Gž R-182/2015-1 · Županijski sud u Splitu

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-182/15

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Blaženke Rilov Ćurin, kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Sovjetke Režić te sutkinje Katije Blaće kao članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja I. K. iz S., OIB: ... protiv tuženika Fakulteta .... u S., zastupanog po punomoćniku Z. M., odvjetniku u S.,radi zabrane diskriminacije, rješavajući žalbu tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu Pr-478/13 od 24.travnja 2015., u sjednici vijeća održanoj 14.listopada 2015.,

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđuje u odluci o glavnoj stvari (točke I.1., 2. i 3. izreke).

r i j e š i o j e

Preinačuje se odluka o troškovima postupka i sudi:

Dužan je tužitelji u roku od 8 dana naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 27.187,50 kn, dok se obija zahtjev tuženika za naknadu troška u daljnjem iznosu od 7.812,50 kn.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev kojim je traženo izricanje zabrane tuženiku da ubuduće diskriminira i viktimizira tužitelja kao i za obvezivanje tuženika na naknadu štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 250.000,00 kn sa zateznim kamatama od 12.kolovoza 2013.do isplate.

Tužitelj je obvezan na naknadu parničnog troška tuženiku u iznosu od 35.000,00 kn. Žali se tužitelj pobijajući presudu u cijelosti iz svih razloga predviđenih u članku 353. stavku 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11 i 25/13 - dalje:ZPP) s prijedlogom da bude preinačena odnosno ukinuta.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana ukoliko se odnosi na odluku o glavnoj stvari dok je djelomično osnovana u pogledu odluke o troškovima postupka.

U odnosu na odluku o glavnoj stvari

Tužbeni zahtjev, onako kako je definiran u tužbenom podnesku i podnesku od 10.srpnja 2014. (o kojemu je odlučeno u izreci prvostupanjske presude) po svojoj pravnoj prirodi predstavlja deklaratornu antidiskriminacijsku tužbu iz članka 17. stavka 1. točke 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“, broj 85/08 i 112/12, dalje: ZSD). Na takvu je tužbu ovlašten svatko tko smatra da mu je zbog diskriminacije povrijeđeno neko pravo.

Tužitelj traži sudsku zaštitu od diskriminacije u odnosu na druge radnike tuženika smatrajući da je, zbog činjenice što:

- mu nisu isplaćene božićnica za 2012. i uskrsnica za 2013.,

- mu nije dostavljena dokumentacija za prijavu nezgode na radu koja se zbila 11. travnja 2013.,

- je tuženik, pozivajući telefonom njegovu majku radi informiranja o broju tužiteljevog mobitela, ovu uznemiravao,

- mu je tuženik odbio popuniti potrebnu dokumentaciju za uzimanje kredita doveden u neravnopravni položaj.

Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio, da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o diskriminaciji jer ni tužitelj ne tvrdi da bi njegovo dovođenje u neravnopravni položaj naspram drugih osoba zaposlenih kod tuženika bio motiviran jednim od osnova diskriminacije propisanih odredbom članka 1. stavka 1. ZSD-a (rasa, etnička pripadnost ili boja kože, spol, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovno stanje, članstvo u sindikatu, obrazovanje, društveni položaj, bračni ili obiteljski status,, dob, zdravstveno stanje, invaliditet, genetsko nasljeđe, rodni identitet i izražavanje spolne orijentacije) .

Neosnovano tužitelj ustraje u tvrdnji da bi neisplata božićnice i uskrsnice sama po sebi predstavljala diskriminaciju jer nijednom riječju nije ustvrdio da bi takva uskrata bila motivirana jednim od zakonom propisanih diskriminatorskih osnova.

Budući tužitelj nije dokazao da bi tuženik prema njemu postupao na način koji bi se mogao smatrati diskriminatornim, s pravom je odbijen i tužbeni zahtjev upravljen na naknadu neimovinske štete. Odgovornost za štetu pretpostavlja, naime, postojanje protupravnosti na strani štetnika, pa kako tužitelj nije dokazao da bi navedena pretpostavka bila ostvarena nema ni osnove za obvezivanje tuženika na naknadu štete.

U odnosu na odluku o troškovima postupka

Odlučujući o obvezi tužitelja na naknadu parničnog troška tuženiku, prvostupanjski je sud , polazeći od vrijednosti predmeta spora, u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12,103/14 i 118/14, dalje: OT)), primjenom odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP-a obvezao tužitelja na isplatu ukupnog iznosa od 35.000,00 kn priznajući tuženiku pravo na naknadu za zastupanje na osam ročišta po 2.500,00 kn, za zastupanje na jednom ročištu 500,00 kn, te za sastav dvaju podnesaka po 2.500,00 kn i tome dodao pripadajući PDV. Dok je obračun parničnog troška za zastupanje na ročištima pravilan, to se ne može kazati za priznavanje troškova za sastav podnesaka od 26. kolovoza 2014. i 12. siječnja 2015. jer se ne radi o podnescima na koje, prema Tbr. 8. točka 1. OT tuženik ima pravo na nagradu u iznosu koji odgovara onome za zastupanje na raspravi, već za te podneske, prema Tbr. 8. točka 3. OT tužitelju pripada po 626,00 kn. Ukupni parnični trošak za zastupanje tuženika iznosi 21.750,00 kn čemu je dodan PDV u iznosu od 5.437,50 kn, zbog čega je tužitelj dužan tuženiku na ime naknade parničnog troška isplatiti iznos od 17.187,50 kn.

Iz navedenih je razloga, primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena u odluci o glavnoj stvari, dok je, u skladu s odredbom članka 380. točke 3. ZPP-a odluka o trošku preinačena.

U Splitu 14. listopada 2015.

Predsjednica vijeća:

Blaženka Rilov Ćurin, v. r.