Revr-1554/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 1554/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić, članice vijeća, Aleksandra Peruzovića, člana vijeća, Viktorije Lovrić. članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Branka Medančića, člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja I. U. iz S., zastupanog po punomoćniku S. Š., odvjetniku u S., protiv tuženika B. i. S. d.d., S., zastupanog po punomoćnici S. B., dipl. pravnici, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gžx-679/11 od 29. lipnja 2011. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. P1-6062/09 od 4. studenoga 2010., u sjednici vijeća održanoj 3. travnja 2013.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa 207.672,99 kn s osnova izgubljene zarade za razdoblje od 10. veljače 1994. do 28. veljače 2008. sa zateznim kamatama koje teku na pojedine mjesečne iznose od dospijeća pa do isplate, te u odnosu na rentu u mjesečnom iznosu 1.574,88 kn počevši od 1. ožujka 2006. pa nadalje, sa zateznom kamatom koja na svaki pojedini mjesečni

čne

iznos teče od dospijeća pa do isplate i kojom je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parni troškove u iznosu 3.000,00 kn.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se preinače nižestupanjske presude i prihvati tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška ili da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je neosnovana.

Prema odredbi čl. 392. a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 12/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP i tvrdi da drugostupanjska presuda proturječi sama sebi i razlozima presude, odnosno da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost u razlozima presude.

Ispitujući drugostupanjsku presudu u odnosu na navedeni revizijski razlog, a u granicama razloga određeno navedenih u presudi nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, prema shvaćanju revizijskog suda tužitelj osporava činjenična utvrđenja i osobito zaključke nižestupanjskih sudova na temelju utvrđenih činjenica, te time zapravo osporava potpunost i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a kako zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja revizija nije dopuštena (čl. 385. ZPP) revizija tužitelja u tom dijelu nije razmatrana.

Tužitelj u reviziji navodi da je u postupku počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 8. ZPP i to zbog toga jer u ovom postupku nije utvrđivana činjenica je li u predmetu RF MIORH prileži dostavnica kao potvrda da je tužitelj primio rješenje RF MIORH od 15. prosinca 1995., odnosno tvrdi da tužitelj nikada nije primio navedeno rješenje i da zbog toga ono nije moglo postati pravomoćno. Suprotno revizijskim razlozima nižestupanjski sudovi nisu počinili navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, jer su sudovi prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP odlučili koje će činjenice uzeti kao dokazane, a s obzirom da se odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva temelji na javnoj ispravi - rješenju (čl. 230. st 1. ZPP) u postupku u kojem se ona koristi kao dokaz nije dopušteno utvrđivati činjenice koje se odnose na pravomoćnost te isprave - odluke, pa slijedom toga sudovi nisu počinili navedenu bitnu povredu kada nisu utvrđivali je li tužitelj navedenu odluku primio.

Tužitelj se poziva u reviziji na povredu odredbe čl. 6. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori, broj 6/99 i 8/99 i dalje: Konvencija) koja je u primjeni temeljem odredbi Zakona o potvrđivanju Konvencije („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst, 8/99 – ispravak, 14/02) i tvrdi time što mu nije uručeno rješenje RF MIORH od 15. prosinca 1995. da je tužitelj u tom postupku bio prekludiran u pravu za podnošenje žalbe, kao i time što je drugostupanjski sud previdio da je tužitelj podnio 31. listopada 2006. odgovor na žalbu protiv prvostupanjske presude te da je na taj način tužitelju onemogućeno raspravljanje pred sudom.

Polazeći od navedene odredbe čl. 6. Konvencije i odredbi Zakona o parničnom postupku i to čl. 8. i 230. st. 1. prema shvaćanju revizijskog suda tužitelju nisu povrijeđena prava na pristup i raspravljanje pred sudom, niti je materijalno pravo primijenjeno na štetu tužitelja time što u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije utvrđivano je li tužitelj primio rješenje RF MIORH od 15. prosinca 1995. jer navedeno rješenje predstavlja javnu ispravu i stranka može na sve propuste i nedostatke u odnosu na javnu ispravu ukazivati u postupku u kojem je donesena javna isprava pa tako i predložiti ukidanje klauzule pravomoćnosti o čemu će odlučiti nadležno tijelo koje je ispravu donijelo i utvrdilo njezinu pravomoćnost. Postupanjem sudova protivno tome bilo bi narušeno načelo pravomoćnosti.

