Rev-518/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 518/1991-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Jakoba Miletića, Gordane Gasparini, Vladimira Drakulića i Augusta Husinca, kao članova vijeća, u građansko-pravnoj stvari tužitelja C. G. iz Italije, R.-O. L., kojeg zastupa punomoćnik E. M., odvjetnik iz P., protiv tuženika K. P. iz P., kojeg zastupa punomoćnik A. Z., odvjetnik iz P., radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog, suda u Puli od 15.X 1990. godine poslovni broj Gž-1036/90-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli od 27. ožujka 1990. godine,poslovni broj P-1159/87, u sjednici održanoj dana 18. lipnja 1991. godine

p r e s u d i o j e :

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom prvostepenog Općinskog suda Pula od 27. ožujka 1990. godine posl. broj P-1159/87-21 suđeno je:

"I. Tuženik K. P. dužan je tužitelju C. G. s naslova naknade štete isplatiti iznos od 4.200,00 dinara (četiritisućedvijestotine dinara) zajedno sa zateznom kamatom u visini eskontne stope koju mjesečno utvrđuje Narodna banka Jugoslavije, uvećane za 20%, tekuće od 27. ožujka 1990. godine pa do isplate,u roku od 15 dana.

II. S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelj se odbija.

III. Svaka stranka snosi svoje troškove."

Presudom drugostepenog Okružnog suda u Puli od 15. listopada 1990. godine posl. br. Gž-1036/90-2 odbijene su žalbe stranaka kao neosnovane i prvostepena presuda potvrđena.

Protiv ove pravomoćne drugostepene presude,u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev i odlučeno o parničnom trošku, reviziju je izjavio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava time da je predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati, ukine presude nižestepenih sudova i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje, a podredno, da iste preinači na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja, odnosno da presude nižestepenih sudova preinači na način da tužitelju dosudi samo 10% ukupne visine štete.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tuženika prvostepeni je sud temeljem odredbe čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84,74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91), dostavio na odgovor tužitelju i na izjašnjenje nadležnom javnom tužiocu.

Na izjavljenu reviziju tužitelj nije odgovorio, niti se o istoj izjasnio javni tužilac Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijani dio presude, kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud ocjenjuje da ne postoji bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a na koju revizijski sud temeljem odredbe čl. 386. spomenutog zakona pazi po službenoj dužnosti.

O svim ostalim procesnim povredama, bez obzira na to da li se radi o apsolutno ili relativno bitnim povredama, revizijski je sud ovlašten voditi računa jedino kad revident na takve povrede određeno i konkretno ukazuje. Kako revident ne ukazuje navodima revizije na postojanje takvih povreda parničnog postupka to nije ostvaren revizioni razlog bitne povrede parničnog postupka.

Neosnovana je i tvrdnja revidenta da se pobijana presuda temelji na pogrešnoj primjeni materijalnog prava pa da je time ostvaren revizioni razlog iz odredbe čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP-a.

Prvostepeni je sud utvrdio, a drugostepeni sud prihvatio utvrđenja prvostepenog suda iz kojih proizlazi:

- da je dana 31.VII 1987. godine oko 18,30 sati ispred više katnice u P., tuženikov pas (pasmine njemački ovčar težak 38 kg i visok 64 cm) ugrizao psića tužitelja (pasmine maltežanin) koji je od zadobivenih povreda narednog dana uginuo,

- da tužitelj nije vezao svog psića, niti ga vodio na uzici,

- da tuženik nije svog psa vodio na odgovarajućoj uzici odnosno lancu pa se pas tuženika otrgnuo i ugrizao psića od tužitelja,

- - da pas tuženika tom prilikom nije imao brnjicu iako je očito da mu tuženik često stavlja brnjicu jer je svjestan snage svog psa i opasnosti koju pas predstavlja za okolinu,

- da visina štete koju je pretrpio tužitelj zbog uginuća psa iznosi 1.200. DEM odnosno u dinarskoj protuvrijednosti 8.400 dinara.

Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestepeni su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili da je do štete došlo uz podijeljenu odgovornost tužitelja i tuženika, te da je doprinos tuženika u nastanku štete tužitelju 50% koliko iznosi i doprinos samog tužitelja.

Ovo iz razloga što je odredbom čl. 5. st. 3.Odluke o registraciji, držanju i tamanjenju pasa ("Sl. novine Općine Pula", br. 3/68 te izmjene i dopune u Sl. novinama Zajednice općina Rijeka) propisano da se psi svih kategorija mogu kretati izvan kućnog prostora samo ako se vode na uzici ili lancu. Propisivanje obveze vođenja pasa na uzici ili lancu nalazi svoj ratio u želji da se izvršavanjem propisane obveze ostvari potpuna kontrola nad psom od strane osobe koja vodi psa. Ispunjavanjem takove obveze osoba koja vodi psa ima mogućnost da spriječi psa u njegovim postupcima kojima bi nanosio štetu. Tužitelj je omogućio svom psiću slobodno kretanje (bez uzice ili lanca) i na taj način propustio da ima stalnu i neposrednu kontrolu nad ponašanjem svog psića. Tuženik je također vodio psa na način koji nije bio u skladu s odredbom čl. 5. st. 3. navedene odluke. Ovo iz razloga što uzica ili lanac trebaju biti takvih svojstava da ne omogućavaju psu nekontrolirano kretanje te dovoljno čvrsti da ne omogućavaju psa da trganjem uzice dođe izvan kontrole osobe koja ga vodi. Kako je do štete došlo upravo iz razloga što su psi stranaka ostali van nadzora svojih vlasnika, to je i šteta koja je nastala kao posljedica nedostatka kontrole pasa rezultat propusta kako tužitelja tako i tuženika. Uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, a posebno činjenicu da je tuženikov pas vrlo snažan u odnosu na psića tužitelja nižestepeni su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili odgovornost tuženika za nastalu štetu tužitelja u omjeru od najmanje 50%. Pritom na navode revizije valja još istaći da revident neosnovano analizom mogućnosti tužitelja da spriječi nastanak štete nastoji umanjiti značaj svojih propusta, gubeći pritom iz vida da do štete ne bi došlo da je tuženik vodio svog psa na odgovarajućoj uzici vršeći nad istim potpuni nadzor. Naime, u takvom bi slučaju i sam tuženik mogao izbjeći nastanak štete tužitelju.

Zbog izloženog su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete u visini koja predstavlja 50% ukupne štete.

Prema navedenom u konkretnom slučaju nisu se ispunili istaknuti revizioni razlozi, kao ni revizioni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, pa je revizija tuženika temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a u ovom predmetu odbijena kao neosnovna.

U Zagrebu, 18. lipnja 1991. godine

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.