Gzz-8/2006-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Gzz 8/06-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, Jakoba Miletića, dr. sc. Ivana Kaladića, Gordane Matasić- Špoljarić i mr sc. Andrije Erakovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja- protutuženika H. t. d.d. P., kojeg zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik iz L., protiv tuženika - protutužitelja S. d.o.o. P., kojeg zastupa punomoćnik D. Z., odvjetnik iz P., radi isplate po tužbi i po protutužbi, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetnika Republike Hrvatske broj: G-DO-663/04 od 23. svibnja 2004., podignutog protiv pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-8009/03-2 od 6. travnja 2004. godine, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci broj: P-1278/02-58 od 2. srpnja 2003., u sjednici održanoj dana 28. veljače 2007.,

p r e s u d i o j e :

Zahtjev za zaštitu zakonitosti se odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku-protutužitelju da plati tužitelju- protutuženiku iznos od 11.189,45 EUR u kunskoj protuvrijednosti s kamatama kao u točci I. izreke, te još i kamate na iznos od 9.718,95 EUR, kao u točci II. izreke. Istom presudom odbijen je protutužbeni zahtjev da je tužitelj-protutuženik dužan tuženiku-protutužitelju platiti iznos od 59.707,58 EUR u kunskoj protuvrijednosti (točka III. Izreke).

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude Državni odvjetnik Republike Hrvatske podigao je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se presude sudova nižeg stupnja ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelj je podnio odgovor na zahtjev za zaštitu zakonitosti s prijedlogom da se odbije. Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije osnovan.

Pobijana presuda je ispitana u granicama povreda koje su istaknute u zahtjevu za zaštitu zakonitosti u smislu odredbe čl. 408. st. 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» broj: 53/91, 91/92, 112/99. i 88/01. - dalje: ZPP), koja se u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 284. st. 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» broj: 117/03).

Predmet spora je zahtjev tužitelja-protutuženika da mu tuženik plati iznos od 11.189,45 EUR u kunskoj protuvrijednosti na ime cijene za isporučenu robu te zahtjev tuženika-protutužitelja da mu tužitelj-protutuženik plati na ime naknade štete iznos od 59.707,58 EUR koja mu je nastala, kako tvrdi, zbog toga što mu je tužitelj-protutuženik isporučio nekvalitetnu robu pa su mu zbog toga otkazane dvije narudžbe stranog kupca.

Prema utvrđenju prvostupanjskog suda tuženik-protutužitelj nije dokazao da je platio tužitelju-protutuženiku iznos od 11.189,45 EUR u kunskoj protuvrijednosti za isporučenu robu, a postojanje duga proizlazi iz isprave „otvorene stavke na dan 30. 06. 99“ (list 5 i 86) koju su potpisali i direktor tužitelja A. G. i direktor tuženika V. M.. Protutužbeni zahtjev za iznos od 59.707,58 EUR nije osnovan zbog toga što je utvrđeno da nisu ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu jer tuženik-protutužitelj nije dokazao da je u propisanim rokovima obavijestio (reklamirao nedostatke) tužitelja-protutuženika o nedostacima robe, a niti postojanje uzročne veze između navodno isporučene mu robe s nedostacima i izgubljene dobiti zbog otkazivanju dviju narudžbi. Ta utvrđenja prihvaća i sud drugog stupnja.

