Rev-x-423/2017-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev x 423/2017-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. K. OIB ... i S. K. OIB ... oboje iz S. P., Republika Srbija, zastupani po Zajedničkom odvjetničkom uredu I. Đ. i K. B. iz S. B., protiv tuženika Š. Č. iz B., OIB ... i J. Č. iz B., OIB ..., zastupani po punomoćniku P. K. odvjetniku u S. B., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, rješavajući reviziju tuženika protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž-1827/16-2 od 30. siječnja 2017. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-525/14-51 od 30. lipnja 2016., u sjednici održanoj 22. siječnja 2019.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tuženika odbija se, kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim su tražili da se utvrdi da je ovrha određena rješenjem prvostupanjskog suda od 4. svibnja 2007., broj Ovr- 604/07. nedopuštena (točka I. izreke), tužiteljima je naloženo da tuženicima naknade trošak parničnog postupka u iznosu od 25.089,06 kuna (točka II. izreke).

Presudom suda drugog stupnja u točki I. izreke preinačena je presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu P-525/14-51. od 30. lipnja 2016., na način da je utvrđeno da je ovrha određena rješenjem Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj Ovr-604/07 od 4. svibnja 2007., nedopuštena, te je naloženo tuženicima da tužiteljima naknade trošak parničnog postupka u iznosu od 6.101,56 kn, u roku od 15 dana, a u točki II. Izreke odbijeni su tuženici sa zahtjevom za nadoknadu troška odgovora na žalbu.

Protiv drugostupanjske presude, tuženici pravovremeno podnose redovnu reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), i to zbog bitne povrede odredbe parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava,

Rev x 423/2017-2

podredno reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP-a, predlažući preinačenje pobijanih presuda i odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja uz obvezivanje tužitelja da im nadoknade troškove postupka.

Tužitelji nisu odgovorili na reviziju.

Revizija nije osnovana.

S obzirom da je drugostupanjski sud pobijanu presudu donio uz primjenu odredbe čl. 373.a ZPP-a, protiv te presude dopuštena je redovna revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP-a, zbog čega je podnesena revizija i razmatrana kao revizija iz te zakonske odredbe.

Revizijski sud je pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a, dakle samo onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za proglašenje ovrhe nedopuštenom koji temelje na tvrdnji da je protekao zastarni rok od 10 godina iz članka 379. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 - dalje: ZOO) u kojem su tuženici mogli zahtijevati predmetnu ovrhu.

U prvostupanjskom postupku je utvrđeno da se predmetna ovrha vodi radi naplate ovršne tražbine ovrhovoditelja (ovdje tuženika), iz ovršne isprave - pravomoćne presude prvostupanjskog suda od 17. prosinca 1996., broj P-466/95., kojom je B. i S. K. (ovdje tužiteljima) naloženo da Š. i J. Č. (ovdje tuženicima) isplate na ime naknade štete svakome iznos od 14.400,00 kn solidarno, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 17. prosinca 1996. do isplate i naknade trošak parničnog postupka u iznosu od 4.955,50 kn, da je navedena presuda postala pravomoćna 17. veljače 1997., a da je predmetna ovrha zatražena 8. ožujka 2007., te određena rješenjem od 4. svibnja 2007. Zaključak je prvostupanjskog suda da je u vrijeme pokretanja ovršnog postupka protekao desetogodišnji rok iz odredbe članka 379. stavak 1. ZOO za pokretanje ovršnog postupka na temelju konkretne ovršne isprave.

Prema daljnjim utvrđenjima toga suda, konkludentnim radnjama tužitelja, sukladno članku 387. ZOO, došlo je do prekida zastarijevanja, pa usvaja tužbeni zahtjev tužitelja.

Prema ocjeni drugostupanjskog suda, dokumentacija na kojoj prvostupanjski sud temelji zaključak o prekidu tijeka zastare, poglavito Izjava tužitelja od 5. ožujka 1998., ne predstavlja priznanje duga u smislu navedene zakonske odredbe, jer iz sadržaja Izjave ne proizlazi na nedvojben način volja tužitelja da dug zaista priznaju, obzirom iz Izjave nije vidljivo o kojem je dugu riječ, niti je vidljiva visina duga.

