I Kž-491/2003-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 491/03-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milivoja Mikora, kao predsjednika vijeća, te Erike Kocijančić i Melite Božičević-Grbić, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. T. P. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 79. st. 1. KZRH u svezi čl. 17. OKZRH i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. T. P., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 21. ožujka 2003. godine, broj: K- 19/95, u sjednici održanoj 13. prosinca 2006. godine, u prisutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i opt. T. P. kao neosnovane i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom proglašen je u odsutnosti krivim opt. T. P., zbog kaznenog djela iz čl. 79. st. 1. KZRH u svezi čl. 17. OKZRH, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

Temeljem čl. 122. st. 4. ZKP optuženik je oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka.

Temeljem čl. 132. st. 2. ZKP oštećenica D. V. upućena je sa imovinskopravnim zahtjevom na parnicu.

Opt. T. B., temeljem čl. 354. toč. 3. ZKP oslobođen je optužbe, zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 1. u svezi čl. 37. st. 1. KZ.

I Kž 491/03-5

Temeljem čl. 123. st. 1. ZKP troškovi postupka u odnosu na oslobađajući dio presude padaju na teret proračunskih sredstava.

Temeljem čl. 132. st. 3. ZKP oštećenici J. V. i D. V. upućeni su sa imovinskopravnim zahtjevom na parnicu.

Protiv te presude podnijeli su žalbe državni odvjetnik i opt. T. P..

Državni odvjetnik je podnio žalbu u pogledu oslobađajućeg dijela prvostupanjske presude u odnosu na opt. T. B., te u pogledu osuđujućeg dijela u odnosu na opt. T. P., zbog odluke o kaznenoj sankciji, te je predložio da se pobijana presuda u oslobađajućem dijelu za opt. T. B. ukine i predmet u tom dijelu uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a u odnosu na opt. T. P. preinači na način da se tom optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem vremenskom trajanju.

Opt. T. B. je dao odgovor na žalbu državnog odvjetnika putem branitelja J. V., odvjetnika iz S., u kojem je predložio da se ta žalba odbije kao neosnovana i ujedno zahtijevao da se njega i branitelja izvijesti o sjednici vijeća.

Temeljem čl. 373. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99 i 58/02, u nastavku: ZKP) spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje koje je vraćajući spis predložilo da se prihvati žalba državnog odvjetnika, a žalba opt. T. P. odbije kao neosnovana.

Sjednica vijeća ovog suda održana je u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića, a u odsutnosti uredno izvještenog branitelja opt. T. B., J. V., odvjetnika iz S., te u odsutnosti opt. T. B., u odnosu na kojega je postupljeno u smislu čl. 374. st. 4. ZKP.

Žalbe državnog odvjetnika i opt. T. P. nisu osnovane.

U odnosu na oslobađajući dio prvostupanjske presude

Bez osnova se žali državni odvjetnik u pogledu oslobađajućeg dijela prvostupanjske presude u odnosu na opt. T. B., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Državni odvjetnik ističe u žalbi da opt. T. P. nije imao nikakvog razloga neosnovano teretiti opt. T. B. kao osobu koja je bila idejni začetnik kaznenog djela razbojništva, zatim ukazuje na izmjene u njegovoj obrani, kao i na karakterne osobine opisane u psihijatrijskom nalazu i mišljenju i zaključuje da iz provedenog postupka proizlazi da je opt. T. B. počinio kazneno djelo razbojništva u pokušaju.

Međutim, suprotno stajalištu žalbe državnog odvjetnika, prvostupanjski sud je na temelju svih provedenih i savjesno ocijenjenih dokaza osnovano zaključio da u ovom slučaju nema dokaza da bi opt. T. B. s namjerom potaknuo opt. T. P. i os. I. M. na razbojništvo i time da bi ostvario kazneno djelo iz čl. 218. st. 1. u svezi čl. 37. st. 1. KZ.

