Revr-541/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 541/13-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. P. iz S. T., kojeg zastupa punomoćnik H. K., odvjetnik u B., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Slavonskom Brodu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi broj Gž-182/2013-2 od 11. veljače 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj P-1046/11-20 od 30. listopada 2012., u sjednici vijeća održanoj 1. veljače 2017.,

r i j e š i o j e:

I. Prihvaća se revizija tuženice Republike Hrvatske, ukidaju se presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi poslovni broj Gž-182/2013-2 od 11. veljače 2013. i presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-1046/11-20 od 30. listopada 2012., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O trošku postupka povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužitelju bruto iznos 156.461,70 kn, sve sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od dospijeća do isplate pobliže opisane u izreci prvostupanjske presude, kao i naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu 16.625,00 kn.

Prvostupanjskim rješenjem utvrđeno je da je tužitelj povukao tužbu u dijelu isplate razlike plaće za razdoblje od 1. listopada 2009. do 25. kolovoza 2011.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice kao neosnovana, te je potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11 i 148/11- dalje: ZPP). Predlaže da ovaj sud preinači pobijanu presudu na način da prvostupanjsku presudu ukine i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti.

U odgovoru na reviziju tužitelj predlaže da se odbaci revizija tuženice kao nedopuštena.

Revizija je osnovana.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

U reviziji je tuženica sadržajno postavila sljedeća materijalnopravna pitanja:

"1. Treba li se djelatnim vojnim osobama priznavati pravo na naknadu za prekovremeni rad za stražu, dežurstvo i sl., u kojem opsegu, ukoliko se već na ime istog koriste slobodni dani?

2. Da li tužitelj kao djelatna vojna osoba ima pravo na naknadu plaće za prekovremeni rad tijekom obavljanja službe straže i dežurstva te rada na terenu, koje traje 24 sata, za vrijeme kada, unutar tih 24 sata, stvarno nije radio već se odmarao i spavao?“

U razlozima kojima opravdava podnošenje predmetne revizije s navedenim pitanjem tuženica navodi da o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova.

Polazeći od postavljenog pitanja te navedenih razloga njegove važnosti, ovaj sud ocjenjuje da je riječ o pitanju koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Pobijana presuda je, sukladno čl. 392.a st. 2. ZPP, ispitana samo u dijelu kojem se pobija revizijom i samo zbog istaknutog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je revizija podnesena.

Predmet spora je zahtjev tužitelja kao djelatne vojne osobe za isplatu razlika plaće za prekovremene sate rada ostvarene na terenu, dežurstvu i straži i to u razdoblju od 4. svibnja 2008. do 30. rujna 2009.

Sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su ocijenili da tužitelj ima pravo na naknadu za prekovremeni rad na temelju čl. 14. Zakona o službi u oružanim snagama ("Narodne novine" broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 i 76/07 – dalje: ZSOSRH/07) supsidijarnom primjenom odredbi propisa o državnim službenicima i namještenicima, općih propisa o radu i kolektivnih ugovora sklopljenih u skladu s njima. Tako je osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja prosuđivana primjenom Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 – dalje: ZR), Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 92/04, 114/04 i 150/04) i Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 93/08, 23/09 i 39/09).

Na temelju navedenih propisa sudovi su tužitelju dosudili bruto plaću za 2476 prekovremenih sati, koje su obračunali tako da su u prekovremene sate uračunali, kako efektivne sate rada, tako i sate koje je tužitelj proveo na odmoru tijekom jednog dana obavljanja straže ili dežurstva, s time da su od ukupnog broja prekovremenih sati odbijeni sati po iskorištenim slobodnim danima. Pritom su sudovi izrazili stajalište da se tužitelju kod obavljanja straže i dežurstva 8 sati rada treba računati kao redovan rad, a da u prekovremeni rad treba računati 12 sati tijekom radnog dana, a u neradne dane i dane blagdana da u prekovremeni rad treba računati 20 sati, uz obrazloženje da se odmor za vrijeme obavljanja službe straže i službe dežurstva ne može smatrati prekidom rada, odnosno dnevnim odmorom jer ukupno radno vrijeme čini efektivni rad i vrijeme obvezne prisutnosti na radu.

Takva odluka nije u skladu s pravnim shvaćanjem koji je ovaj sud izrazio u većem broju odluka.

Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim odlukama zauzeo stajalište da u odnosu na pitanje plaće djelatnih vojnih osoba za rad u dežurstvu i stražarskoj službi u spornom razdoblju na temelju odredbe čl. 14. ZSOSRH/07 treba primijeniti odredbe Zakona o radu i Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, unatoč tome što iz odredbe čl. 97. st. 7. ZSOSRH/07 nedvojbenim proizlazi da se dežurstvo ne smatra prekovremenim radom. Ovo stoga što do stupanja na snagu Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće ("Narodne novine" broj 118/09), koji je stupio na snagu 1. listopada 2009., nije postojao provedbeni propis koji bi regulirao pitanje naknade plaće za dežurstvo odnosno za obavljanje stražarske službe. Predmetni Pravilnik ne može se retroaktivno primjenjivati i na sporno razdoblje do 1. listopada 2009. Stoga, prema stajalištu ovog suda okolnost da nije donesen provedbeni propis ne smije biti na štetu građanina, već naprotiv, u takvoj situaciji treba primijeniti opće propise na čiju supsidijarnu primjenu upućuje odredba čl. 14. ZSOSRH/07 (tako i u Revr- 811/13-2 od 1. lipnja 2016., Revr- 1131/14-2 od 13. srpnja 2016. i drugim odlukama).

Međutim, prema ocjeni ovog suda, u situaciji kad je tužitelj obavljao poslove straže i dežurstva, životno je i logično da kao djelatna vojna osoba koja zbog same činjenice izvršavanja takve vrste rada ne može napustiti mjesto rada, ima pravo na slobodno vrijeme u trajanju od 8 sati, u kojem se odmara. Tako provedeno vrijeme, izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na mjestu rada, ne može se smatrati prekovremenim radom, te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao prekovremeni rad (u tom smislu i Vrhovni sud u Revr 753/09-2 od 17. studenoga 2009., Revr 1671/14-2 od 11. svibnja 2016., Revr 1127/13-2 od 11. svibnja 2016., a tako i u Revr 811/13- 2 od 1. lipnja 2016., Revr 1131/14-2 od 13. srpnja 2016. i drugim odlukama).

Stoga su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kad su tužitelju kao prekovremene sate priznali i vrijeme kada je tužitelj bio nazočan na mjestu rada, ali stvarno nije radio, već se odmarao.

S obzirom na ovaj pogrešan pravni pristup u primjeni materijalnog prava sudovi su propustili potpuno i jasno utvrditi koji se sati rada (od ukupno evidentiranog vremena provedenog na radnom mjestu) mogu priznati kao prekovremeni rad, a za koje tužitelj nije koristio slobodne dane niti su mu plaćeni pa na temelju tih odlučnih činjenica utvrditi pravo na plaću za neplaćene prekovremene sate. Zbog toga je činjenično stanje u predmetnoj parnici ostalo nepotpuno utvrđeno, pa nije moguća preinaka pobijane drugostupanjske odluke.

Slijedom iznesenog valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP prihvatiti reviziju, ukinuti presude sudova u postupku koji je prethodio reviziji i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku sudovi će sukladno uputama iz ove odluke i nakon toga donijeti novu, zakonitu odluku.

Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

Zagreb, 1. veljače 2017.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek, v. r.