Rev-2669/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2669/1994–2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A I R J EŠENJE

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna kao predsjednika vijeća, te Stanka Jesenkovića, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika M.V. iz K., koga zastupa I.V. iz K., a ovog A.M., odvjetnik iz V.L., i protutuženika I.V., koga zastupa isti punomoćnik, protiv tuženika-protutužitelja N.Š., M.Š. i A.Š. iz Z., koje zastupa dr. S.P., odvjetnik iz Z., i tuženika Grada Korčule, koga zastupa Javno pravobraniteljstvo u Korčuli, radi utvrđenja i dr., rješavajući reviziju tuženika-protutužitelja izjavljenu protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku od 6. lipnja 1994.g. br. Gž 504/94, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Korčuli od 25. ožujka 1994.g. br. P 42/93, u sjednici održanoj 26. svibnja 1998.g.,

presudio i riješio je:

U odnosu na dio pobijane presude kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja- protutuženika M.V. (toč. I. izreke prvostupanjske presude) odbacuje se izjavljena revizija kao nedopuštena.

U odnosu na dio pobijane presude kojim je odbijen protutužbeni zahtjev tuženika- protutužitelja N.Š., M.Š. i A.Š. (toč. II. izreke prvostupanjske presude) odbija se izjavljena revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je presuda suda prvog stupnja koja glasi:

"I. Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja M.V. pok. V. koji glasi:

Utvrđuje se da je tužitelj M.V. pok. V. stekao pravo vlasništva vrhu čestice zgrade 233 k.o. K., sa pravom vlasništva vrhu zemljišta ispod ove čestice zgrade u cijelosti, pak se isti ovlašćuje da temeljem ove presude zatraži ishod i uknjižbu navedenog prava u zemljišnim knjigama ovog suda, uz istovremeno brisanje tog prava sa imena tuženih.

Dužni su tuženi od 1) do 3) na ime parničnih troškova predmetnog postupka naknaditi tužitelju iznos od 1,115.000 HRD sve u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

II. Odbijaju se protutužbeni zahtjevi protutužitelja koji glase:

1. Protutuženi M.V. i I.V. dužni su priznati da su protutužitelji isključivi vlasnici čestice zgrade 233 z.u. 399 k.o. K., te predati tu nekretninu u posjed i na korištenje protutužiteljima. Također su dužni priznati da je ugovor o darovanju zaključen između protutuženih M.V. i I.V. pravno ništav, te su dužni izdati tabularnu ispravu za zemljišno- knjižni prijenos upisa vlasništva u korist protutužitelja N.Š., A.Š. i M.Š. -P., jer će u protivnom takvu ispravu zamijeniti ova presuda te naknaditi parnični trošak, sve u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

2. Utvrđuje se da nije pravno valjana uknjižba prava vlasništva u korist I.V. i M.V. na zgradi i zemljištu čestice zgrade 233 z.u. 399 k.o. K. izvršen po Općinskom sudu, Zemljišno- knjižnom odjelu K. te se nalaže njeno brisanje i uspostava prijašnjeg stanja za korist protutužitelja.

Tuženi su dužni naknaditi protutužiteljima parnični trošak sve u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

Protiv ove pravomoćne drugostupanjske presude reviziju su izjavili tuženici- protutužitelji zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se ona preinači u smislu revizijskih navoda.

Odgovor na reviziju nije podnesen, niti se nadležni državni odvjetnik izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija u odnosu na dio pobijane presude kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev nije dopuštena, a u odnosu na dio pobijane presude kojim je odbijen protutužbeni zahtjev revizija nije osnovana.

U odnosu na dio pobijane presude kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja- protutuženika M.V. za utvrđenje prava njegovog vlasništva na prijepornim nekretninama sa zahtjevom za uknjižbu istog prava u zemljišnoj knjizi, tuženici-protutužitelji N.Š., M.Š. -P. i A.Š. izjavili su reviziju koja nije dopuštena.

U odnosu na taj dio presude riječ je o imovinsko-pravnom sporu iz čl. 382. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 91/92, u daljnjem tekstu ZPP) a gdje vrijednost predmeta spora ne prelazi granični iznos od 50.000 nekadašnjih dinara preko kojega je revizija u takvom sporu, s obzirom na vrijeme utuženja dopuštena (Novela ZPP-a koja je bila na snazi od 27. studenog 1982.g. do 21. studenog 1997.g.).

