III Kž-2/2014-7 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kž 2/14-7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud trećeg stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić, kao predsjednice vijeća te Damira Kosa, Ranka Marijana, Miroslava Šovanja i Senke Klarić-Baranović, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Perice Rosandića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika D. Š., zbog kaznenog djela iz članka 91. točka 4. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 - odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 - dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika, podnesenim protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 20. studenog 2013. broj I Kž 729/12, u sjednici održanoj dana 15. travnja 2014., u nazočnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženika H. K., odvjetnika u Z.,

p r e s u d i o j e:

Žalbe državnog odvjetnika i optuženika D. Š. odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje drugostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom drugostupanjskom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 20. studenog 2013. broj I Kž 729/12, povodom žalbe državnog odvjetnika i optuženika D. Š., a po službenoj dužnosti, pod I. izreke, preinačena je prvostupanjska presuda Županijskog suda u Zagrebu od 31. kolovoza 2012. broj K-92/12, u odnosu na kazneno djelo iz članka 173. stavak 1. KZ/97, zbog kojeg je optuženik proglašen krivim pod točkom 2. izreke te presude, na način da je, na temelju članka 451. točka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13 i 145/13 - dalje u tekstu: ZKP/08), optuženik za to kazneno djelo, pobliže opisano u izreci drugostupanjske presude, oslobođen od optužbe.

Na temelju članka 149. stavak 1. ZKP/08 troškovi kaznenog postupka u odnosu na taj dio optužbe padaju na teret proračunskih sredstava.

Uslijed odluke pod I. izreke, prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika i po službenoj dužnosti, pod II. izreke, preinačena je prvostupanjska presuda u odluci o kaznenim sankcijama na način da se optuženiku za kazneno djelo iz članka 91. točka 4. KZ/97, zbog kojeg je tom presudom proglašen krivim, utvrđuje kazna dugotrajnog zatvora u trajanju dvadeset godina, a uzima se utvrđenom kazna zatvora u trajanju deset mjeseci, izrečena mu

III Kž 2/14-7

opozvanom uvjetnom osudom iz presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 21. prosinca 2010. broj Ko-2465/10, potvrđene presudom Županijskog suda u Zagrebu od 15. ožujka 2011. broj Kž-598/11, čije izvršenje je određeno prvostupanjskom presudom, pa je optuženik osuđen na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju dvadeset godina, u koju mu je, na temelju članka 63. stavak 1. KZ/97, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 30. srpnja 2010. do 21. prosinca 2010. u kaznenom postupku vođenom pod brojem Ko-2465/10, kao i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru u ovom kaznenom postupku od 15. listopada 2011. pa nadalje.

Na temelju članka 69. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11 i 144/12 - dalje u tekstu: KZ/11) optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o drogi, koja može trajati najdulje tri godine.

Pod III. izreke odbijena je žalba optuženika kao neosnovana te je u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv osuđujućeg dijela drugostupanjske presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske žalbu je pravodobno podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se drugostupanjska presuda preinači te optuženiku za kazneno djelo iz čl. 91. toč. 4. KZ/97 utvrdi kazna dugotrajnog zatvora u duljem trajanju te optuženik D. Š. osobno i putem branitelja H. K., odvjetnika u Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženika proglasi krivim za kazneno djelo ubojstva na mah, a podredno da ga se blaže kazni. S obzirom da su žalbe optuženika i branitelja u bitnom sadržajno podnesene iz istih žalbenih razloga, razmatrat će se kao jedna žalba optuženika.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Postupajući u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske. Zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Marinka Orlić vratila je spis uz popratni dopis broj KŽ-DO-145/14 od 30. čnja 2014. bez očitovanja o žalbama.

sije

Sjednica vijeća je održana u nazočnosti branitelja optuženika H. K., odvjetnika u Z., a u odsutnosti optuženika D. Š., koji se nalazi u istražnom zatvoru, budući da je prije početka sjednice vijeća dostavio pisanu izjavu od 14. travnja 2014., u kojoj navodi da ne želi prisustvovati sjednici.

Žalbe državnog odvjetnika i optuženika D. Š. nisu osnovane.

Optuženik u žalbi ističe žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08, navodeći da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava ili zapisnika o danim iskazima i samih tih isprava ili zapisnika, međutim, u nastavku žalbe iznosi argumentaciju kojom, zapravo, nastoji dovesti u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na kazneno djelo iz članka 91. točka 4. KZ/97, o čemu će biti riječi u nastavku.

III Kž 2/14-7

Slijedom iznijetoga, drugostupanjski sud nije počinio citiranu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, niti bilo koju drugu na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju odredbe članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08.

U odnosu na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik navodi da su prvostupanjski i drugostupanjski sud, na temelju utvrđenih činjenica, izveli pogrešan zaključak da je optuženik počinio kazneno djelo teškog ubojstva kojemu je motiv bio koristoljublje, već tvrdi da se u konkretnom slučaju radilo o ubojstvu na mah, budući da je optuženik doveden u stanje jake razdraženosti izazvane verbalnim napadom i prijetnjom oštećenice D. Ć., pozivajući se pri tome na nalaz i mišljenje vještaka psihijatra dr. M. G.

