Kžzp-63/2009-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kžzp 63/09-6

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, po sucu tog suda mr. sc. Branku Brkiću, uz sudjelovanje sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničara, u pravnoj stvari predlagateljice K. P. iz Z., protiv protustranke Republike Hrvatske, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, odlučujući o žalbi predlagateljice podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 3. svibnja 2006. broj Kzp-2/06, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, dana 24. studenoga 2009.,

r i j e š i o j e:

Žalba predlagateljice K. P. odbija se kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Županijskog suda u Zagrebu od 3. svibnja 2006. broj Kzp-2/06.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem Županijskog suda u Zagrebu odbijen je zahtjev predlagateljice K. P., za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, u kaznenom postupku Općinskog suda u Zagrebu broj Ko-3498/04, protiv okrivljenih N. L., M. P., A. P., K. M. i Z. L., zbog kaznenih djela iz članka 303. stavak 1. i 2. i članka 315. stavak 1. Kaznenog zakona (dalje u tekstu: KZ), koji je podnesen na temelju članka 4. i članka 27. Zakona o sudovima („Narodne novine“ broj 150/05. – dalje u tekstu: ZS).

Protiv navedenog rješenja predlagateljica je podnijela žalbu, navodeći da istu podnosi „zbog povrede Zakona o sudovima, te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja“. Žalbom se predlaže da se pobijano rješenje preinači i da se „pozitivno riješi“ predlagateljičin zahtjev od 6. ožujka 2006.

Odlučujući u povodu navedene žalbe, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem od 29. lipnja 2006. broj Kžzp-1/06 žalbu predlagateljice K. P. odbio kao neosnovanu. Protiv navedenog rješenja ovog suda predlagateljica je podnijela ustavnu tužbu koju je Ustavni sud Republike Hrvatske svojom odlukom od 30. rujna 2009. broj U-IIIVs-3238/2006 usvojio, ukinuo rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. lipnja 2006. broj Kžzp-1/06 te predmet vratio Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

Žalba nije osnovana.

Protivno navodima žalbe, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, utvrdio je da je sud prvog stupnja pravilno i osnovano zaključio o neosnovanosti zahtjeva predlagateljice za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku te je takav svoj zaključak i valjano obrazložio.

No, prije izlaganja razloga zbog kojih su predlagateljičina žalbe, kao i njezin zahtjev podnesen na temelju članka 27. stavak 1. ZS-a neosnovani, valja ukazati na pogrešne navode suda prvog stupnja o duljini pravno relevantnog razdoblja sa stanovišta povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Naime, cijeneći duljinu pravno relevantnog razdoblja u postupku zaštite prava na suđenje u razumnom, osnovano je sud prvog stupnja, s obzirom na predlagateljičin status supsidijarne tužiteljice u kaznenom postupku, koja u predmetnom postupku nastupa kao kazneni progonitelj umjesto državnog odvjetnika i zbog toga može legitimno očekivati da će sud u kaznenom postupku započetom na temelju njezinog optužnog akta u razumnom roku odlučiti o tom pravu, kao početak pravno relevantnog razdoblja uzeo dan kada je predlagateljica dostavila Općinskom sudu u Zagrebu izjavu o preuzimanju kaznenog progona. Međutim, pogrešno je sud prvog stupnja uzeo kao završetak pravno relevantnog razdoblja dan kada je predlagateljica podnijela zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku. Naime, prema već više puta izraženom stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u postupcima zaštite prava na suđenje u razumnom roku, u situacijama kao što je konkretna, kao kraj pravno relevantnog razdoblja uzima se dan donošenja prvostupanjskog rješenja kojim se odlučuje o osnovanosti zahtjeva iz članka 27. stavak 1. ZS-a. Tek od tog dana predlagateljica dolazi u situaciju da joj nadležni sud, ako je njezin zahtjev ocijenio kao osnovan, pruži zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Slijedom navedenog, pravno relevantno razdoblje u konkretnoj situaciji počinje 24. veljače 2003. (datum dostavljanja izjave o preuzimanju kaznenog progona) i završava 3. svibnja 2006., kada je sud prvog stupnja donio pobijano rješenje. Stoga duljina pravno relevantnog razdoblja iznosi tri godine, dva mjeseca i devet dana.

