Revr-239/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 239/14-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. P. iz S., kojeg zastupa punomoćnik Ž. Ć., odvjetnik u S., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžp-346/13 od 28. studenoga 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr-661/12 od 17. prosinca 2012., u sjednici održanoj 4. listopada 2017.,

r i j e š i o j e:

Revizija tuženice odbacuje se kao nedopuštena.

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici isplatiti tužitelju na ime neisplaćenih dodataka na plaću bruto iznos 103.495,53 kn s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose navedene u izreci presude (točka I. izreke) te mu naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu 56.500,000 kn (točka II. izreke).

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja. Ujedno je odlučeno da se tužitelju trošak sastava odgovora na žalbu tužene ne priznaje.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tuženica pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, a podredno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tužitelj u odgovoru na reviziju osporava navode iznesene u reviziji i predlaže reviziju odbaciti kao nedopuštenu, odnosno odbiti kao neosnovanu. Traži trošak odgovora na reviziju.

Revizija nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 2. ZPP).

Odredbom čl. 382. st. 3. ZPP propisano je da u reviziji iz st. 2. tog članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važeći izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu čl. 382. st. 2. ZPP.

Predmet spora je zahtjev tužitelja kao djelatne vojne osobe za isplatu neisplaćenih dodataka na plaću u razdoblju od travnja 2005. do listopada 2009. s osnove prekovremenog rada, rada u turnusu, noću, subotama, nedjeljama i blagdanima.

Iz sadržaja revizije proizlazi da tuženica u bitnom postavlja materijalnopravno pitanje može li se rad djelatne vojne osobe u stražarskoj službi i dežurstva tretirati kao rad bez prekida, odnosno uračunava li se i vrijeme odmora u rad, budući da za vrijeme odmora nije dopušteno napuštati radno mjesto niti za to vrijeme prestaje odgovornost i služba osobe koja obavlja taj posao.

Obrazlažući važnost navedenog pitanja ukazuje na odluku ovog suda broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009. prema kojoj, kako navodi tuženica u reviziji, "glede pisanih izvanrednih sati od 24 sata dnevno za tužitelja ne može biti potvrda da se na strani tužitelja radilo o prekovremenom radu, pogotovo ne za rad od 24 sata dnevno, što nije niti životno prihvatljivo".

U ovoj pravnoj stvari prvostupanjski sud je utvrdio da je u spornom razdoblju tužitelj kod tuženice radio u turnusima 24 - 72 (24 sata rada, 72 sata odmora) radi čega je tijekom utuženog razdoblja bio obvezan obavljati prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanima i u smjenama, pri čemu mu nije isplaćeno uvećanje plaće za noćni rad 40%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 30%, kao i za rad blagdanom ili u neradne dane utvrđene zakonom. Isto tako tuženica tijekom postupka nije dokazala da je organizirala preraspodjelu radnog vremena sukladno Zakonu o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 - u daljnjem tekstu: ZSOSRH) i Zakonu o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 i 76/07 - u daljnjem tekstu: ZSOSRH/07) radi čega tužitelju pripada pravo na isplatu bruto iznosa od 103.495,53 kn na ime neisplaćenih dodataka na plaću za utuženo razdoblje.

Drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu u odnosu na dosuđen iznos, pozivajući se na odredbu čl. 14. ZSOSRH, kojom je propisano da se na sva pitanja koja nisu uređena tim Zakonom ili propisima donesenim na temelju toga Zakona primjenjuju propisi o državnim službenicima i namještenicima, opći propisi o radu, odnosno kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima, kao i na odredbe Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 137/04 - pročišćeni tekst) te na odredbe Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 3/02 i 92/04), odnosno Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 93/08).

Prema shvaćanju revizijskog suda od postavljenog pitanja ne ovisi odluka u ovom predmetu, budući je utvrđenje nižestupanjskih sudova da tuženica nije dokazala da je organizirala preraspodjelu radnog vremena, niti da je tužitelju bilo osigurano pravo na slobodne dane u skladu s vremenom koje je radio u turnusima. Također valja napomenuti da je u konkretnom slučaju rad tužitelja bio organiziran u turnusima pri čemu je tužitelj nakon odrađenog dežurstva od 24 sata dobivao 72 sata slobodno, a što nije slučaj kao i u revizijskoj odluci broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009. na koje se tuženica poziva obrazlažući razloge važnosti postavljenog materijalnopravnog pitanja. Naime, kada je riječ o radu organiziranom u turnusima potrebno je jednodnevna dežurstva razlikovati od višednevnih dežurstava kakva pojedini djelatnici tuženice imaju u obavljanju svojih dužnosti. Stoga od odgovora na postavljeno pitanje ne ovisi odluka u ovom predmetu, budući je utvrđenje nižestupanjskih sudova da tužena nije organizirala potpunu preraspodjelu radnog vremena sukladno vremenu koje je tužitelj proveo na radu, radeći prekovremeno i u turnusima 24-72 sata.

U skladu s navedenim valjalo je na temelju čl. 392.b st. 2. ZPP odbaciti reviziju tuženice kao nedopuštenu.

Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer se radi o trošku koji nije nužan za ovaj postupak (čl. 155. ZPP).

Zagreb, 4. listopada 2017.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.