Prema daljnjoj ocjeni toga suda, niti postupanja tužitelja - davanje specijalne punomoći odvjetniku S. J. da se proda njihova nekretnina i izdavanje naloga vlasniku Agencije za prodaju nekretnina da se u vezi zabilježbi na nekretnini obrati punomoćniku tuženika, ne mogu se smatrati priznanjem duga, odnosno ne mogu imati za posljedicu prekid zastarijevanja, jer navedena postupanja nisu takva da se njima na nedvojben način očituje volja tužitelja kao dužnika da priznaju dug prema tuženicima, kako je zaključio prvostupanjski sud. Jednako tako smatra da niti postupanje treće osobe, kao i davanje Izjave treće osobe, ovdje majke tužitelja S. K., R. K. o postojanju duga, ne dovodi do prekida

Rev x 423/2017-2

zastarijevanja. Slijedom navedenog pozivom na odredbu članka 373.a ZPP-a, prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja, ocjenjujući da je predmetna ovrha pokrenuta nakon proteka zastarnog roka iz članka 379. stavak 1. ZOO.

U revizijskom stupnju postupka i nadalje je sporno je li nastupila zastara tražbine tuženika odnosno je li konkludentnim radnjama tužitelja došlo do prekida zastare.

Prema odredbi članka 387. ZOO zastara se prekida kada dužnik prizna dug (stavak 1.), a dug se može priznati ne samo izjavom vjerovnika, nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata, davanje osiguranja (stavak 2.).

Sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, a i ustaljenoj sudskoj praksi priznanje duga kojim se zastarijevanje prekida mora biti jasno, određeno i bezuvjetno, te uvijek mora biti takvo da se njime na nedvojben način očituje dužnikova volja da dug zaista priznaje (tako u Rev-1258/09., Rev-509/07., Rev-260/07 i dr.).

Neosnovano se tuženici u podnesenoj reviziji pozivaju na bitne povrede parničnog postupka kada iste ničim ne obrazlažu i ne konkretiziraju, pa ti revizijski navodi iz navedenog razloga nisu ni uzeti u obzir, kako to i propisuje odredba čl. 386. ZPP-a.

Pogrešna primjena materijalnog prava, prema odredbi čl. 356. ZPP-a, postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije primijenio.

Pravo na ocjenu provedenih dokaza pridržano je za sudove (čl. 8. ZPP-a), kojima pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, pa postupanjem drugostupanjskog suda prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju prvostupanjskog suda i tuženika, nije dovelo do pogrešne primjene materijalnog prava.

Navodi revidenata da pri činjenici da je R. K., majka tužitelja S. K., tražila obračun ukupnog duga prema tuženiku, da je dala specijalnu punomoć odvjetniku S. J. za prodaju predmetnih nekretnina, da je svjedokinja M. Š. „radila obračun potraživanja tuženika koji je uručila R. K.”, da je toj svjedokinji bio poznat sadržaj razgovora svjedoka P. K. sa R. K. iz koga da je „proizlazilo da je navedeni tužitelj bio voljan platiti sporni dug” drugostupanjski sud nije mogao donijeti zaključak da navedene radnje ne predstavljaju priznanje duga, ističe se da su to prigovori činjenične naravi u kojima tuženici iznose svoju ocjenu provedenih dokaza, koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredbi čl. 385. ZPP-a), te navode ne može razmatrati ni ovaj sud.

Izjavom tužitelja od 5. ožujka 1998. nije došlo do priznanja predmetnog duga. Ona je od drugostupanjskog suda pravilno ocijenjena jer iz nje ni po ovom sudu nije vidljivo o kojem je dugu riječ, niti je vidljiva visina duga, zbog čega u njoj na nedvojben način nije izražena volja tužitelja za priznanje duga. Tužitelji u toj izjavi daju samo načelnu suglasnost za prodaju predmetnih nekretnina i da se „iz postignute cijene namire sva potraživanja i troškovi, a da se

Rev x 423/2017-2

njima na ruke isplati 9.000,00 DEM”, pri čemu se ne navodi visina tih dugova koji se trebaju namiriti. Jednako tako, ni iz sadržaja ostalih provedenih dokaza ne proizlazi takav zaključak. Slijedom navedenog, tuženici nisu uspjeli dokazati pretpostavke za prekid zastare potraživanja već u odnosu na pogrešnu primjenu materijalnog prava osporavaju ocjenu provedenih dokaza po drugostupanjskom sudu, sugerirajući da je pravilnom ocjenom provedenih dokaza trebalo prihvatiti ono što oni tvrde, tj. da je došlo do priznanja duga, a time i do prekida zastare njihove tražbine.

Budući da je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo valjalo je odbiti reviziju tuženika i odlučiti kao u izreci na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

Zagreb, 22. siječnja 2019.

Predsjednica vijeća

Jasenka Žabčić, v.r.