Supreme Court allows claim for delay in labor dispute, awarding damages despite partial plaintiff fault.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court ordered the lower court to decide within six months and awarded 11,000 kuna in damages for the violation of the right to a trial within a reasonable time. The plaintiff argued that a nine-year labor dispute involving wage differences violated constitutional rights, while the state contended the plaintiff contributed to delays by failing to timely pay advance costs for expert appraisal. Although the court acknowledged the plaintiff's procedural fault, it ruled that the overall duration and the urgent nature of labor disputes constituted a violation of Article 29 of the Constitution, justifying the damages award.
Legislator headnote
AI generatedčl. 27. Zakona o sudovima; čl. 29. st. 1. Ustava: The court must balance the duration of proceedings against the parties' conduct; a violation of the right to a trial within a reasonable time is established if the proceedings are inefficient or excessively long, even if the claimant contributed partially to the delay, particularly in labor disputes of urgent nature.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Gzp 117/06-6
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu po sutkinji Davorki Lukanović Ivanišević, u pravnoj stvari predlagateljice M. T. iz S., zastupane po punomoćniku R. P. I., odvjetnici iz S., protiv protustranke Republike Hrvatske, koju zastupa Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, Građansko-upravni odjel, radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, rješavajući o zahtjevu predlagateljice od 31. ožujka 2006. godine, dana 17. siječnja 2007. godine,
r i j e š i o j e :
I. Općinski sud u Splitu dužan je donijeti odluku u predmetu koji se vodi pred tim sudom pod poslovnim brojem IV P-983/06 (stari poslovni broj P-1345/93) u roku od 6 mjeseci računajući od dana dostave ovog rješenja.
II. Određuje se primjerena naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku predlagateljici u iznosu od 11.000,00 kuna.
III. Nalaže se Republici Hrvatskoj isplatiti primjerenu naknadu iz toč. II. izreke ovog rješenja u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva podnositelja Ministarstvu financija Republike Hrvatske za njezinu isplatu.
Obrazloženje
Predlagateljica je 31. ožujka 2006. godine podnijela ovom sudu temeljem odredbe čl. 27. Zakona o sudovima („Narodne novine“ br. 150/05. – dalje: ZS), zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, smatrajući da joj je povrijeđeno ustavno pravo na suđenje u razumnom roku zbog nedonošenja sudske odluke i dugog trajanja postupka koji se u vrijeme podnošenja zahtjeva vodio kod Županijskog suda u Splitu pod poslovnim brojem Gž-2834/02.
Zahtjev je osnovan.
U provedenom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je na temelju navoda predlagateljice iz zahtjeva, pribavljene preslike spisa Općinskog suda u Splitu posl. br. P- 1345/93 i očitovanja Županijskog suda u Splitu od 18. listopada 2006. godine, utvrdio slijedeće pravno relevantne činjenice za odlučivanje o povredi prava predlagateljice na suđenje u razumnom roku, zajamčenog čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 41/01 - pročišćeni tekst 55/91 - dalje: Ustav).
Predmetni spor pokrenut je tužbom osmero tužitelja (među kojim i predlagateljice ovdje) kod Općinskog suda u Splitu pod brojem P-1345/93 10. prosinca 1993. godine protiv tuženika Dalma mješovita roba, Split, radi isplate razlike plaće.
Na prvom ročištu od 15. rujna 1994. godine punomoćnik tužitelja je predložio donošenje presude zbog izostanka, koji prijedlog je sud rješenjem odbio i odredio novo ročište za 18. studenog 1994. godine.
Na tom ročištu tuženik je u odgovoru na tužbu osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva te je sud donio rješenje o dužnosti tužitelja za uplatu predujma za provođenje financijskog vještačenja.
