Gž-240/2008-2 · Županijski sud u Varaždinu

Broj:Gž.240/08-2

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, po sucu toga suda Dijani Hofer kao sucu pojedincu, u izvanparničnom predmetu predlagateljice M. Š. iz J., zastupane po punomoćniku T. J., odvjetniku iz V. protiv protustranke F. G. iz J., radi uređenja međe, povodom žalbe protustranke izjavljene protiv rješenja Općinskog suda u Varaždinu broj R1.164/07-7. od 13. studenog 2007.g., dana 07. ožujka 2008.g.,

r i j e š i o j e :

Prihvaća se žalba protustranke i preinačuje se rješenje Općinskog suda u Varaždinu broj R1.164/07-7. od 13. studenog 2007.g. u pobijanom dijelu u toč.III izreke na način da ista glasi:

Predlagateljica

M. Š.

odbija

se

sa

zahtjevom

radi

naknade

joj

troškova

postupka.

U preostalom nepobijanom dijelu u toč. I i toč.II izreke, navedeno rješenje ostaje neizmijenjeno.

Obrazloženje

Rješenjem suda prvog stupnja u toč. I izreke uređena je međa između nekretnine predlagateljice čkbr. 599 dvorište, gospodarska zgrada, kuća i gospodarska zgrade sa ukupno 834 m2 sve upisano u zk.ul.620 k.o. J. i nekretnine protustranke – čkbr.600 gospodarske zgrade, dvorišta, gospodarske zgrade i kuće sa ukupno 871 m2, sve upisano u zk.ul. 654 k.o. J., na način da međa prolazi pravcem označenim u skici mjerničkog vještaka S. V. točkama A – B.

Toč.II izreke upućene su izvanparnične stranke da svaka od njih, u roku od šest mjeseci od dana pravomoćnosti pobijanog rješenja, može pokrenuti parnicu radi dokazivanja vlasništva te zahtijevati da se u skladu „s njim“ (?) označi međa.

Istim rješenjem u pobijanom dijelu - toč. III izreke utvrđeno je da svaka stranka snosi polovicu ukupnog troška u iznosu od 5.116,76 kn pa da je dakle protustranka dužna predlagateljici isplatiti iznos od 2.558,38 kn. Pravodobno izjavljenom žalbom protustranka pobija navedeno rješenje u odluci o troškovima postupka u toč. III izreke, bez navođenja zakonskih žalbenih razloga i bez prijedloga o načinu postupanja ovoga suda sa izjavljenom žalbom. Obvezavši protustranku na naknadu ½ troškova postupka uređenja međe, prvostupanjski sud u obrazloženju pobijanog rješenja ne navodi materijalno-pravno uporište za takovu odluku, tek - da je „usvojio troškovnik punomoćnika predlagateljice“ i priznao trošak sastava prijedloga u iznosu od 500,00 kn, zastupanje na ročištu održanom dana 24. listopada 2007.g. i na očevidu održanom dana 13. studenog 2007.g. - za svaku radnju po 500,00 kn uz porez na dodanu vrijednost u daljnjem iznosu od 330,00 kn, trošak sudske pristojbe na prijedlog u iznosu od 300,00 kn, na pobijano rješenje u iznosu od 600,00 kn, te troškove provedenog očevida u iznosu od 2.386,76 kn, od kojeg zbroja u iznosu od 5.116,76 kn je naložio protustranci naknaditi predlagateljici polovicu, dakle iznos od 2.558,38 kn.

Pobijajući prvostupanjsko rješenje u odluci o troškovima postupka protustranka se protivi snositi troškove zastupanja predlagateljice po odvjetniku, navodeći da – iako se suglasio na vanjskom uredovanju da snosi polovicu troškova istog, da smatra da uopće nije dužan participirati u tim troškovima jer ničim nije prouzrokovao predmetni postupak.

Žalba protustranke je osnovana.

Ponajprije valja naglasiti da se odluka o troškovima u (izvanparničnim) postupcima radi uređenja međe zasniva uvijek na pravnim pravilima sadržanim u paragrafima Zakona o sudskom vanparničnom postupku iz 1934. godine, budući da Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, utvrđujući u odredbi čl. 103. način uređenja međe, ne sadrži i odredbu o troškovima postupka uređenja međe, određujući samo to da među obnavlja ili ispravlja sud u izvanparničnom postupku.

Stoga, a na osnovi odredbi Zakona o načinu primjene pravnih pravila donesenih prije 06. travnja 1941. godine (N.N.73/91), obzirom važećim propisima Republike Hrvatske nije utvrđen način obveze naknade troškova postupka u postupku uređenja međe, valja primijeniti pravno pravilo iz paragrafa 283. bivšeg Zakona o sudskom vanparničnom postupku.

Naime, prema paragrafu 283. stav. 1. Zakona o sudskom vanparničnom postupku, troškove postupka uređenja odnosno ispravljanja međe, snose stranke u razmjeru sa dužinom graničnih linija njihovih nekretnina između kojih je međa uređena, time da onaj koji je stavio prijedlog za uređenje međe snosi sam troškove postupka u slijedećim slučajevima: ako se iz rasprave pokaže da obnavljanje ili ispravljanje međe nije bilo potrebno, jer međa nije sporna ili se može lako raspoznati ili što su ostali sudionici postupka bili spremni bez suda izvršiti obilježavanje međe.