Obrazlažući taj žalbeni prigovor optuženik ističe da je provedenim psihijatrijskim vještačenjem kod optuženika dijagnosticiran disocijalni poremećaj ličnosti, ovisnost o psihoaktivnim tvarima i početni psihoorganski sindrom, a koji poremećaji izazivaju pojačani osjet na vanjske podražaje i pretjerane reakcije, pa stoga, po mišljenju žalitelja, nije opravdan zaključak drugostupanjskog suda da se radilo o pretjeranoj reakciji optuženika na banalnu uvredu oštećenice, jer se ne mogu uspoređivati reakcije „normalne“ osobe s reakcijama psihički bolesne osobe.

Međutim, nasuprot mišljenju žalitelja, drugostupanjski sud je, uz uvažavanje činjenice, proistekle iz vještačkog nalaza, da se optuženik tempore criminis nalazio u stanju povišene afektivne tenzije, koja je uz aktualnu konfliktnu situaciju, u velikoj mjeri uvjetovana i primarnim osobinama njegove ličnosti, pravilno otklonio žalbenu argumentaciju optuženika da su se u njegovom ponašanju stekla sva bitna obilježja kaznenog djela iz članka 92. KZ/97, naglašavajući nesrazmjer između uvrede koju je optuženiku, prema njegovoj obrani, uputila oštećenica i njegovog napada na nju, koji je rezultirao sa 31 ubodnom i jednom reznom ranom u vitalne dijelove tijela i u konačnici smrtnim ishodom, kao i pojavu povišenog afektivnog stanja u obliku ljutnje, nezadovoljstva i agresivnih impulsa nekoliko dana prije inkriminiranog događaja.

Povezujući naprijed iznijeto sa činjenicom, koju ističe i drugostupanjski sud, da je optuženik, nakon ubojstva oštećenice, iz njenog stana odnio vrednije tehničke predmete, od kojih je veći dio istog dana prodao, a televizor zamijenio za opojnu drogu, pri čemu vrijednost tih predmeta višestruko premašuje iznos duga, pravilan je zaključak prvostupanjskog i drugostupanjskog suda da je motiv za ubojstvo oštećenice bio koristoljublje.

Slijedom iznijetoga, prvostupanjski i drugostupanjski sud su, na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, izveli pravilan zaključak da su u ponašanju optuženika ostvarena sva bitna obilježja kaznenog djela teškog ubojstva iz članka 91. točka 4. KZ/97, a ne ubojstva na mah iz članka 92. KZ/97, kako to pogrešno nastoji prikazati žalitelj. Stoga je neosnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona.

S obzirom da je državni odvjetnik podnio žalbu zbog odluke o kazni, a žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede kaznenog zakona, podnesena u korist optuženika, sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kaznenoj sankciji, sukladno odredbi članka 478. ZKP/08, drugostupanjska presuda ispitana je i u odnosu na tu žalbenu osnovu te je utvrđeno da žalbe nisu osnovane.

III Kž 2/14-7

Određujući vrstu i mjeru kazne koju u konkretnom slučaju valja primijeniti, sud uvijek mora uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela pa je, u skladu s tim, drugostupanjski sud optuženiku pravilno cijenio sve, u pobijanoj presudi istaknute okolnosti, pri čemu, nasuprot mišljenju državnog odvjetnika, nije podcijenio otegotne okolnosti koje se odnose na visok stupanj povrede zaštićenog dobra i raniju osuđivanost optuženika, već ih je, upravo suprotno, valjano cijenio i dao im potreban značaj.

Stoga je, prema mišljenju ovog suda trećeg stupnja, utvrđena kazna dugotrajnog zatvora u trajanju dvadeset godina za kazneno djelo iz članka 91. točka 4. KZ/97, primjerena svim okolnostima konkretnog slučaja i ličnosti počinitelja te ostvarenju, kako opće svrhe kaznenopravnih sankcija iz članka 6. KZ/97, tako i svrhe kažnjavanja iz članka 50. KZ/97.

Drugostupanjski sud je, nakon što je uzeo utvrđenom i kaznu zatvora u trajanju deset mjeseci, koja je optuženiku izrečena opozvanom uvjetnom osudom iz presude navedene u izreci pobijane presude, uz pravilnu primjenu članka 60. stavak 1. i 2. točka a., u svezi s člankom 69. stavak 3. i člankom 53. stavak 8. KZ/97, optuženika osudio na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju dvadeset godina, u koju mu je uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru od 30. srpnja 2010. do 21. prosinca 2010. u kaznenom postupku vođenom pod brojem Ko-2465/10, kao i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru u ovom kaznenom postupku od 15. listopada 2011. pa nadalje.

Odluka o sigurnosnoj mjeri obveznog liječenja od ovisnosti temelji se na odredbi članka 69. KZ/11, koji zakon je stupio na snagu 01. siječnja 2013., a koji je, u konkretnom slučaju, u odnosu na tu kaznenopravnu sankciju, primijenjen kao blaži zakon za počinitelja u odnosu na KZ/97, sukladno odredbi članka 3. stavak 2. KZ/11, budući da je odredbom članka 69. KZ/11 propisano kraće trajanje te sigurnosne mjere (najdulje tri godine) u odnosu na sigurnosnu mjeru obveznog liječenja od ovisnosti iz članka 76. KZ/97 (najdulje pet godina), koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela.

Slijedom iznijetoga i budući da ispitivanjem drugostupanjske presude nisu nađene povrede zakona na koje ovaj sud, u skladu s odredbom članka 476. stavak 1. ZKP/08 pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u izreci, na temelju članka 482. ZKP/08 u vezi čl. 490. st. 2. ZKP/08.

U Zagrebu, 15. travnja 2014.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Perica Rosandić, v.r.

Ana Garačić, v.r.