I Kž-86/1992-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 86/1992-5

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zmajević mr Branka kao predsjednika vijeća, te Gudelj Milana, Svedrović Marijana, Potrebica Ante i Petranović Milana kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin-Almer Rajke kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. J. M., zbog krivičnog djela iz čl. 35. st.

2. KZH i dr., odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Osijeku od 14. siječnja 1992. K- 120/91, u sjednici održanoj 2. lipnja 1992., saslušavši zamjenika javnog tužitelja Hrvatske Poje Oskara,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba opt. J. M., te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom prvostepeni sud oglasio je krivim opt. J. M. zbog krivičnog djela ubojstva iz koristoljublja iz čl. 35. st. 2. toč. 4. KZH, opisanog pod toć. 1. izreke te presude, za koje mu je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od deset godina, te zbog kriv. djela razbojništva iz čl. 132. st.

1. KZH, opisanog pod toč. 2. izreke iste presude, za koje mu je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca, pa ga je uz primjenu propisa o stjecaju osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedanaest godina, u koju mu je na temelju čl. 50. st. 1. Krivičnog zakona SFRJ preuzetog na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakona Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: KZJ) uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 17. srpnja 1991. pa nadalje.

Istom presudom na temelju čl. 349. toč. 3. Zakona o krivičnom postupku koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: ZKP) odbijena je optužba protiv opt. J. M. zbog kriv. djela teške krađe iz čl. 131. st. 1. toč. 1. KZH opisanog pod toč. 3. izreke te presude.

Protiv osuđujućeg dijela prvostepene presude optuženik je osobno i putem branitelja Š. S., odvjetnika iz Đ., podnio žalbu u kojoj se uvodno poziva na sve žalbene osnove iz čl. 363. ZKP, te predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet

I Kž 86/1992-5

vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje ili da se preinaci i njega oslobodi optužbe, odnosno da mu se izrekne uvjetna osuda.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Na temelju čl. 370. st. 2. ZKP javni tužitelj Hrvatske je predložio, da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi presuda suda prvog stepena.

Žalba nije osnovana.

Bitna povreda odredaba krivičnog postupka u odnosu na djelo pod toč. 1. izreke pobijane presude, kao jedna od osnova pobijanja tog dijela prvostepene presude, u žalbi optuženika nije pobliže označena, niti je tvrdnja da se "presuda temelji na dokazu na kojem se prema odredbama ZKP-a ne može temeljiti", od strane žalitelja na bilo koji način konkretizira.

Međutim, ovdje uopće nije riječ o bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. toč. b. ZKP ili bilo kojoj drugoj takvoj postupovnoj povredi, već naprosto o prigovoru pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, u okviru koje žalbene osnove je taj prigovor i izložen u žalbi optuženika. Naime, bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. toč. b. ZKP ostvarena je ako se presuda temelji na nevaljanom dokazu, dakle na dokazu koji je izveden ali nije valjano izveden, odnosno na dokazu koji se uopće ne smije izvesti. U ovom slučaju, međutim, žalitelj ne prigovara prvostepenom sudu to, već polemizira sa razlozima izloženim u pobijanom presudi, ističući da je obranu optuženika trebalo prihvatiti kao istinitu, čime se ne ukazuje na postupovnu povredu već se očigledno pokušava dovesti u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

Stoga nije osnovana žalba optuženika zbog istaknute bitne povrede odredaba krivičnog postupka, niti je ovaj drugostepeni sud ispitivanjem pobijane presude utvrdio postojanje drugih apsolutno bitnih povreda odredaba krivičnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 376. st. 1. toč. 1. ZKP.

Nije ostvarena ni relativno bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 2. ZKP u vezi s čl. 233. ZKP, koju u odnosu na djelo pod toč. 2. izreke prvostepene presude ističe žalitelj.

Naime, prvostepeni sud nije ni mogao na glavnoj raspravi ponovno izvršiti procesnu radnju utvrđivanja istovjetnosti ručnog sata koji je oduzet kritične zgode oštećeniku a kasnije pronađen kod optuženika, jer su organi policije prije toga već vratili sat oštećeniku, međutim, s obzirom da je ošt. M. S. organima policije detaljno opisao i identificirao sat koji mu je nasilno oduzet, te da je to ponovio i u svom iskazu na glavnoj raspravi, u konkretnom slučaju nije ostala nikakva dvojba 0 istovjetnosti predmeta o kojem je riječ, pa stoga okolnost što je sat vraćen oštećeniku

I Kž 86/1992-5

prije završetka krivičnog postupka, na koju se poziva žalitelj, po ocjeni ovog drugostepenog suda nije bila niti je mogla biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude.

