Rev-x-378/2016-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 378/16-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića, predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Zagreba, OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik A. D., odvjetnik u Z., protiv tuženika J. P. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik H. B., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-6784/14-2 od 20. listopada 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P-12248/03-39 od 13. lipnja 2014., u sjednici održanoj 5. travnja 2017.,

r i j e š i o j e:

Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja održan je na snazi platni nalog sadržan u toč. I. rješenja o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu br. Ovrv-16128/03 od 16. srpnja 2003. u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 125.712,00 kn, sa zateznom kamatom na pojedine iznose kako je to pobliže navedeno u toč. I. izreke prvostupanjske presude, zajedno sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate. Ukinut je gore navedeni platni nalog u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da plati zatezne kamate na iznos od 10.476,00 kn za dan 5. siječnja 2002., na iznos od 10.476,00 kn za dan 5. veljače 2002., na iznos od 10.476,00 kn za dan 5. ožujka 2002., na iznos od 10.476,00 kn za dan 5. travnja 2002., na iznos od 10.476,00 kn za dan 5. svibnja 2002., na iznos od 10.476,00 kn za dan 5. lipnja 2002., na iznos od 10.476,00 kn za dan 5. srpnja 2002., na iznos od 10.476,00 kn za dan 5. kolovoza 2002., na iznos od 10.476,00 kn za dan 5. rujna 2002., na iznos od 10.476,00 kn za dan 5. listopada 2002., na iznos od 10.476,00 kn za dan 5. studenoga 2002., te na iznos od 10.476,00 kn za dan 5. prosinca 2002. (toč. II.). Tuženik je obvezan tužitelju nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 19.687,50 kn (toč. III.), dok je tuženik odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova postupka (toč. IV.).

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanim dijelovima pod toč. I., III. i IV. izreke.

Protiv presude suda drugog stupnja tuženik je pravodobno izjavio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP), postavljajući pri tom pitanje za koje tuženik smatra da je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže se prihvatiti reviziju i donijeti odluku u skladu s odredbama ZPP.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija tuženika nije dopuštena.

U konkretnom slučaju nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, budući da vrijednost pobijanog dijela presude ne prelazi iznos od 200.000,00 kn, ne radi se o radnom sporu, niti je sud drugoga stupnja pobijanu presudu donio primjenom odredbi čl. 373.a i čl. 373.b ZPP.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučaju kada stranka ne može izjaviti reviziju prema odredbi st. 1. istog članka, stranka ima pravo izjaviti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka ovisi o rješenju materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka je dužna, prema odredbi st. 3. istog članka, određeno naznačiti materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te izložiti razloge zbog kojih podnositelj pitanje smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Pri tome sve gore navedene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene da bi se o podnesenoj reviziji moglo meritorno odlučivati.

Tuženik u reviziji postavlja sljedeće pitanje:

„Mora li sud u presudi jasno naznačiti pravnu osnovu iz koje proizlazi dugovanje tuženika?“

U reviziji se ističe da su relevantne odredbe čl. 210. i čl. 219. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 - dalje: ZOO), time da tuženik smatra da nižestupanjski sudovi nisu jasno naveli pravnu osnovu po kojoj su tužitelju dosudili utuženi iznos.

Kao razlog važnosti tuženik se poziva na odluku Upravnog suda Republike Hrvatske br. Us-7927/2001 prema kojoj nositelj prava korištenja i raspolaganja nekretninom, a koji je izvršio ulaganja, ima pravo zadržati posjed dok mu vlasnik ne isplati naknadu za učinjena ulaganja.

Prema shvaćanju revizijskog suda, a suprotno revizijskim navodima, nižestupanjski sudovi su jasno naveli pravnu osnovu prema kojoj je tužitelju dosuđen sporni iznos, pri čemu je drugostupanjski sud izričito naveo da je tužitelju utuženi iznos dosuđen prema odredbama čl. 210. i čl. 219. ZOO, kao naknada za korištenje poslovnog prostora u visini pretpostavljene zakupnine koju bi tužitelj ostvario da je imao sklopljen ugovor o zakupu.

Osim toga, tuženik se neosnovano poziva na odluku Upravnog suda Republike Hrvatske, budući da u ovom slučaju tuženik nije postavio zahtjev za isplatu izvršenih ulaganja, pa nisu pravilno navedeni niti razlozi važnosti postavljenog pitanja.

Radi navedenog valjalo je reviziju tuženika odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. i 3. ZPP.

Zagreb, 5. travnja 2017.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v. r.