Tužitelj-protutuženik V.M. je u tužbi podnesenoj 11. prosinca 1986.g. naznačio vrijednost predmeta spora iznosom od 2.000 tadašnjih dinara, čiju točnost sud nije provjeravao prema svom ovlaštenju iz čl. 40. st. 3. ZPP, pa je ta vrijednost predmeta spora prema st. 2. istog članka mjerodavna za ocjenu dopuštenosti odnosno nedopuštenosti izjavljene revizije.

Okolnost da je sud tek na ročištu glavne rasprave od 12. VIII. 1991.g. (list 35) utvrdio novu vrijednost predmeta spora u iznosu od 9.000 dinara nije od utjecaja na pravo na izjavljivanje revizije, jer je tada sud bio prekludiran u svom ovlaštenju provjeravanja vrijednosti predmeta spora naznačene u tužbi.

Prema, naime, odredbi čl. 40. st. 3. ZPP-a točnost vrijednosti predmeta spora naznačene u tužbi sud može provjeravati brzo i na prikladan način najkasnije na pripremnom ročištu, a ako ono nije održano onda na glavnoj raspravi prije početka raspravljanja o glavnoj stvari, kada sud to do tada ne učini onda su prekludirani glede izmjene vrijednosti predmeta spora naznačene u tužbi i sud i stranke.

Jedino je tužitelj-protutuženik M.V. prilikom povećavanja tužbenog zahtjeva (koji se ne odnosi na novčanu svotu) tijekom postupka bio ovlašten naznačiti novu vrijednost predmeta spora umjesto one naznačene u tužbi. On se, međutim, nije poslužio tim svojim ovlaštenjem, pa usprkos preinačenju tužbe kao mjerodavna ostaje i dalje ona vrijednost predmeta spora koju je naznačio u tužbi.

Kako se, prema tome, u odnosu na dio pobijane presude kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika M.V. vrijednost predmeta spora kreće u granicama limita koji ne prelazi 50.000 nekadašnjih dinara (iz vremena utuženja) trebalo je u odnosu na taj pobijani dio pravomoćne presude odbaciti reviziju tuženika-protutužitelja kao nedopuštenu temeljem čl. 392. ZPP.

Predmet protutužbenog zahtjeva kojim protutužitelji traže priznanje prava njihovog isključivog vlasništva, izdavanje tabularne isprave i brisanje postojeće uknjižbe prava vlasništva i predaje u posjed je imovina o kojoj je odlučeno pravomoćnom (irevizibilnom) presudom upravo suprotno od onoga što protutuženici traže, tj. da je tužitelj-protutuženik M.V. vlasnik prijeporne nekretnine a ne tuženici-protutužitelji.

Ta pravomoćna odluka veže parnične stranke, pa ovaj revizijski sud nije ovlašten l. 333. ZPP).

ispitivati njenu pravilnost (č

Tuženici-protutužitelji traže tužbom i to da su protutuženici dužni priznati da je ništav ugovor o darovanju zaključen između protutuženika M.V. i I.V. glede prijepornih nekretnina. I ovaj zahtjev temelje na svom pravu vlasništva na prijepornim nekretninama. Upravo da oni jesu vlasnici darovanih nekretnina i da se radi o otuđenju tuđe stvari to u smislu odgovarajuće primjene pravila iz odredbe čl. 460. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91 i 73/91) ne bi bio razlog ništavosti darovnog ugovora. Međutim, kako je već navedeno pravomoćnom i irevizibilnom presudom je utvrđeno da je vlasnik prijepornih nekretnina tužitelj M.V., a ne tuženici-protutužitelji.

Iz tih razloga u odnosu na odluku o zahtjevu protutužitelja glede ništavosti navedenog darovnog ugovora revizija nije osnovana.

Trebalo je zbog toga na temelju čl. 393. ZPP u odnosu na dio pobijane presude kojim je odbijen protutužbeni zahtjev odbiti izjavljenu reviziju kao neosnovanu.

U Zagrebu, 26. svibnja 1998.g.

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann v.r.