Iz sadržaja spisa proizlazi da je postupak započeo po prijedlogu predlagateljice, a kojeg se činjenično obrazloženje svelo na jednu jedinu rečenicu da „između predmetnih nekretnina nema uobičajenih međašnih oznaka“.

Razmatranjem stanja predmeta i pobijanog rješenja, ovaj sud je nadalje utvrdio da je na vanjskom uredovanju koje je provedeno uz sudjelovanje mjerničkog vještaka, konstatirano da su nekretnine izvanparničnih stranaka u potpunosti fizički odvojene obzirom se od ulične ograde na sjeveru (početak međašnog pravca označen slovom A) prema jugu proteže metalna ograda sa betonskim parapetom, nastavno tome kuća protustranke, potom njezina gospodarska građevina, nastavno tome betonski zid, a nadalje - do završne točke međašnog pravca označene sa B, nalazi se ograda od žičanog pletiva.

Uz to je mjernički vještak obavio izmjeru prethodno opisanog postojećeg međašnog pravca te isti usporedio sa tzv. novom fotogrametrijskom izmjerom k.o.J. i utvrdio potpunu podudarnost navedenih pravaca a obzirom je prilikom fotogrametrijske izmjere obavljeno i obilježavanje međnih točaka to je i na krajnjem jugu međašnog pravca između predmetnih dviju nekretnina nađena i odnosna oznaka u vidu plastične kvadratične žute pločice sa metalnim šiljkom u sredini, koju je točku mjernički vještak označio sa „B“.

Konačno, je obavio i kontrolnu izmjeru parcela koje leže istočno i zapadno od nekretnina izvanparničnih stranaka i potvrdio da je zatečeni (ogradama i čvrstima zidanim - stambenim i gospodarskim objektom obilježeni) međašni pravac u potpunosti identičan i novoj katastarskoj izmjeri te je taj pravac i on kvalificiro linijom razgraničenja predmetnih dviju nekretnina kojeg je obilježio slovnim oznakama A-B.

Valja na ovom mjestu naglasiti da su prije provedene identifikacije i izmjere izvanparnične stranke suglasno predložile uređenje međe prema katastarskom planu kao što je to prethodno opisano.

Razmatrajući dakle stanje spisa i pobijanog rješenja ovaj sud utvrđuje žalbene navode protustranke osnovanim jer je doista, iz prethodno izloženog historijata postupka i sadržaja obrazloženja pobijanog rješenja, vidljivo da predmetni postupak uređenja međe uopće nije bio potreban obzirom međa nije niti bila sporna između stranaka (sam mjernički vještak u svom nalazu konstatira da „nema sporne površine“), a mogla se i lako raspoznati.

Stoga je ovaj sud prihvatio žalbenu tvrdnju protustranke koja sadržajno odražava pravno pravilo iz paragrafa 283. stav. 1. Zakona o sudskom vanparničnom postupku prema kojem će onaj koji je stavio prijedlog za uređenje međe sam snositi troškove postupka ukoliko se dokaže da uređenje međe nije bilo potrebno, jer međa nije sporna ili se može lako raspoznati.

Naime, provedeni postupak je jasno i nedvosmisleno pokazao da su nekretnine izvanparničnih stranaka fizički odijeljene te da je takvo fizičko razgraničenje u potpunom suglasju sa katastarskim nacrtom za predmetnu katastarsku općinu pa je u tom smislu predlagateljica i predložila da se sudskim putem međa uredi. Stoga, utvrđujući da je međašni pravac obilježen u čitavoj dužini čvrstim građevinama i čvrstim ogradama, uz posebnu napomenu da iz sadržaja prvostupanjskog spisa proizlazi da pravac niti nije bio sporan, to ovaj sud ne nalazi egzistentnim pretpostavke koje bi opravdala da se protustranci naloži na platež polovica troškova ovog postupka već da su se stekli uvjeti iz pravnog pravila paragrafa 283.stav.1.

Zakona o sudskom vanparničnom postupku.

Tek podredno valja upozoriti i sud i predlagateljicu da je predmetni postupak - izvanparnični, zbog čega strankama ni u kom slučaju ne pripadaju troškovi zastupanja!

Obzirom na sve izneseno valjalo je žalbu protustranke prihvatiti i preinačiti rješenje suda prvog stupnja u pobijanom dijelu toč.III izreke, sukladno odredbi čl. 380 stav.3. Zakona o parničnom postupku i odbiti predlagateljicu sa zahtjevom za naknadu joj troškova provedenog postupka.

Također valja na ovom mjestu nadodati da ovaj sud konstataciji iz zapisnika sa provedenog vanjskog uredovanja :“ prisutni izjavljuju da će stranke snositi troškove svaki po pola“ ne pridaje nikakvu dokaznu ili obvezujuću snagu na teret protustranke obzirom je opisana konstatacija neodređena i suprotna sadržaju obrazloženja pobijane odluke o troškovima.

U preostalom nepobijanom dijelu u toč. I i II izreke, rješenje prvostupanjskog suda ostalo je neizmijenjeno.

U Varaždinu, dana 07. ožujka 2008.g.

S U D A C :

Dijana Hofer, v. r.