Prema tome, žalbena osnova bitnih povreda odredaba krivičnog postupka nije ostvarena.

Kao argumentacija žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u žalbi optuženika podnesenoj putem branitelja navodi se da optuženik dosljedno poriče izvršenje djela a da drugih neposrednih dokaza nema, te se u skladu s tim zaključuje da optužba nije dokazana. Posebno se ističe da je obrana optuženika logična i da njegova sklonost nasilju nije dokazana pravomoćnom presudom, kao ni motiv izvršenja djela.

Prema tome, ova žalbena osnova se svodi na uopćeni prigovor pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, dok se u pogledu navodne nepotpunosti utvrđenog činjeničnog stanja u toj žalbi ništa konkretno ne navodi koju odlučnu činjenicu i na koji način bi trebalo naknadno utvrditi.

Nasuprot tome, u izuzeto opširnoj žalbi koju je optuženik osobno podnio, do detalja se ponavlja obrana koju je on dao tijekom postupka, a koja se u osnovi svodi na poricanje djela pod toč. 2. izreke prvostepene presude, uz tvrdnju da je to "prevara policije", odnosno u odnosu na djelo pod toč. 1. na pokušaj da se uvjeri drugostepeni sud kako su to djelo učinili trojica neidentiviciranih mladića na način kako je to optuženik naveo u svojoj obrani. Pri tome optuženik posebno inzistira na pojedinim činjenicama za koje smatra da su pogrešno utvrđene, kao primjerice da oštećenika nije sreo u 20,30 sati već oko 20,00 sati, da je u kafiću K. boravio sa poznanicima a ne sa prijateljima i si., iako je riječ o činjenicama koje ne samo da nisu odlučne ni važne činjenice, nego o činjenicama koje su bez ikakva utjecaja na postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti optuženika.

Optuženik u osobno podnesenoj žalbi također navodi podatke iz svog životopisa, ukazuje na teško djetinjstvo, nepravde koje su mu navodno nanesene u Centru za odgoj omladine i u vojsci, te ističe da je već četiri godine dobrovoljni davalac krvi, da se među prvima htio javiti u Zbor narodne garde, te smatra da je nespojivo s njegovom ličnošću da učini takva krivična djela za koja je oglašen krivim. Tvrdi da je bivša vlast varala i potkradala narod a da se on protiv toga borio. Moli da bude oslobođen svake krivnje i kazne i to što prije, kako ne bi i dalje trpio nepravdu koja mu je nanesena, jer i on želi sa svojim bratom, koji je u Zboru narodne garde, boriti se za istinu, demokraciju i slobodnu i samostalnu državu Hrvatsku.

Izloženi žalbeni navodi, u suštini, predstavljaju ponavljanje obrane koju je optuženik dao tijekom postupka, a koju obranu je prvostepeni sud analizirao i temeljito ispitao, dovodeći je u vezu sa drugim izvedenim dokazima i nedvojbeno utvrđenim činjenicama, te na temelju takve ocjene dokaznog materijala izveo pravilan i logičan zaključak, tj. da je

I Kž 86/1992-5

optuženik učinio krivična djela za koja je optužen.

Naime, činjenica da je optuženik u ručnu torbicu sa dvije štedne knjižice i putovnicom na ime oštećenika N. I. odbacio u šaht kanalizacije, a da radnici policije u torbici nisu pronašli novac, dok su naprotiv u kući optuženika pronašli sakriven ručni sat oštećenika, dovedena u vezu sa također nespornim utvrđenjem da je optuženik kritične večeri više sati proveo u društvu sa alkoholiziranim oštećenikom (2,26 promila apsolutnog alkohola u krvi), te kad se ima u vidu nalaz i mišljenje medicinskog vještaka K. dr. Z. o uzroku smrti oštećenika, kao i ekspertiza psihijatrijskog vještaka prof. dr. M. N. o stanju duševnog zdravlja optuženika, psihičkoj strukturi njegove ličnosti i stupnju uračunljivosti, ukazuje se posve logičnim zaključak prvostepenog suda da je optuženik krivično djelo iz čl. 35. st. 2. toč. 4. KZH na štetu sada pok. N. I. učinio na način i uz okolnosti opisane pod toč. 1. izreke pobijane presude.

