem tužiteljičinog pravnog stava da se njezina nekretnina dobrim dijelom prostire na nekretnini umješača i stoga kao među uzeti onu koju je pokazala tužiteljica, a ne utvrđenje vještaka interpretirati u korist tuženika. Smatra da prvostupanjski sud nije smio izvanparnično rješenje o uređenju međa pretpostaviti dvjema pravomoćnim parničnim presudama kojima je tužiteljica stekla pravo vlasništva prijepora, te da je takvim stavom prvostupanjski sud bagatelizirao i u pravnom smislu stavio pod znak pitanja dvije pravomoćne presude. Navodi da je prvostupanjski sud neosnovano odbio dio tužbenog zahtjeva za naknadu štete počinjene sječom bukove drvne građe uz obrazloženje da nikakve sječe nije niti bilo što je u suprotnosti s navodima tuženikovog prednika koji je na ročištu dana 22. svibnja 1987. godine učinio nespornim veličinu iskopne površine i sječu drvne građe.

Tuženik i umješači u žalbi navode da je prvostupanjski sud trebao tužiteljici dosuditi naknadu štete u iznosu od 1.726,33 kn, koji se iznos odnosi na vrijednost iskopane površine od 30 m2, koja se površina nalazi na prijeporu do pravomoćno utvrđene međe. Pravomoćno okončan postupak uređenja međe da ima stvarnopravne posljedice na sudionike, s obzirom da je prema tadašnjim propisima nezadovoljna stranka mogla dokazivati jače pravo u parnici u odnosu na spornu površinu u roku od tri mjeseca, a kako prednica tužiteljice nije pokrenula navedenu parnicu, da je propustila dokazivati jače pravo vlasništva u odnosu na uređenu među, što ima za posljedicu postojanje vlasništva stranaka do tako uređene međe. To što je tužiteljica postala vlasnica prijepora da je irelevantno jer je obvezuje pravomoćna odluka suda o uređenoj međi između prijepora i susjedne nekretnine. Smatraju da im pripada pravo na parnični trošak zbog neznatnog uspjeha tužiteljice u sporu.

U ovoj fazi žalbenog postupka sporan je način utvrđivanja visine naknade štete s obzirom da je odgovornost tuženika za štetu nastalu krajem 1982. godine vađenjem šljunka sa nekretnine u vlasništvu tužiteljice pravomoćno utvrđena. Sporno je da li prilikom utvrđivanja površine prijepora koja je zahvaćena iskopom šljunka treba uzeti u obzir među između prijepora i susjedne nekretnine kč.br. 3549/33, koja je izvanknjižno vlasništvo umješača, kako je pravomoćno uređena u izvanparničnom postupku, ili uzeti u obzir među koja proizlazi iz katastarskih planova ili prema kazivanju tužiteljice.

Ovaj sud je mišljenja da je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva uzeo u obzir među između prijepora i susjedne nekretnine prema katastarskom planu. Stav je ovog suda da se prilikom utvrđivanja površine tužiteljičine nekretnine koja je zahvaćena iskopom šljunka treba respektirati međa kako je pravomoćno uređena u izvanparničnom postupku. U protivnom, ako to ne bi bilo relevantno, postupak uređenja međe ne bi imao nikakav smisao, niti značaj.

Točno je da izvanparnični sud u postupku uređenja međa ne rješava meritorno o pravu vlasništva nekretnine, nego samo nastaje predmnjeva da se pravo vlasništva svakog od susjeda-međaša proteže do međe koju je sud tako odredio. Bez obzira na rezultat postupka za uređenje međa, svaki susjed-međaš može staviti vindikacijski zahtjev i u parnici dokazivati do kuda seže njegovo vlasništvo zemljišta, te zahtijevati da mu se preda u posjed ono što je njegovo, a drugi posjeduje, i da se označi međa u skladu s njegovim pravom vlasništva. Uspije li s tužbom, pravomoćna presuda će oboriti predmnjevu o vlasništvu stvorenu u postupku uređenja međa.

U konkretnom slučaju prednica tužiteljice podnijela je 1989. godine protiv prednice umješača prijedlog izvanparničnom sudu da uredi spornu među između prijepora i susjedne nekretnine kč. 3549/33 i taj postupak vodio se pod poslovnim brojem R-I-60/89. Međa je uređena prema posljednjem mirnom stanju posjeda, time da su si stranke pridržale pravo da u parnici izvode dokaz jačeg prava na spornoj površini međe, pa ih je izvanparnični sud, temeljem paragrafa 280. stavka 3. tadašnjeg Zakona o sudskom vanparničnom postupku, uputio (točkom II. izreke rješenja) da mogu u roku od tri mjeseca od pravomoćnosti odluke o uređenju međe ostvarivati svoje jače pravo putem parnice. Nesporno je da niti jedna od stranaka to nije učinila.