U zahtjevu za zaštitu zakonitosti se navodi da je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP jer nije prihvatljivo obrazloženje sudova prema kojem je tuženik priznao dug potpisujući zapisnik o otvorenim stavkama na dan 30. lipnja 1999., jer iz samog naziva toga zapisnika proizlazi da se radi o otvorenim stavkama koje su sporne na taj dan pa on ne sadrži priznanje tuženika. Ne postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprave i same te isprave, a na što se tim navodima u zahtjevu za zaštitu zakonitosti ukazuje. U toj ispravi od 16. srpnja 1999. godine, koju je ispostavio tužitelj-protutuženik, a adresirana je na tuženika-protutužitelja navedeni su brojevi računa i iznosi na koje ti računi glase. Naziv isprave „otvorene stavke na dan 30. 06. 99 (devizno – konto 1200)“ znači upravo to što je u njoj navedeno. Tužitelj je naveo račune (stavke) koji su u njegovim poslovnim knjigama evidentirani i koji su još otvoreni (u značenju da nisu plaćeni). Utvrđeno je da je tu ispravu potpisao direktor (zastupnik po zakonu) tuženika (što je sam iskazao u svom stranačkom iskazu) pa je pravilan zaključak sudova nižeg stupnja da je tuženik priznao dug. Ne može se prihvatiti navod iz zahtjeva za zaštitu zakonitosti da iz samog naziva tog zapisnika (isprava o kojoj je riječ ne nosi naziv „zapisnik“) proizlazi da se radi o otvorenim stavkama „koje su sporne“ na dan 30. lipnja 1999., jer ništa što je navedeno u toj ispravi ne upućuje na takav zaključak, pa ni stranke u sporu (uključujući i tuženika) ne tvrde da su u toj ispravi prikazane otvorene stavke koje su sporne. Otvorena stavka u računovodstvu ne označava nešto što je sporno već stavku koja nije zatvorena plaćanjem, kompenzacijom ili na drugi način na koji obveza može prestati.

U zahtjevu za zaštitu zakonitosti navodi se da su sudovi nižeg stupnja pogrešno primijenili materijalno pravo jer tuženik nije bio kupac u smislu odredbe čl. 516. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/96. 112/99. – dalje: ZOO), koji se u ovom slučaju primjenjuje, već su stranke bili sudionici zajedničkog izvoznog posla pa je tuženik nakon prerade i izvoza dio deviza u vrijednosti izvezene robe doznačavao tužitelju putem banke na njegov devizni račun. Zbog toga da su sudovi nižeg stupnja pogrešno primijenili odredbe čl. 17. 122. i 516. ZOO. Navodi o poslovnom odnosu među strankama u osnovi odgovaraju onome što je u postupku utvrđeno, tj. da je tužitelj uvozio materijal iz inozemstva, da ga je isporučivao tuženiku, da je tuženik od tog materijala izrađivao određene proizvode te iste prodavao u inozemstvu (izvozio), a plaćanja su se obavljala s deviznog računa tuženika na devizni račun tužitelja. U zahtjevu se ne objašnjava od kakvog je značenja za ishod ovog spora pravna priroda ugovornog odnosa među strankama. Odredbama čl. 516. ZOO uređuje se vrijeme i mjesto plaćanja cijene, a u ovom slučaju je irelevantno je li ugovoreno da će tuženik-protutužitelj platiti cijenu u mjestu i u času predaje robe ili nakon što tuženik izveze proizvode (bicikle) i naplati cijenu od inozemnog kupca, a s obzirom na to da je utvrđeno da tuženik-protutužitelj duguje tužitelju-protutuženiku iznos od 11.189,45 EUR priznavši dug potpisom otvorenih stavki na dan 30. lipnja 1999. godine. Prema odredbi čl. 17. st. 1. ZOO sudionici u obveznom odnosu dužni su izvršiti svoju obvezu i odgovorni su za njezino ispunjenje, a to se odnosi i na tuženika-protutužitelja neovisno od pravne prirode poslovnog odnosa među strankama. Odredba čl. 122. ZOO koja sadrži pravilo istovremenog ispunjenja može se također primijeniti na ugovorni odnos među strankama, premda se u konkretnom slučaju i nije postavljalo kao odlučno pitanje koja je ugovorna strana dužna prva ispuniti svoju ugovornu obvezu.

U zahtjevu za zaštitu zakonitosti ne dovodi se u pitanje pravilnost presuda sudova nižeg stupnja u dijelu kojim je odlučeno o odbijanju protutužbenog zahtjeva.

Valjalo je zbog tih razloga temeljem čl. 408. st. 2. u vezi s čl. 393. ZPP zahtjev za zaštitu zakonitosti odbiti kao neosnovan.

U Zagrebu, 28. veljače 2007.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.