I Kž-727/1992-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 727/1992-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Pavišić dr. Berislava kao predsjednika vijeća, te Kocijančić Erike, Drakulić Milene, Frančula mr. Rudolfa i Mikor Milivoja, kao članova vijeća i stručnog suradnika Papeš Branke, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. P. M., zbog krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. KZRH u vezi čl. 19. KZJ, odlučujući o žalbi optuženika, podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Splitu od 12. svibnja 1992. K 30/91, u sjednici održanoj 11. studenoga 1992, saslušavši zamjenika javnog tužitelja

Hrvatske Papac Baldu,

p r e s u d i o je :

Odbija se žalba opt. P. M. kao neosnovana i potvrdjuje prvostepena presuda.

O b r a z l o ž e n j e

Okružni sud u Splitu je povodom optužnice oštećenog kao tužitelja P. M. presudom od 12. srpnja 1992. K 30/91 prema opt. P. M. po čl. 349. Zakona o krivičnom postupku, preuzetog temeljem čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku kao zakona Republike Hrvatske (ZKP) odbio optužbu zbog krivičnog djela iz čl. 41. st. 1. KZRH, u vezi čl. 19. Krivičnog zakona SFRJ, preuzetog temeljem čl. 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ kao zakona Republike Hrvatske (KZJ) i po čl. 99. st. 1. ZKP odlučio da troškovi krivičnog postupka padaju na teret sredstava proračuna suda.

Protiv te prvostepene presude optuženik je po branitelju V. I., odvjetniku iz S., podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno utvrdjenog

I Kž 727/1992-3

činjeničnog stanja i zbog povrede krivičnog zakona, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje, odnosno preinači tako da se optuženika oslobodi optužbe.

Prvostepeni sud, postupajući po čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske, žalbu optuženika nije dostavljao oštećeniku kao tužitelju, ni njegovom punomoćniku T. I., odvjetniku iz S., na odgovor.

Žalba nije osnovana.

Drugostepeni sud je povodom žalbe po službenoj dužnosti ispitao prvostepenu presudu i nije našao da bi bile ostvarene povrede zakona koje se ispituju prema odredbi čl. 376. st. I. toč. 1. i 2. ZKP.

Žalitelj bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, iako ističe i taj žalbeni osnov, odredjeno i izričito ne naznačuje, medjutim sadržaj žalbe pokazuje da prigovara prvostepenoj presudi zbog izostanka razloga o odlučnim činjenicama.

Medjutim, prvostepena presuda sadrži potpune i jasne razloge o svim onim činjenicama o kojima ovisi neposredna primjena zakona, pa tako i u pogledu objektivnog učina djela i subjektivnog odnosa počinioca prema djelu, a takodjer i o osnovu po kojem je donijeta odbijajuća presuda po čl. 349. t. 6. ZKP. Iznijeti su uz to i dostatni te uvjerljivi razlozi i u pogledu ocjene izvedenih dokaza. Sve te razloge drugostepeni sud prihvaća kao valjane, pa prethodno žalitelja upućuje na obrazloženje prvostepene presude, ocjenjujući da u toj presudi nije ostvarena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. toč.

II. ZKP, a niti kakva druga povreda na koju bi pojedini navodi žalbe mogli posredno smjerati.

Žalitelj zapravo, pledirajući za meritornom oslobadjajućom presudom, pobija činjenično utvrdjenje prvostepenog suda kao pogrešno ostajući kod teze iz obrane date u toku krivičnog postupka da optuženik oštećeniku nije uopće zadao nikakve tjelesne ozljede, znači da nije ni počinio one radnje koje su pobliže opisane u izreci pobijane presude.

Za takve tvrdnje, medjutim, nema uporišta u izvedenim dokazima.

Žalitelj ne prigovara vjerodostojnosti medicinske dokumentacije, niti nalazu i mišljenju vještaka sudske

