Criminal appeal rejected; facts and law not violated; third-instance review of facts prohibited.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court dismissed the defendant's request for extraordinary review of a final criminal judgment regarding economic abuse of power. The court found no violation of criminal law provisions as the factual description in the lower court's verdict fully contained the elements of the crime. The defendant's arguments attempting to re-examine facts or challenge civil damages were rejected because such reviews are strictly limited by statutory grounds and cannot occur in a third instance.
Legislator headnote
AI generatedčl. 427. st. 1., 2. i 3. ZKP/97; čl. 517. st. 1. ZKP/08: Extraordinary review of a final criminal judgment is only permitted if specific statutory grounds are met; a general claim that the lower court failed to provide adequate reasoning or that facts were not fully established does not constitute a valid ground for review, as re-examining the factual basis in a third instance is prohibited.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: III Kr 172/13-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zlate Lipnjak Bosanac, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i Žarka Dundovića, kao članova vijeća, i višeg sudskog savjetnika Nikše Stolića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv os. I. P. zbog kaznenih djela iz čl. 292. st. 2. u vezi st. 1. toč. 6. Kaznenog zakona („Narodne novine“, br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Metkoviću od 11. ožujka 2013. br. K-147/6 i presuda Županijskog suda u Dubrovniku br. KŽ-99/13 od 5. rujna 2013., u sjednici održanoj dana 22. svibnja 2014.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se zahtjev os. I. P. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, kao neosnovan.
Obrazloženje
Pravomoćnom presudom koju čine presude Općinskog suda u Metkoviću br. K-147/06 od 11. ožujka 2013. i presuda Županijskog suda u Dubrovniku od 5. rujna 2013. br. KŽ- 99/13, između ostalog, osuđen je I. P. zbog kaznenih djela iz čl. 292. st. 2. u vezi st. 1. toč. 6. KZ/97 na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, a oštećenoj „C. b.“ d.d. Z. dosuđen je imovinskopravni zahtjev u ukupnom iznosu od 2,933.496,70 kuna.
Os. I. P. podnosi zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude po svom branitelju G. L., odvjetniku iz D., te dopunu tog zahtjeva po branitelju V. G., odvjetniku iz B., zbog osnova propisanih u čl. 427. st. 1., 2. i 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, br. 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 62/03 - pročišćeni tekst i 115/06 –
III Kr 172/13-4
dalje u tekstu: ZKP/97), s prijedlogom da se pravomoćna presuda u osuđujućem dijelu ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Temeljem čl. 518. st. 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12 i 56/13 – dalje u tekstu: ZKP/08), Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske dostavio je odgovor, s prijedlogom da se zahtjev osuđenika odbije.
Zahtjev nije osnovan.
Nije ostvarena povreda kaznenog zakona iz čl. 368. toč. 1. ZKP/97 u odnosu na kazneno djelo za koje je osuđenik oglašen krivim pod toč. I./3 izreke prvostupanjske presude. Činjenični opis kaznenog djela naveden u izreci sadrži sve elemente bića kaznenog djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 2. u vezi st. 1. toč. 6. KZ/97. Radnja izvršenja kaznenog djela jasno je i razumljivo opisana te se sastoji u povlačenju akceptnog naloga koji je prethodno dostavljen Zavodu za platni promet radi naplate duga u iznosu od 1,371.952,01 kunu, čime je osuđenik, kao odgovorna osoba, onemogućio „C. b.“ d.d. Z., Poslovnica M. u naplati svojih zakonskih potraživanja, a istovremeno pribavio nepripadnu materijalnu korist tvrtki „M.“ d.o.o. koja je u vlasništvu njegovog sina M. P.
Okolnost da je državni odvjetnik odustao od kaznenog progona vezano za kriminalne radnje odobravanja kredita tvrtki „M.“ d.o.o. (odbijajući dio prvostupanjske presude pod toč. III./2) ne utječe na ovdje istaknutu povredu kaznenog zakona jer neovisno o tome, predmetno djelo, onako kako je opisano pod toč. I./3 izreke prvostupanjske presude, predstavlja kazneno djelo. Drugo je pitanje što osuđenik, u dopuni svog zahtjeva, navodi razloge kojima osporava zaključak prvostupanjskog suda o dokazanosti tog kaznenog djela, ali to već predstavlja pobijanje utvrđenog činjeničnog stanja zbog čega se ovaj izvanredni pravni lijek ne može podnijeti.
Stoga nije ostvarena istaknuta osnova pobijanja iz čl. 427. toč. 1. ZKP/97 (sada čl. 517. st. 1. toč. 1. ZKP/08).
