Rev-2954/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2954/1998-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića, kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Jakoba Miletića, Vjere Delić i Katarine Buljan, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice L. D. iz S. M., zastupane po punomoćniku R. B., odvjetniku iz Z., protiv tužene Osnovna škola "Stenjevac", Zagreb, Bolnička cesta 92, zastupane po punomoćniku H. P., odvjetnici iz Z., radi utvrđenja ništavosti odluke, rješavajući reviziju tužene protiv pravomoćne presude Županiskog suda u Gradu Zagrebu br. Gž-6366/97. od 30. lipnja 1998. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu br. Pr-1450/94. od 28. travnja 1997. godine, u sjednici održanoj dana 27. siječnja 1999. godine,

r i j e š i o j e:

Ukida se presuda Županijskog suda u Gradu Zagrebu br. Gž-6366/97. od 30. lipnja 1998. godine i presuda Općinskog suda u Zagrebu br. Pr-1450/94. od 28. travnja 1997. godine, te predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno rješavanje.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Zagrebu br. Pr-1450/94. od 28. travnja 1997. godine, utvrđeno je ništavim rješenje tuženika KLASA: 035-01-01-92, UR. BR.: 251-179-92/1, kojim je tužiteljici trajno prestao radni odnos na poslovima učitelja razredne nastave, te odluka KLASA: 112-03-02-93, UR. BR.: 251-179- 93-1, kojim je određeno da je za radom tužiteljice trajno prestala potreba, te tužena obvezana vratiti tužiteljicu na radno mjesto učitelja razredne nastave i naknaditi joj plaću u iznosu od 20.787,84 kn za razdoblje od 19. prosinca 1992. godine do 8. prosinca 1994. godine, kao i naknaditi joj parnični trošak od 5.522,00 kn.

Presudom Županijskog suda u Gradu Zagrebu br. Gž-6366/97. od 30. lipnja 1998. godine, potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske pravomoćne presude tužena je izjavila reviziju pobijajući iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno rješavanje.

Tužiteljica nije odgovorila na revizija, niti se o istoj izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija je osnovana.

Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništavim rješenja tužene kojim je njoj trajno prestao radni odnos na poslovima učitelja razredne nastave i odluke kojom je određeno da je za njenim radom trajno prestala potreba, slijedom čega da je tužena dužna vratiti tužiteljicu na radno mjesto učitelja razredne nastave, te naknaditi joj plaću u iznosu od 20.787,84 kn.

Nižestupanjski sudovi usvojili su tužbeni zahtjev, te utvrdili ništavim sporno rješenje i odluku tužene polazeći od utvrđenja:

- da je tužiteljica kod tužene bila u radnom odnosu na neodređeno vrijeme,

- da tužiteljica objektivno nije predstavljala tehnološki višak za tuženu, pošto je istog dana kada je tužena donijela Program rješavanja viška radnika, kojim je tužiteljica kao učitelj razredne nastave proglašena tehnološkim viškom, tužena donijela odluku o zasnivanju radnog odnosa na neodređeno vrijeme sa V.S., učiteljem razredne nastave, do tada zaposlene kod tužene na određeno vrijeme, što znači - da kod tužene nije došlo do prestanka potrebe za radom tužiteljice.

Dakle, odlučujući o tužbenom zahtjevu nižestupanjski sudovi polaze od činjenice da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tužene na neodređeno vrijeme.

U "podacima o radniku za čijim je radom prestala potreba", a odnose se na tužiteljicu (list 8 i 47 spisa) prikazani su podaci o radu tužiteljice kod tužene. Isti upućuju na to da tužiteljica ne bi bila u neprekidnom radnom odnosu kod tužene, posebno ne da bi u razdoblju od 15. listopada 1991. godine do 19. kolovoza 1992. godine bila u radnom odnosu na neodređeno vrijeme (u "podacima o radniku za čijim je radom prestala potreba" je kao razlog trajnog prestanka potrebe za radom tužiteljice evidentirano: "povratak djelatnika s bolovanja 15. srpnja 1992. godine".

Pitanje radnopravnog statusa tužiteljice kod tužene je činjenica odlučna za ovaj spor, a o kojoj odlučnoj činjenici pobijana presuda ne sadrži razloge, odnosno su ti razlozi nejasni i proturiječni, što u smislu odredbe čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91. i 91/92. - dalje ZPP) predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka, na koju s pravom upire revizija. Zbog navedenog trebalo je obe nižestupanjske presude ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno rješavanje.

U nastavljenom postupku potrebno je utvrditi radnopravni status tužiteljice u vrijeme donošenja pobijanih odluka tužene (da li je bila u radnom odnosu na neodređeno ili pak na određeno radno vrijeme). Pri tome treba voditi računa o tome da u situaciji ako je tužiteljica bila u radnom odnosu na određeno vrijeme (vršila zamjenu radnika na bolovanju) je njoj radni odnos prestao već samim dolaskom radnika kojeg je mijenjala (istekom vremena na kojeg je primljena u zamjenu), u kom slučaju nije bilo potrebe riješavati je donošenjem Programa rješavanja viška radnika. Odnosno donošenjem Programa rješavanja viška radnika i uvrštenjem tužiteljice u istog njen status radnika zaposlenog na određeno vrijeme (ako je to bio slučaj sa tužiteljicom) nije mogao prerasti u status radnika zaposlenog na neodređeno vrijeme.

Zbog navedenog, a temeljem odredbe čl. 394. st. 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 27. siječnja 1999.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.