U tijeku ovog razdoblja sud nije održao niti jednu glavnu raspravu. U četiri je navrata glavna rasprava određena, no, tri su odgođene pisanim putem prije no što su trebale biti održane, a jedina koja nije na takav način odgođena nije održana jer nije pristupio jedan od okrivljenika, zbog čega je rasprava odgođena. Ta glavna rasprava je određena dvije godine, devet mjeseci i 14 dana od početka pravno relevantnog razdoblja. No, iako je od početka pravno relevantnog razdoblja pa do prve glavne rasprave u predmetnom postupku proteklo relativno dulje vremensko razdoblje, s pravom sud prvog stupnja utvrđuje da u postupku nije bilo niti jednog duljeg razdoblja potpune neaktivnosti u radu Općinskog suda u Zagrebu. Taj je sud u tijeku cijelog pravno relevantnog razdoblja poduzimao radnje, s ciljem ostvarivanja pretpostavki za određivanje glavne rasprave te što bržeg dovršetka ovog kaznenog postupka. Iako su glavne rasprave odgađane iz opravdanih razloga, ne može se cjelokupno postupanje Općinskog suda u Zagrebu u tijeku postupak vođenog pod poslovnim brojem Ko-3498/04 ocijeniti kao učinkovito i sukladno načelu ekonomičnosti. Ovo se prvenstveno odnosi na neosnovano odbacivanje optužnog akt oštećenice kao tužiteljice (ovdje predlagateljice), a potom dostavljanje tog optužnog akta (nazvanog optužnica, iako se za sva djela postupak vodi po odredbama ZKP-a za skraćeni postupak) radi podnošenja eventualnog prigovora (koji je i podnesen i odbačen kao nedopušten), umjesto da je odmah određena glavna rasprava te uz poziv za glavnu raspravu dostavljen i prijepis optužnog akta (članak 438. stavak 2. Zakona i kaznenom postupku).

No, unatoč zamijećenim kraćim razdobljima neučinkovitosti u radu Općinskog suda u Zagrebu, što pravilno uočava i žaliteljica, imajući na umu duljinu pravno relevantnog razdoblja tri godine, dva mjeseca i devet dana, poduzete radnje od strane Općinskog suda u Zagrebu, pri čemu sud prvog stupnja nije utvrdio doprinos predlagateljice duljini trajanja postupka, a što prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, činjenicu da se radi o postupku koji se vodi protiv više okrivljenika zbog većeg broja kaznenih djela, što upućuje na zaključak da se radi o složenijem predmetu, kao i važnost za predlagateljicu da se u što kraćem roku odluči o optužbi za kaznena djela za koja tereti okrivljenike svojim optužnim aktom, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja utvrdio je da, unatoč postojanju razdoblja neučinkovitog rada, uz sve već navedeno, duljina trajanja predmetnog postupka ne predstavlja povredu prava predlagateljice na zaštitu prava na suđenje u razumnom roku. Sud je tijekom cjelokupnog pravno relevantnog razdoblja poduzimao zakonom propisane radnje u primjerenim rokovima, poštujući time u potpunosti pravo predlagateljice na suđenje u razumnom roku.

Budući da žalbom predlagateljice K. P. nije dovedena u sumnju osnovanost pobijanog rješenja te kako sukladno članku 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 84/08. i 123/08. – ispravak – dalje u tekstu: ZPP) u svezi s člankom 381. ZPP-a nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, to je, na temelju članka 380. točka 2. ZPP-a, u svezi s pravnim pravilom iz paragrafa 21. Zakona o sudskom izvanparničnom postupku iz 1934., koji se primjenjuje na temelju odredbe iz članka 2. Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. („Narodne novine“ broj 73/91.), žalbu predlagateljice trebalo odbiti i riješiti kao u izreci.

U Zagrebu 24. studenoga 2009.

Zapisničar:

Sudac:

Martina Slunjski, v. r.

mr. sc. Branko Brkić, v.r.