I Kž 491/03-5

Prvostupanjski je sud s pravom prihvatio obranu opt. T. B. u kojoj on dozvoljava da je možda negdje u društvu, ali bez ikakve zle namjere, dobronamjerno rekao za J. V. iz K. N. da on u svojoj kući ima oružje, ne misleći pritom da bi se to moglo zloupotrijebiti, jer je lakovjeran i u svakom čovjeku vidi samo ono što je dobro. Pritom prvostupanjski sud logično i uvjerljivo rasuđuje kako opt. T. B. objektivno nije imao nikakvog razloga naškoditi oštećeniku J. V., s kojim je nesporno bio u dobrim odnosima, a što je potvrdio i sam oštećenik, dok su opt. T. P. i os. I. M. za opt. T. B. ipak bili samo stranci, pa on nije imao nikakav motiv da njima pogoduje zato da bi nanio štetu oštećeniku J. V..

U prilog takvom zaključivanju govori i onaj dio iskaza oštećenika J. V. u kojem je on naveo da se za vrijeme kritičnog događaja os. I. M. u jednom trenutku obratio osobi koja se nalazila ispred kuće, oslovivši ga imenom „S.“. Kako opt. T. B. nema nadimak „S.“, opravdano je prvostupanjski sud zaključio da se os. I. M. nije obraćao njemu, pa da se stoga ne može uzeti niti da je opt. T. B. bio ona osoba koja se nalazila pred kućom oštećenika za vrijeme dok su u kući bili opt. T. P. i os. I. M. na izvršenju kaznenog djela razbojništva.

Obzirom na izneseno s pravom prvostupanjski sud nije pozitivno ocijenio iskaz opt. Tomislava Petrića u dijelu gdje je iskazao da je opt. T. B. doveo njega i os. I. M. do kuće oštećenika J. V..

Niti iz iskaza svjedoka I. Č. i V. B., koji su se jedne zgode našli u kući opt. T. B., kada je bio prisutan i opt. T. P., te još jedan mladić, ne proizlazi da se tom prilikom govorilo o nekakvim konkretnim imenima, a posebno da bi se spominjao oštećenik J. V., odnosno da bi opt. T. B. nagovarao opt. T. P. i os. I. M. na provalu u kuću oštećenika.

Kako na temelju rezultata provedene glavne rasprave nije sa sigurnošću dokazano da bi opt. T. B. s namjerom potaknuo opt. T. P. i os. I. M. na kazneno djelo razbojništva, osnovano je prvostupanjski sud, zbog nedokazanosti djela, jer obrana opt. T. P. nema podlogu u ostalim provedenim dokazima, a na strani opt. T. B. nije utvrđen motiv za počinjenje inkriminiranog djela, temeljem čl. 354. toč. 3. ZKP optuženika oslobodio optužbe za navedeno djelo.

U odnosu na osuđujući dio prvostupanjske presude

Opt. T. P. u okviru žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog zakona iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP ističe da postoji proturječnost između izreke prvostupanjske presude i razloga presude, jer da opis djela za koji je on proglašen krivim ne sadrži sve one okolnosti koje se navode u obrazloženju presude, a proizlaze iz iskaza oštećenice D. V..

No uslijed toga što je prvostupanjski sud u razlozima presude, ispravno poklonivši vjeru iskazu oštećenice D. V., utvrdio koje je sve točno radnje opt. T. P. počinio u ostvarenju kaznenog djela silovanja u pokušaju, uslijed toga nije ostvarena istaknuta žalbena osnova. Opis djela u izreci i ne mora sadržavati baš sve detalje inkriminiranog ponašanja počinitelja, već opis odlučnih činjenica o kojima ovisi postojanje kaznenog djela i krivnja optuženika, a što u ovom slučaju postoji, a u razlozima presude sud na temelju ocjene vjerodostojnosti svih provedenih dokaza iznosi na koji način i pod kojim okolnostima je optuženo kazneno djelo učinjeno.

I Kž 491/03-5

Zbog iznesenog nije osnovana žalba opt. T. P. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, niti je ovaj drugostupanjski sud, ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti utvrdio postojanje povreda zakona iz čl. 379. toč. 1. ZKP.

Nije osnovana žalba opt. T. P. niti zbog povrede kaznenog zakona i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Optuženik smatra da opis djela iz izreke prvostupanjske presude sadrži u stvari opis kaznenog djela bludnih radnji, a ne kaznenog djela silovanja u pokušaju, jer radnja obljube nije ni započela, a osim toga da je i činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, jer nije pribavljena dokumentacija iz zatvora o njegovom zdravstvenom stanju neposredno nakon optuženog događaja, niti je prije provođenja suđenja u odsutnosti putem policije utvrđeno da li je optuženik živ ili je preminuo.