Na ročištu od 29. studenog 1995. godine zbog nemogućnosti uređenja tužbenog zahtjeva u odnosu na tužitelje koji zbog nedostatka novčanih sredstava nisu uplatili predujam za provođenje vještačenja, punomoćnik traži rok za uređenje tužbenog zahtjeva, zbog čega sud dodjeljuje petnaestodnevni rok punomoćniku tužitelja za uređenje tužbenog zahtjeva i odgađa raspravu za novo ročište od 04. veljače 1997. godine.
Na tom ročištu sud utvrđuje da punomoćnik tužitelja nije postupio po raspravnom rješenju od 29. studenog 1995. godine i uredio tužbene zahtjeve, nakon čega donosi rješenje o razdvajanju postupaka i odgodi rasprave na neodređeno vrijeme sve dok tužitelji ne urede tužbene zahtjeve.
Podneskom od 20. rujna 1995. godine tužitelji preinačuju (proširuju) tužbeni zahtjev te traže isplatu i s osnova neisplaćenog minulog rada, isplate pomoći za bolovanje, naknade troška prijevoza i toplog obroka, regresa za godišnji odmor.
Dopisom od 24. ožujka 1998. godine sud poziva punomoćnika tužitelja, obzirom na prethodno navedenu činjenicu proširenja tužbenog zahtjeva, na uređenje tužbenog zahtjeva za svakog od tužitelja.
Podneskom od 08. svibnja 1998. godine tužitelji u pogledu visine tužbenog zahtjeva preciziraju tužbeni zahtjev.
Na ročištu od 27. travnja 2000. godine po prijedlogu tužitelja, sud donosi rješenje o razdvajanju postupaka za svakog od tužitelja ponaosob.
Dana 27. veljače 2001. godine u spis predmeta priložen je nalaz i mišljenje financijskog vještaka za sve tužitelje.
Na ročištu od 13. srpnja 2001. godine naloženo je tužiteljici da uplati predujam na ime vještačenja, dostavi urednu punomoć za zastupanje i da uredi tužbeni zahtjev.
Podneskom od 30. srpnja 2001. godine tuženik očitovao na nalaz i mišljenje financijskog vještačenja
Na ročištu od 27. kolovoza 2001. godine stranke su ostale kod svojih navoda te je naloženo tuženiku dostaviti kolektivni ugovor koji je bio na snazi za period na koji se odnosi utužena tražbina.
Na ročištu od 17. rujna 2001. godine saslušana je tužiteljica kao stranka te je konstatirano da je zaključena glavna rasprava.
Međutim, iz zapisnika s ročišta od 31. siječnja 2002. godine vidljivo je da je vanraspravnim rješenjem suda od 17. rujna 2001. godine preotvorena glavna rasprava u predmetnom postupku te je na tom ročištu saslušan financijski vještak radi davanja dopunskog nalaza i mišljenja, nakon čega je sud zaključio glavnu raspravu.
Prvostupanjska presuda i rješenje posl. broj P-1345/93 kojim je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice i odbijen prijedlog tužiteljice za donošenjem privremene mjere donesena je 31. siječnja 2002. godine.
Na navedenu prvostupanjsku presudu i rješenje žalbu su podnijele obje parnične stranke, tuženik 28. ožujka 2002. godine, a tužiteljica 02. travnja 2002. godine.
Predmetni spis je zaprimljen na Županijskom sudu u Splitu 28. kolovoza 2002. godine pod brojem Gž-2834/02.
O žalbama stranaka Županijski sud u Splitu odlučio je na sjednici vijeća održanoj 13. travnja 2006. godine i donio presudu i rješenje poslovnog broja Gž-2834/02 kojim je djelomično potvrdio prvostupanjsku presudu i rješenje, a djelomično ukinuo navedenu prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu i predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovno suđenje tako da se ovaj predmet na Općinskom sudu u Splitu u trenutku odlučivanja o zahtjevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku vodi pod poslovnim brojem IV P- 983/06.
Pravno relevantno razdoblje razmatranja odlučno za ocjenu pripada li predlagateljici pravo na zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, smatra se u pravilu razdoblje od podnošenja tužbe pa do donošenja odluke povodom zahtjeva predlagateljice u ovom predmetu.