I Kž 727/1992-3

medicine. Ne prigovara takodjer niti onom dijelu prvostepenog utvrdjenja da su kritične zgode optuženik i oštećenik bili zajedno i dospjeli u konfliktnu situaciju. Oštećenik je neposredno nakon tog dogadjaja bio u zdravstvenoj ustanovi gdje su, izmedju ostalog, konstatirane ubodne zasjekotine - rane u predjelu ledja desno i slabina lijevo, za koje je vještak J. dr. O. mišljenja da je neizvedivo da si oštećenik sam nožem nanese takve ozljede, a vrlo teško da je ozljedu kakva je nadjena sebi mogao zadati i u predjelu XII grudnog kralješka. I optuženik je zadobio tjelesnu ozljedu glave udarcem kamenom, za koju isti vještak iznosi mišljenje da ga je vjerojatno mogla omesti da oštećeniku nanese ozljede vremenski i u okolnostima kako to prikazuje oštećenik, tj. trčeći prethodno za njim preko 50 m. Ti dokazi, medicinska dokumentacija i sudskomedicinsko vještačenje, u čiju vjerodostojnost ni prema razlozima žalbe nema razloga sumnjati potvrdjuju osnovnu tvrdnju optužbe, da je te ozljede na utvrdjeni način oštećeniku zadao upravo optuženik. Ni ostali preslušani svjedoci nisu učinili vjerojatnim da bi si oštećenik ozljede nanio sam ili da mu ih je nanio netko treći, a ne optuženik, što bi bilo neophodno da bi mogla uslijediti oslobadjajuća presuda.

Zato je prvostepeni sud s pravom otklonio vjeru u onaj dio iskaza B. M., M. G. i R. P. u dijelu gdje oni opisuju da nisu vidjeli daje optuženik ponio na ulicu nož, navodeći kao razlog osim spomenutih vjerodostojnih dokaza kao što su medicinska dokumentacija i vještačenje još i prijateljske odnose tih osoba s optuženikom. Zbog tih razloga je trebalo otkloniti vjeru i u taj ključni dio obrane gdje se negira da bi optuženik uopće poduzeo opisane radnje prema oštećeniku.

Žalitelj prigovara daje prvostepeni sud, oslanjajući se na uputu drugostepenog suda u ranijem ukidnom rješenju, prihvatio sugeriranu pravnu oznaku po čl. 41. st.

1. KZRH u vezi čl. 19. KZJ, iako je optužnica označena po čl. 35. st. 1. KZRH u vezi čl. 19. KZJ, olako prešao preko sadržaja izvedenih dokaza, prema kojima je po stanovištu žalbe trebala uslijediti oslobadjajuća presuda po čl. 350. toč. 3. ZKP.

To medjutim, nije osnovano.Spomenutoj trojici svjedoka sud je s razlogom otklonio vjeru u navedeni dio iskaza. Prema ostalom dijelu njihovih iskaza, te iskazima samih učesnika u dogadjaju, izmedju optuženika i oštećenika je izbio najprije verbalni, a onda i fizički sukob. O fizičkom sukobu uz to dovoljno govore i ozljede koje su obojica zadobili.

Prema tim dokazima i razlozima iznijetim u pobijanoj presudi i po ocjeni drugostepenog suda je

I Kž 727/1992-3

činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrdjeno, a to utvrdjenje pokazuje da je optuženik na taj konkretan način poduzeo sve one radnje koje su opisane u izreci pobijane presude.

Kako su tim radnjama bila ostvarena sva potrebna objektivna i subjektivna obilježja krivičnog djela teške tjelesne povrede u pokušaju, pravilno je prvostepeni sud to djelo označio po čl. 41. st. 1. KZRH, u vezi čl. 19. KZJ i u tome nije povrijedjen krivični zakon niti po jednom osnovu iz čl. 365. ZKP. Žalitelj zapravo u tom pravcu niti ne stavlja odredjene prigovore.

Žalitelj u žalbi nije istakao niti kakve nove činjenice, niti je ponudio nove dokaze, a niti svojim razlozima ne pobija utvrdjene činjenice da se inkriminirani dogadjaj zbio 11. siječnja 1981., znači, ne pobija činjeničnu osnovu na kojoj se temelji primjena odredbe čl. 349. toč.

6.ZKP, u vezi čl. 95. i 96. KZJ o zastari. Takodjer žalitelj ne prigovara niti daje u tom pravcu povrijedjen krivični zakon.

Kako je gore iznijeto, žalitelj nije uspješno osporio valjanost razloga i stupanj pouzdanosti utvrdjenja odlučnih činjenica u pobijanoj presudi, a prvostepeni sud nije ostvario one bitne povrede odredaba krivičnog postupka ili povrede krivičnog zakona koje se ispituju po službenoj dužnosti, niti one na koje sadržajno žalitelj ukazuje, pa je slijedom toga po čl. 384.ZKP trebalo žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu, a prvostepenu presudu potvrditi.

U Zagrebu, 11. studenog 1992.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Branka Papeš, v.r.

Pavišić dr. Berislav, v.r.