Dakle, obje stranke koje su sudjelovale u postupku uređenja međa (prednice stranaka) imale su mogućnost da u prekluzivnom roku od tri mjeseca od dana pravomoćnosti rješenja o uređenju međa stave svoj vlasnički zahtjev u parnici kojim bi dokazale da su vlasnice zemljišta preko međe koju je sud označio. Kako niti jedna od stranaka nije u navedenom roku od tri mjeseca pokrenula parnicu u kojoj bi dokazala da je vlasnica zemljišta preko međe koju je sud označio, u odnosu na njih je pitanje vlasništva zemljišta do međe koju je sud odredio u postupku uređenja međa definitivno riješeno.

Slijedom iznesenog, a uzimajući u obzir među kako je pravomoćno utvrđena u izvanparničnom postupku koji se vodio pod poslovnim brojem R-I-60/89, proizlazi da je iskopom šljunka zahvaćena površina od 30 m2 prijepora, zbog čega tužiteljici pripada pravo na naknadu štete u iznosu od 1.726,33 kn. Stoga je valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu i, temeljem odredbe članka 154. stavka 1. i 155. ZOO-a, obvezati tuženika da tužiteljici naknadi štetu u navedenom iznosu.

Neosnovan je žalbeni navod tužiteljice da je prvostupanjski sud odbio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na štetu počinjenu sječom bukove građe. Naime, tužiteljica je nakon provedenog vještačenja po vještaku dipl. ing. J. L. konačno postavila tužbeni zahtjev podneskom od 28. kolovoza 2008. godine kojim potražuje naknadu štete u iznosu od 185.485,91 kn (isključivo) s osnove iskopa šljunka, ne tražeći naknadu štete s osnove sječe bukove građe. Stoga je prvostupanjski sud (samo) odlučivao o postavljenom tužbenom zahtjevu koji se odnosi na iskop šljunka, pa je irelevantno utvrđenje prvostupanjskog suda o tome da na prijeporu nije bilo sječe bukove građe kada tužiteljica s navedene osnove nije niti potraživala naknadu štete.

S obzirom na preinačenje prvostupanjske presude, valjalo je, temeljem odredbe članka 166. stavka 2, a primjenom odredbe članka 154. stavka 2. i 155. ZPP-a, odlučiti o trošku postupka s obzirom da je smanjen uspjeh tužiteljice u postupku, tako da je on do 03. veljače 1999. godine iznosio 100%, od tada do konačnog preciziranja tužbenog zahtjeva uspjeh tužiteljice iznosio je 2,46%, dok nakon konačnog preciziranja tužbenog zahtjeva uspjeh tužiteljice iznosi 1%, pa je tužiteljici priznat trošak za sve radnje za koje joj je trošak priznao i prvostupanjski sud razmjerno uspjehu u odnosu na vrijednost predmeta spora u trenutku poduzimanja svake radnje. Stoga tužiteljici pripada naknada za zastupanje po odvjetniku u ukupnom iznosu od 1.065,19 kn, trošak vještačenja koji joj je priznat u cijelosti kao neophodan za vođenje spora u iznosu od 5.511,95 kn i trošak sudske pristojbe na presudu razmjerno uspjehu u sporu u iznosu od 22,00 kn, što ukupno čini parnični trošak tužiteljice u iznosu od 6.599,14. S obzirom da su umješači uspjeli sa žalbom, pripada im trošak žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 1.475,00 kn, koji je iznos valjalo umanjiti od ukupno priznatog tužiteljičinog troška, te je stoga tužiteljici dosuđen parnični trošak u iznosu od 5.124,14 kn.

Žalbeni navod tuženika i umješača da bi tužiteljica njima trebala naknaditi parnični trošak s obzirom na neznatan uspjeh u sporu je neosnovan. Naime, tužiteljica je glede osnove tužbenog zahtjeva uspjela u cijelosti, pa se već i zbog toga ne može govoriti o neznatnom uspjehu u sporu, te se stoga ne može primijeniti odredba članka 154. stavka 3. ZPP-a. U pogledu visine tužbenog zahtjeva tužiteljičin uspjeh nije znatan, te je joj je stoga dosuđen razmjeran dio parničnog troška, temeljem stavka 2. citirane odredbe ZPP-a.

Neosnovani su žalbeni navodi stranaka o postojanju bitne povrede odredaba parničnog postupka jer provedenim dokaznim postupkom i donošenjem pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. stavka 2., vezano za članak 365. stavak 2. ZPP-a.

Slijedom obrazloženog, riješeno je kao u izreci primjenom odredbe članka 368. stavak 1. i 373. točke 3. ZPP-a.

U Rijeci, dana 18. studenoga 2009. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA:

Ivan Vučemil

OPĆINSKOM SUDU

U RIJECI

Vraća se spis s pet (5) istovjetnih primjeraka odluke suda drugog stupnja.