Međutim, tužiteljica je u konkretnom slučaju (sa još sedmero tužitelja) podnijela tužbu 10. prosinca 1993. godine, pa u tom slučaju pravno relevantno razdoblje za ocjenu osnovanosti njezina zahtjeva, teče tek od 06. studenog 1997. godine, nakon što je 05. studenog 1997. godine stupio na snagu Zakon o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak i 14/02) do 17. siječnja 2007. godine tj. do donošenja odluke povodom zahtjeva predlagateljice u ovom predmetu, što, pak, sveukupno iznosi 9 godina, 2 mjeseca i 11 dana.
U razmatranom pravno relevantnom razdoblju postupak se vodio u pretežitom razdoblju kod Općinskog suda u Splitu do donošenja prvostupanjske presude od 31. siječnja 2002. godine (nešto više od 9 godina), ali se i postupak kod Županijskog suda u Splitu produljio, jer je tom sudu nakon što mu je spis 28. kolovoza 2002. godine dostavljen na odlučivanje, trebalo više od tri i pol godine da donese odluku o podnesenim žalbama (13. travnja 2006. godine).
Prema ocjeni ovog suda, iako predmetni parnični postupak po svojoj naravi ima elemente relativne činjenične složenosti, budući je radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva bilo potrebno provesti financijsko vještačenje, te usprkos tome što je prvostupanjski sud donio meritornu odluku u tom predmetu, kojom je djelomično pravomoćno okončan postupak, a za dio zahtjeva postupak i dalje traje, utvrđena duljina trajanja predmetnog postupka pred Općinskim sudom u Splitu i Županijskim sudom u Splitu govori u prilog zaključku da ovaj postupak nije vođen učinkovito i u skladu s načelom ekonomičnosti.
Međutim, ovaj sud ocjenjuje da je i sama tužiteljica svojim procesnim držanjem u tijeku same parnice doprinijela duljini trajanja postupka i to u izvjesnoj mjeri na način što nije pravodobno uplatila trošak predujma za financijsko vještačenje (određeno rješenjem još od 18. studenog 1994. godine), što je pak dovelo do nezakazivanja ročišta u ovom predmetu na određeno vrijeme i do toga da je sud u više navrata pozivao punomoćnika tužiteljice na uređenje tužbenog zahtjeva (rješenjem od 29. studenog 1995. godine I dopisom od 24. ožujka 1998. godine) pa je time, doprinijela njegovom duljem trajanju.
Zaključno, obzirom na navedena utvrđenja, usprkos utvrđenom doprinosu predlagateljice duljini trajanja predmetnog parničnog postupka, Vrhovni sud Republike Hrvatske ocjenjuje da je vođenjem postupka pred Općinskim sudom u Splitu i Županijskim sudom u Splitu, obzirom na njihovo trajanje i duljinu u navedenom pravno relevantnom razdoblju te neučinkovito vođenje postupka povrijeđeno pravo predlagateljice na suđenje u razumnom roku zajamčeno odredbom čl. 29 st. 1. Ustava, posebno imajući na umu činjenicu da je predmetni spor iz radnog odnosa, koji sporovi su po svom karakteru hitne naravi (čl. 434. st. 4. Zakona o parničnom postupku «Narodne novine» 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03).
Visinu naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku ovaj sud je utvrdio imajući u vidu sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, uz istodobno uvažavanje gospodarskih prilika u Republici Hrvatskoj.
Stoga je temeljem odredbe čl. 28 st. 1. ZS odlučeno kao u izreci ovog rješenja.
U Zagrebu, 17. siječnja 2007. godine
Sutkinja:
Davorka Lukanović Ivanišević, v.r.
Pouka o pravnom lijeku:
Protiv ovog rješenja žalba nije dopuštena, ali se može pokrenuti ustavna tužba.