Gzz-214/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz 214/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Vlatke Potočnjak-Radej, Ivana Mikšića i Petra Milasa kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. N. iz P., zastupan po punomoćniku Ž. D., odvjetniku iz P., protiv tuženika Republike Hrvatske - Ministarstvo Republike Hrvatske, Zagreb, zastupano po Državnom pravobraniteljstvu Požeško-slavonske županije, Požega, radi isplate plaće, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 14. lipnja 2001. godine, br. G-DO-757/01, podignutog protiv presude Općinskog suda u Pakracu od 19. travnja 2001. godine, br. P 39/01, u sjednici održanoj 27. veljače 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

Zahtjev za zaštitu zakonitosti odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

Pravomoćnom presudom općinskog suda obvezan je tuženik, na ime manje isplaćene plaće, za razdoblje od 7. prosinca 1997. godine do 31. prosinca 2000. godine, tužitelju isplatiti svotu od 44.882,26 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dospjeća pojedinih mjesečnih iznosa do isplate, više iznos od 3.660,00 kn na ime troška spora.

Protiv navedene pravomoćne presude državni odvjetnik Republike Hrvatske pravovremeno je podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti iz razloga pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da pobijana presuda bude ukinuta i predmet vraćen istom sudu na ponovno suđenje.

Na zahtjev za zaštitu zakonitosti nije odgovoreno. Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije osnovan.

Predmet spora je zahtjev tužitelja upravljen na isplatu određenog novčanog iznosa na ime plaće, koja ga kao radnika tuženika pripada temeljem odredbe čl. 19. Zakona o područjima posebne državne skrbi ("Narodne novine", broj 44/96, 57/96, 124/97 i 73/00 – dalje: ZPPDS), koja glasi: "Plaće državnih službenika i namještenika u tijelima državne uprave, tijelima sudbene vlasti i drugim državnim tijelima, plaće zaposlenika u upravnim tijelima i službama jedinica lokalne samouprave, te plaće službenika i namještenika u javnim službama, kojima se plaće osiguravaju u državnom proračunu ili u odgovarajućim izvanproračunskim fondovima, a zaposleni su na područjima posebne državne skrbi, uvećavaju se u odnosu na plaće u drugim dijelovima Republike Hrvatske: 1. za 50% na područjima prve skupine, iz čl. 4. ovog Zakona i 2. za 25% na područjima druge skupine iz čl. 5. ovog Zakona."

Utvrdivši u postupku da je tužitelj, kao državni službenik raspoređen na radno mjesto u ... Policijsku postaju P., gdje ima prebivalište i boravište i da je grad P. u području druge skupine iz čl. 5. ZPPDS, pravilnim se pokazuje zaključak nižeg suda da su se u konkretnom slučaju ostvarile zakonske pretpostavke za isplatu tužitelju uvećane plaće za 25% i kako tuženik nije tužitelju isplaćivao uvećanu plaću za razdoblje od 7. prosinca 1997. do 1. prosinca 2000. godine, to je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tuženik obvezan da tužitelju isplati svotu od 44.882,26 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do isplate.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske smatra da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo, budući da za sada ne postoji valjan pravni osnov koji bi opravdao prihvaćanje tužbenog zahtjeva za isplatu uvećane plaće, s obzirom da nadležno upravno tijelo tuženika nije donijelo odluku o pravu tužitelja na uvećanu plaću, a odluka o tome da ima značaj upravnog akta. Tek nakon što nadležno upravno tijelo donese takvu odluku, tužitelju pripada pravo sudskim putem tražiti isplatu uvećanog dijela plaće.

Pravno shvaćanje izraženo u zahtjevu za zaštitu zakonitosti nije pravilno. Odredbom čl. 12. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP), propisano je da kada odluka suda ovisi o rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim zakonom nije drugačije određeno, a odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.

Prema nahođenju ovog revizijskog suda, u situaciji kad nadležno upravno tijelo tuženika nije donijelo rješenje o uvećanoj plaći tužitelja, ne sprječava sud da o pitanju pripada li tužitelja pravo na uvećanu plaću odluči sam kao u prethodnom pitanju u smislu odredbe čl. 12. ZPP, s učinkom ograničenim na parnicu u kojoj je to pitanje riješeno. Sud je, dakle, mogao o navedenom pitanju, koji se svodi na ocjenu da li rečeno pravo tužitelja pripada temeljem zakona (čl. 19. ZPPDS) odluči sam kao o prethodnom pitanju, s obzirom da nadležno tijelo u ovom slučaju o tome nije donijelo odluku.

Iz izloženog slijedi da se nije ostvario razlog pogrešne primjene materijalnog prava na kojeg se upire u zahtjevu za zaštitu zakonitosti.

Kako je kod odlučivanja o zahtjevu za zaštitu zakonitosti sud ograničen samo na ispitivanje povreda zakona koje su istaknute u zahtjevu državnog odvjetnika (čl. 408. st. 1. ZPP), to je reviziju valjalo odbiti kao neosnovan (čl. 408. st. 2. u svezi sa čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 27. veljače 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v. r.