Protivno izloženim žalbenim navodima prvostupanjski sud je na temelju savjesne ocjene raspravnog materijala osnovano zaključio da je optuženik radnjama opisanim u izreci ostvario kazneno djelo silovanja u pokušaju, a za svoje stajalište u obrazloženju presude naveo logične i uvjerljive razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Kao prvo, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio vjerodostojnim iskaz oštećenice D.

V. jer je oštećenica cijeli događaj opisala izuzetno detaljno, plastično, cjelovito, sa bezbroj pojedinosti, pa je prvostupanjski sud analizirajući i cijeneći taj iskaz, u sklopu svih ostalih dokaza, pravilno zaključio da je opt. T. P. započeo sa primjenom sile i prijetnje, a u cilju obljube oštećenice.

Sve što je opt. T. P. poduzeo – udaranje oštećenice pištoljem po leđima i ruci, zatim stavljanje noža pod njezin vrat i ispaljivanje hica iz pištolja, te podizanje suknje, grljenje i pokušaj ljubljenja, kao i otkapčanje šlica i vađenje ukrućenog spolnog organa – očito predstavljaju radnje usmjerene na to da se oštećenica prisili na obljubu, a djelo je ostalo u pokušaju, samo uslijed snažnog i trajnog otpora oštećenice.

Zbog iznesenih razloga nemaju nikakvog opravdavanja navodi optuženikove žalbe da bi se u konkretnom slučaju radilo samo o kaznenom djelu bludnih radnji.

Imajući u vidu izneseno, nije bilo nikakve potrebe da se tijekom postupka pribavlja od Zatvora u S. dokumentacija o zdravstvenom stanju optuženika i provodi sudsko-medicinsko vještačenje na okolnost da li je optuženik bio sposoban počiniti obljubu nad oštećenicom, kada je on kritične zgode bio oboružan pištoljem i nožem, te stoga u mogućnosti slomiti otpor oštećenice radi počinjenja terećenog kaznenog djela.

Nemaju osnova ni navodi žalbe da je prije suđenja u odsutnosti trebalo putem policije utvrditi da li je optuženik živ ili je u međuvremenu preminuo. Žalba previđa da je prvostupanjski sud poduzeo sve radnje koje su bile potrebne da bi se osigurala prisutnost optuženika – određivanje pritvora, raspisivanje tjeralice, provjere putem PU Osječko- baranjske i Matičnog ureda S., te Federacije Bosne i Hercegovine, Zeničko-dobojskog kantona, Odsjeka za građanska stanja i matičnu evidenciju iz Z. i Federalnog ministarstva pravde u S., ali i unatoč tih poduzetih mjera nije se uspjela osigurati nazočnost optuženika, a niti je utvrđena činjenica njegove smrti.

I Kž 491/03-5

U odnosu na kaznenu sankciju

Neosnovane su i žalbe državnog odvjetnika i opt. T. P. zbog odluke o kaznenoj sankciji.

Državni odvjetnik smatra da je opt. T. P. za počinjeno djelo trebalo u značajnijoj mjeri cijeniti otegotnim njegovu višestruku osuđivanost, pogotovo kada nisu utvrđene nikakve posebne olakotne okolnosti.

Optuženik pak nalazi da je izrečena kazna prestroga, sve da je i dokazano da je počinio radnje iz izreke prvostupanjske presude.

Iako je državni odvjetnik u pravu kada ističe višestruku osuđivanost optuženika, te da je gotovo dvadeset godina proveo u zatvorima zbog raznih kaznenih djela, ipak imajući u vidu da je kazneno djelo ostalo u pokušaju, zatim da je od počinjenja djela (1992. godina) proteklo gotovo petnaest godina, zatim njegova dob (rođen 1941. godine), tada i ovaj drugostupanjski sud nalazi da je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine primjerena težini djela i stupnju kaznene odgovornosti optuženika, te da će se njome ostvariti svrha kažnjavanja iz čl.

6. i čl. 56. KZ.

Iz svih iznesenih razloga trebalo je odlučiti i presuditi kao u izreci (čl. 387. ZKP).

U Zagrebu, 13. prosinca 2006. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vojimir Katić, v.r.

Milivoj Mikor, v.r.