U odnosu na navod iz revizije da je tužitelju onemogućeno raspravljanje pred sudom i time da su povrijeđena njegova prava iz čl. 6. Konvencije jer drugostupanjski sud nije uzeo u obzir tužiteljev odgovor na žalbu od 31. listopada 2006., potrebno je tužitelju ukazati da se navedeni odgovor na žalbu odnosi na žalbu koju je tuženik podnio protiv presude koja je u ovom predmetu donesena pod brojem P-179/99 od 20. srpnja 2006. i koja je ukinuta pa odgovor na žalbu nije bio niti relevantan prilikom donošenja pobijane drugostupanjske presude slijedom čega ne može biti predmetom razmatranja u revizijskom postupku.

Predmet spora je naknada štete radi izgubljene zarade za razdoblje od 10. veljače 1994. do 28. veljače 2008. u iznosu 207.672,99 kn i mjesečna renta u iznosu 1.574,88 kn počevši od 1. ožujka 2006. pa ubuduće.

U postupku je utvrđeno:

- da je tužitelj radio kod tuženika u razdoblju od 31. srpnja 1961. do 20. rujna 1972 na poslovima VKV cjevara,

- da je u razdoblju od 20. rujna 1972. do 1993. radio u kooperantskim društvima koja su radila za tuženika, time da je u razdoblju od 1. siječnja 1992. do 1. prosinca 1993 radio u poduzeću M. s.p.o. iz S. i obavljao posao cjevara u poslovnom krugu tuženika, u kojem mu je prestao radni odnos poslovno uvjetovanim otkazom kao tehnološkom višku,

- da je rješenjem RF MIORH PS S. od 10. studenoga 1995. tužitelju utvrđeno smanjenje sposobnosti za rad uslijed profesionalne bolesti počevši od 10. veljače 1994. i pravo na raspoređivanje s punim radnim vremenom na drugim odgovarajućim poslovima,

- da je rješenjem RF MIORH PS S. od 15. prosinca 1995. tužitelju priznato pravo na naknadu osobnog dohotka, a sve prema rješenju od 10. studenoga 1995.,

- da je tužitelju po službenoj dužnosti njegovo pravo rješenjem od 20. siječnja 1999.

čnja 1999., a rješenjem od 31.

FR MIORH prevedeno u invalidsku mirovinu s danom 1. sije

ožujka 1999. tužitelju je priznato pravo na prijevremenu starosnu mirovinu,

- da je tuženiku presudom Općinskog suda u Splitu posl. br. P-282/94 od 23. travnja 1997. koja je potvrđena presudom drugostupanjskog suda posl. br. Gž-1384/97 od 24. rujna 1997. naloženo naknaditi tužitelju nematerijalnu štetu zbog oboljenja od azbestoze u iznosu 80.000,00 kn.

Polazeći od naprijed navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su ocijenili osnovanim prigovor zastare potraživanja i odbili tužbeni zahtjev.

Prema odredbi čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) koje odredbe se u ovom postupku primjenjuju na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05 i 41/08) potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.

Predmet spora je naknada štete kao razlike između plaće koju bi tužitelj primao i mirovine koju prima da nije obolio od profesionalne bolesti, pa su pravilno nižestupanjski sudovi zaključili da je tužitelj za osobu koja je odgovorna za štetu saznao iz rješenja RF MIORH od 10. studenoga 1995. kojim je utvrđena profesionalno oboljenje-azbestoza, za koje je odgovoran tuženik, a za visinu štete 16. siječnja 1996. kao danom pravomoćnosti rješenja RH MIORH od 15. prosinca 1995. kojim je tužitelju određena visina naknade.

S obzirom da je tužba podnesena 8. veljače 1999. i prema shvaćanju ovog revizijskog suda na temelju odredbe čl. 376. st. 1. ZOO protekao je rok od tri godine, te je nastupila zastara potraživanja.

Pritom je potrebno napomenuti da tužitelju radni odnos nije prestao zbog profesionalnog oboljenja, nego zbog poslovno uvjetovanog otkaza, jer je tužitelj utvrđen tehnološkim viškom kod drugog poslodavca, pa i zbog toga ne bi bile ispunjene pretpostavke za dosuđenje naknade štete zbog izgubljene zarade.

Slijedom navedenog valjalo je odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 3. travnja 2013.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.