I Kž-300/1999-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-300/1999-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Katice Jelić, Ane Garačić, Vesne Vrbetić i Zlate Lipnjak-Bosanac, kao članova vijeća i tajnice u vijeću Jasmine Dolmagić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. G. Đ. zbog kaz. djela iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi sa čl. 17. st. 1. OKZRH i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 10. ožujka 1999. godine broj K-4/98, u sjednici održanoj 18. listopada 2001. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Vladimira Turka,

p r e s u d i o je:

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. G.Đ. i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja opt. G.Đ. je proglašen krivim zbog kaz. djela iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi sa čl. 17. st. 1. OKZRH, za koje mu je, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, te zbog kaz. djela iz čl. 99. st. 1. u svezi sa čl. 33. st. 1. KZ, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, pa je za oba djela u stjecaju, činjenično i pravno pobliže opisana u izreci presude, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca, a izrečena mu je i sigurnosna mjera oduzimanje predmeta (jednog noža na rasklapanje) iz čl. 64. st. 1. OKZRH.

Istom presudom proglašeni su krivima opt. D.Đ., N.Đ. i B.Đ. zbog kaz. djela iz čl. 103. st. 1. KZ, za koje su im izrečene kazne zatvora u trajanju od po tri mjeseca i istodobno, na temelju čl. 67. KZ, primijenjena uvjetna osuda, s rokom kušnje od dvije godine.

U ovom potonjem dijelu prvostupanjska presuda je postala pravomoćna istekom roka za žalbu, budući da se stranke u tom dijelu nisu žalile.

Protiv prvostupanjske presude, u odnosu na opt. G.Đ., žalbe su podnijeli državni odvjetnik i ovaj optuženik, po braniteljici Lj.C., odvjetnici iz B., i presudu pobijaju zbog odluke o kazni, te predlažu da se ona preinači i to državni odvjetnik – da se optuženiku utvrde pojedinačne kazne u duljem trajanju, te da ga se i osudi na jedinstvenu kaznu zatvora u duljem trajanju, a optuženik – da mu se izrekne blaža kazna.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, na temelju čl. 360. st. 2. ZKP/93, predložio je da se prihvati žalba državnog odvjetnika, a žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalbe nisu osnovane.

Obrazlažući žalbu, državni odvjetnik navodi kako je prvostupanjski sud dao preveliki značaj utvrđenim olakotnim okolnostima, a da nije cijenio u dovoljnoj mjeri otegotne okolnosti, raniju osuđivanost zbog istovrsnog djela, niti je, kao takvu, cijenio “izuzetnu upornost” pri izvršenju kaznenog djela na štetu R.S., dok, s druge strane, optuženik smatra da nisu dovoljno respektirane olakotne okolnosti, napose činjenica da uzdržava troje mlt. djece i nezaposlenost supruge, niti mu je sud cijenio za olakotno njegovo kajanje i žaljenje, korektno držanje na sudu i učestvovanje u Domovinskom ratu.

Suprotno žalbenim navodima stranaka, prvostupanjski je sud ispravno utvrdio sve okolnosti koje su od utjecaja na odmjeravanje kazne, a očito je imao u vidu i sve druge okolnosti konkretnog slučaja, uključujući i one istaknute u žalbama, napose žalbi optuženika, kada je optuženiku utvrđivao pojedinačne kazne i osudio ga na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca.

Posebno, na žalbu državnog odvjetnika, valja reći da ne postoji nikakva, a pogotovo ne “izuzetna upornost” optuženika pri počinjenju djela na štetu R.S., koju bi trebalo cijeniti za otegotnu okolnost. On je oštećenika udario šakom u glavu od čega je ovaj pao, nakon toga kleknuo na njega i ubo ga nožem samo jedan puta. Budući da ničim nije ometan, jer oštećenik u položaju u kojem se nalazio i nije mogao pružati otpor, a istotobno su ga još udarali ostali optuženici, optuženik je mogao zadati oštećeniku više uboda, a nije, pa se onda ne može govoriti o njegovoj upornosti, po neprihvatljivom stanovištu državnog odvjetnika čak o izuzetnoj upornosti pri počinjenju pokušaja ubojstva na štetu R.S., a dakako, ni pri počinjenju pokušaja teške tjelesne ozljede na štetu D.B.

Kada se ima u vidu da je optuženik bio u pijanom stanju, što je bitno oblikovalo njegovo reagiranje, da su u vrijeme događaja, kojemu je prethodio verbalni i fizički sukob sa ošt. S., njegove sposobnosti shvaćanja značenja djela i upravljanje vlastitim postupcima bile bitno smanjene, da su oba djela ostala u pokušaju i da mu je ošt. S. oprostio djelo, pa protiv njega ne postavlja nikakav odštetni zahtjev, a potom pravilno vrednuju i sve ostale utvrđene olakotne okolnosti, uključujući i one istaknute u njegovoj žalbi, onda su primjerene pojedinačne kazne, a u svemu je adekvatna i jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca, dakle, tek nešto veća od općeg minimuma propisanog za samo kazneno djelo ubojstva u pokušaju, jer će se i ovom kaznom moći postići svrha kažnjavanja predviđena u odredbi čl. 31. u svezi sa čl. 4. st. 2. OKZRH, bez obzira na raniju osuđivanost optuženika.

Stoga su žalbe stranke ocijenjene kao neosnovane.

Kako, dakle, žalbe nisu osnovane, te kako ispitivanjem pobijane presude, na temelju čl. 366. st. 1. ZKP/93, nisu nađene povrede zakona, na čije postojanje pazi drugostupanjski sud po službenoj dužnosti, to je presuđeno kao u izreci na temelju čl. 387. ZKP/97.

U Zagrebu, 18. listopada 2001. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Jasmina Dolmagić, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.