Isto tako, u odnosu na djelo iz čl. 132. st. 1. KZH, opisano pod toč. 2. izreke te presude, prvostepeni sud je sve odlučne činjenice utvrdio na temelju iskaza ošt. M. S., koji doduše nije identificirao optuženika kao učinioca, jer s obzirom na način i okolnosti kako je napadnut nije ni bio u mogućnosti prepoznati napadača, međutim činjenica da je oštečenik određeno i detaljno opisao sat koji mu je kritične zgode nasilno oduzet i da je sa sigurnošću kao svoj sat prepoznao upravo sat koji su organi policije pronašli prilikom pretrage kuće optuženika, dovedena u vezu sa drugim izvedenim dokazima, prije svega podacima iz zapisnika o uviđaju, kao i nalazom i mišljenjem liječnika vještaka o tjelesnim povredama oštećenika, a uz sve to imajući u vidu i optuženikovu raniju osuđivanost zbog sličnih krivičnih djela, predstavlja pouzdanu osnovu za zaključak kakav je izveo prvostepeni sud, tj. da je optuženik učinio i ovo krivično djelo.

Stoga nije prihvatljivo rezoniranje žalitelja, koje u osnovi polazi od toga da uz poricanje optuženika a u nedostatku direktnih dokaza ne može biti donesena osuđujuća presuda. Nasuprot takvom shvaćanju, prvostepeni sud s pravom svoje zaključke i činjenična utvrđenja utemeljuje na posrednim dokazima - indicijama, koje su u ovom slučaju u takvoj logičnoj međusobnoj vezi da sa punom sigurnošću upućuju na jedini mogući zaključak kakav je izveo i prvostepeni sud, tj. da je upravo opt. J. M. učinio krivična djela za koja je oglašen krivim i da je isključena svaka mogućnost da je to učinio netko drugi, kako to neuspješno žalitelji pokušavaju uvjeriti ovaj drugostepeni sud.

Uz takvo stanje stvari, tvrdnja u žalbi optuženika da se sud nije bavio motivom djela, te da optuženikova sklonost nasilju nije dokazana pravomoćnom presudom, osim što nema onaj značaj koji mu pridaje žalitelj, prije svega nije točna. Naime, iz načina izvršenja i jednog i drugog krivičnog djela, kako je opisano u izreci pobijane presude, evidentne su pobude optuženika, tj. motiv izvršenja djela, o čemu je prvostepeni sud i u obrazloženju presude dao određene i jasne razloge, međutim prvostepeni sud nije posebno obrazlagao sklonost

I Kž 86/1992-5

optuženika nasilju, iako je u prirodi tih krivičnih djela uvijek prisutna komponenta nasilja, već je prvostepeni sud na str. b i 10 svoje presude (list 144 i 146 spisa) ukazao na sklonost optuženika da čini imovinske delikte, što je također evidentno iz uvodnog dijela pobijane presude u kojem su navedeni podaci i broj ranijih pravomoćnih presuda kojima je optuženik bio osuđen zbog krivičnih djela iz čl. 131. st. 1. i čl. 130. st. 1. KZH.

Prema tome, suprotno prigovorima žalitelja, prvostepeni sud je pravilno i potpuno utvrdio sve činjenice koje su odlučne za primjenu zakona a kako je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio i pravnu oznaku djela, to nije osnovana žalba optuženika zbog povrede krivičnog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Konačno, nije osnovana žalba optuženika ni zbog odluke o krivičnoj sankciji.

Protivno žalbenim navodima, prvostepeni sud pravilno je utvrdio sve okolnosti koje u smislu čl. 41. KZJ utječu na odmjeravanje kazne, te je pravilnom ocjenom tih okolnosti, u skladu sa svrhom kažnjavanja, optuženiku za svako djelo utvrdio pojedinačne kazne i uz primjenu propisa o stjecaju ga osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedanaest godina, koja nije prestroga kako to smatraju žalitelji, već je i po ocjeni ovog Vrhovnog suda, kao drugostepenog suda, primjerena težini učinjenih krivičnih djela, stupnju krivične odgovornosti optuženika, pobudama iz kojih su djela učinjena, ličnosti optuženika i njegovom prijašnjem životu. Utoliko je bez ikakve osnove prijedlog u žalbi optuženika, podnesenoj putem branitelja, da se optuženiku izrekne uvjetna osuda, odnosno da se primijene propisi o ublažavanju kazne.

Zbog svih navedenih razloga, na temelju čl. 384. ZKP presuđeno je kao u izreci ove drugostepene presude.

U Zagrebu, 2. lipnja 1992.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Tomerlin-Almer Rajka, v. r.

Zmajević mr Branko, v. r.