Gž R-515/2012-2 · Županijski sud u Zagrebu

Poslovni broj: 22 Gžr-515/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Karmen Strmoli-Jelavić, predsjednika vijeća, suca izvjestitelja Darije Horvat i Nevenke Pažić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. P. iz S., …, kojeg zastupa punomoćnik Ivan B., odvjetnik iz S., protiv tuženika C. b. d.d. iz Z…, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2812/09 od 3. studenog 2011., u sjednici vijeća održanoj dana 8. svibnja 2012.,

p r e s u d i o j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2812/09 od 3. studenog 2011. u toč. III i IV izreke, te u toč. V izreke u odnosu na tužitelja.

II. Preinačuje se navedena presuda u toč. II izreke i u tom dijelu sudi:

Odbija se tuženik sa zahtjevom da se odredi sudski raskid ugovora o radu tužitelja br. 272/65 od 1. srpnja 1997., s danom 11. studenog 2004.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja utvrđena je ništavom i nedopustivom Odluka o otkazu ugovora o radu br. UZ 146/04 od 30. travnja 2004. (toč. I), određen je sudski raskid ugovora o radu s danom 11. studenog 2004. (toč. II), odbijen je tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu izgubljene plaće u bruto iznosu od 291.044,09 kn sa zateznim kamatama na iznose i razdoblja kako je navedeno u izreci (toč. III), odbijen je tužitelj s dijelom zahtjeva preko dosuđenog dana prestanka radnog odnosa od 12. studenog 2004. do zatraženog dana prestanka radnog odnosa s danom 1. studenog 2007. (toč. IV), te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove (toč. V).

Protiv navedene presude u toč. II, III, IV i V (u odnosu na tužitelja) izreke žalbu je podnio tužitelj zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353 st. 1 toč. 1- 3 Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP) s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači, uz naknadu parničnog troška i troška žalbe.

Žalba je djelomično osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je ustanovio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354 st. 2 ZPP, na koju pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 365 st. 2 ZPP.

Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 toč. 11 ZPP-a na koju ukazuje tužitelj, jer pobijana presuda sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama, nije proturječna i ista se može ispitati.

Ocjena provedenih dokaza dana je u skladu s odredbom čl. 8 ZPP.

Tijekom postupka sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su važne za zakonito presuđenje ovog spora i na temelju postignutih rezultata valjano utvrdio potrebno činjenično stanje, izloživši ga u obrazloženju pobijane presude, pa se neutemeljenim ukazuju žalbeni navodi tužitelja glede ostvarenja žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništavom i nedopuštenom Odluka o otkazu ugovora o radu broj UZ 146/04 od 30. travnja 2004., isplata naknade plaće za razdoblje 11. mjesec 2004.-10. mjesec 2007. i sudski raskid ugovora o radu s danom 1. studenog 2007., te zahtjev tuženika za sudskim raskidom ugovora o radu tužitelja s danom 11. studenog 2004. (list 136).

U okviru ovog spora pravomoćno je utvrđeno da je Odluka o otkazu ugovora o radu broj UZ 146/04 od 30. travnja 2004. ništava i nedopustiva.

U žalbenom stadiju postupka više nije sporno postoje li razlozi za otkaz ugovora o radu tužitelja, po osnovi čl. 106 st. 1 podstavak 3 Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04, 137/04 i 68/05 - dalje: ZR), već postoje li zakonske pretpostavke za sudski raskid ugovora o radu i pravo na naknadu plaće.

Nije sporno da je tužitelj radio kod tuženika temeljem Ugovora o radu br. 272/65 od 1. srpnja 1997., kojim je obavljao poslove višeg stručnog suradnika za depozite i plasmane, u organizacijskom dijelu Podružnica Split, da je tuženik tužitelju otkazao Ugovor o radu Odlukom broj UZ-146/04 od 30. travnja 2004, da je tužitelju od 12. studenog 2004. temeljem privremenog rješenja HZMO, Područna služba Split od 1. ožujka 2005. priznato pravo na razmjerni dio starosne mirovine u svoti od 1.796,24 kn, da je dana 31. listopada.2007. tužitelj navršio 65 godina života.

Prvostupanjski sud smatra osnovanim zahtjev tuženika za sudskim raskidom ugovora o radu s danom 11. studenog 2004., a ne kako to zahtijeva tužitelj, s danom 1. studenog 2007., s obrazloženjem da je tužitelj bio u radnom odnosu do 11. studenog 2004., a od 12. studenog 2004. nalazi se u mirovini.

Prema odredbi čl. 116 st. 1 i st. 2 ZR odluku o sudskom raskidu ugovora o radu sud može donijeti i na zahtjev poslodavca ako postoje okolnosti koje opravdano ukazuju da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana nije moguć, međutim, kako se tužitelj od navedenog dana nalazi u mirovini, tada nema mjesta određivanju dana prestanka radnog odnosa po sudu.

Žalitelj niti ne osporava utvrđenje suda prvog stupnja da se od 12. studenog 2004. nalazi u mirovini.

Dakle, tužitelju je radni odnos kod tuženika prestao s danom 11. studenog 2004.

Prema odredbi čl. 116 st. 1 ZR ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu najmanje tri, a najviše 18 prosječnih mjesečnih plaća tog radnika isplaćenih u prethodna tri mjeseca, ovisno o trajanju radnog odnosa, starosti, te obvezama uzdržavanja koja terete radnika, a prema odredbi st. 2 tog članka, odluku o sudskom raskidu ugovora o radu sud može donijeti i na zahtjev poslodavca ako postoje okolnosti koje opravdano ukazuju da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana nije moguć.

Međutim, kako se tužitelj od navedenog dana nalazi u mirovini, očigledno iskoristivši svoje pravo da ode u prijevremenu mirovinu, prije navršetka 65 godina života i barem 15 godina provedenog u mirovinskom osiguranju, nakon čega više nije ostao u radnom odnosu kod tuženika, tada, po mišljenju ovoga suda, nema mjesta određivanju dana prestanka radnog odnosa po sudu.

Stoga je u toč. II izreke pobijanu presudu trebalo preinačiti temeljem odredbe čl. 373 toč. 3 ZPP-a, dok je u toč. IV izreke, pobijanu presudu trebalo potvrditi temeljem odredbe čl. 368 st. 1 ZPP-a.

U odnosu na zahtjev tužitelja za naknadu plaće, treba kazati da radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran (čl. 85 st. 3 ZR), međutim, u konkretnoj situaciji, kako je prestao radni odnos između stranaka s danom 12. studenog 2004., do kada je tužitelju isplaćena plaća, tada nije osnovan tužbeni zahtjev za isplatu naknade plaće u utuženom razdoblju od 11. mjeseca 2004. do 10. mjesec 2007., sa zateznim kamatama.

Na žalbene navode je za odgovoriti da žalitelj neosnovano ukazuje na pojedine skupine osiguranika, koji su pravo na mirovinu ostvarili pod povoljnim uvjetima, jer se radilo o privilegiranom obliku starosne mirovine, koji se ne odnosi na tužitelja.

Radi navedenog trebalo je i u tom dijelu pobijanu presudu potvrditi, temeljem odredbe čl. 368 st. 1 ZPP-a.

Obzirom na samo djelomični uspjeh tužitelja u postupku, odluka o parničnom trošku pravilna je i zakonita, a ista se temelji na odredbi čl. 154 st. 2 ZPP-a.

U Zagrebu, 8. svibnja 2012.

PREDSJEDNIK VIJEĆA:

Karmen Strmoli-Jelavić, v.r.