Također, nije ostvarena apsolutno bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 5. ZKP/97. Neosnovano se zahtjevom tvrdi da je državni odvjetnik, nakon što mu je rješenjem Općinskog suda u Metkoviću br. Kv-4/06 od 7. ožujka 2007. optužnica vraćena radi provođenja istrage u smislu čl. 272. st. 2. ZKP/97, bio dužan podnijeti novu optužnicu protiv koje bi osuđenik imao pravo ponovnog podnošenja prigovora. Nasuprot tome, kada sud u povodu prigovora na neposrednu optužnicu iz čl. 276. st. 1. ZKP/97 u povodu prigovora odluči istu vratiti radi provođenja istrage tj. boljeg razjašnjenja stanja stvari, državni odvjetnik može, ali ne mora podnijeti novu optužnicu, time da će se u ovom potonjem slučaju po dovršetku istrage odlučiti o prethodno podnesenom prigovoru, što je ovdje učinjeno rješenjem Općinskog suda u Metkoviću br. Kv-4/06 od 1. listopada 2010. Stoga je promašen prigovor zahtjeva da u konkretnom slučaju ne postoji optužba ovlaštenog tužitelja niti je povrijeđeno pravo obrane u smislu povrede iz čl. 427. toč. 3. ZKP/97 (sada čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP/08) koja se uostalom može ostvariti samo tijekom rasprave, ali ne i u fazi preispitivanja optužnice.
III Kr 172/13-4
Konačno, nije u pravu podnositelj zahtjeva kada ističe da je sud drugog stupnja povrijedio odredbu čl. 391. st. 1. ZKP/97 time što u obrazloženju svoje presude nije ocijenio sve žalbene navode okrivljenika. Obvezu suda drugog stupnja ne treba shvatiti tako da je sud dužan osvrnuti se na svaki navod žalbe, već samo na one koje ocijeni bitnima za pravilno presuđenje. Činjenica što sud drugog stupnja u obrazloženju svoje odluke nije izrijekom citirao dopunu žalbe okrivljenika kojom ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97, ne znači da navode te dopune zajedno s razlozima podnesene žalbe nije imao u vidu i ocijenio, posebno jer se u obrazloženju drugostupanjske presude izričito navodi zbog čega sud smatra da taj žalbeni osnov nije ostvaren. Sve da su i dani razlozi u obrazloženju šturi, to ne podrazumijeva da su izostali u mjeri koja onemogućava preispitivanje presude. Drugo je pitanje što se podnositelj zahtjeva s iznesenim razlozima u presudi ne slaže navodeći da „sud nije dao prihvatljivo obrazloženje“, čime se, ustvari, opet polemizira s utvrđenim činjeničnim stanjem.
Što se tiče navoda zahtjeva kojima se pobija drugostupanjska presuda u odnosu na dosuđeni imovinskopravni zahtjev ošt. „C. b.“ d.d. Z., treba reći da je preinačenjem prvostupanjske presude glede visine i dospijeća obračunatih kamata, sud drugog stupnja postupio u korist okrivljenika tj. djelomično prihvatio njegovu žalbu. Ukazivanje na izostanak razloga u tom dijelu drugostupanjske presude svodi se na isticanje povrede iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97, s kojeg se osnova pravomoćna presuda ne može pobijati. Također, nije ostvarena niti povreda kaznenog zakona koja se, u smislu čl. 517. st. 1. toč. 1. ZKP/08, može odnositi isključivo na odluku o oduzimanju imovinske koristi, o čemu se konkretno ne radi. Stoga, u slučaju da podnositelj zahtjeva smatra da su obračunate kamate i vrijeme njihovog dospijeća u drugostupanjskoj presudi pogrešno izračunati, istu odluku je moguće pobijati u parničnom postupku, uz ostvarenje uvjeta predviđenih u čl. 159. st. 2. ZKP/08.
Stoga nije ostvarena povreda iz čl. 427. toč. 3. ZKP/97 (čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP/08) koja bi mogla utjecati na presudu.
U ostalom dijelu (poglavito dopune zahtjeva) analiziraju se rezultati provedenog dokaznog postupka i daje subjektivna ocjena prikupljene dokazne građe te se ukazuje da je odbijanjem dokaznih prijedloga obrane za saslušanjem svjedoka A. K. i B. V. činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđenim. Također, tvrdi se da na strani osuđenika nije utvrđena namjera na počinjenje terećenih kaznenih djela, tim više jer je sam bio dioničar oštećene banke, a poslovi utvrđivanja kreditne sposobnosti i valjanosti instrumenata osiguranja plaćanja kredita bila je u djelokrugu poslova kreditnog referenta, a ne osuđenika kao direktora banke. Konačno, prilaže se i preslika presude Općinskog radnog suda u Zagrebu br. Kr- 593/06 od 20. prosinca 2013. kojom je izvanredni otkaz ugovora o radu osuđenika utvrđen kao nedopušten zbog proteka zakonskog roka tj. iz formalnih razloga.
Ovim navodima zahtjeva očito se pobija činjenično stanje utvrđeno u pravomoćnoj presudi, a s tog se osnova, prema taksativno navedenim razlozima pobijanja u čl. 517. ZKP/08, ovaj izvanredni pravni lijek ne može podnijeti. U suprotnom, omogućilo bi se preispitivanje činjeničnog stanja u trećem stupnju, što konkretno nije dopušteno. Slijedom navedenog, dakle, navodi zahtjeva osuđenika dijelom su neosnovani, a dijelom podneseni iz razloga temeljem kojih se ovaj izvanredni pravni lijek ne može podnijeti, pa je, sukladno čl. 519. u vezi čl. 512. ZKP/08, odlučeno kao u izreci ove presude.
III Kr 172/13-4
U Zagrebu, 22. svibnja 2014.
Zapisničar:
Predsjednica vijeća:
Nikša Stolić, v.r.
Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.